Čepikuće: pobjeda hrvatskih branitelja koja je spasila Dubrovnik od sudbine Vukovara!

137

Prije samog napada na Dubrovnik, u Dubrovačkom Primorju, a posebno u Čepikućama započela je priprema i organizacija obrane ovog područja. Organizaciju obrane preuzima general Mate Šarlija Daidža.
Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje, krenuli su prema Čepikućama. Pod zapovjedništvom generala Milana Torbice, krenuli su u napad koji su spriječili hrvatski branitelji. Ova pobjeda, kažu vojni analitičari, spasila je Dubrovnik od sudbine Vukovara. Agresori su pretrpili gubitke, a među poginulima bili su zapovjednik i dozapovjednik formacije. Veći dio od 400 pripadnika JNA i rezervista povukao se prema Trebimlji odakle su minobacačima uzvratili po hrvatskim snagama. Neprijatelji su potom napravili odmazdu u selu Ravno, selo potpuno zapalili, ubili dvadeset i dvoje ljudi, devetnaest odveli u koncentracijski logor u Bileći, a neki su civili poslani da pokupe tijela poginulih.
U Čepikućama je, 1.10.1991.neprijatelju bilo jasno kako neće prošetati kroz ovaj dio Hrvatske. Bili su iznenađeni napadom hrabrih hrvatskih bojovnika. Pripadnici ZNG-a, MUP-a i dragovoljci Domovinskog rata držali su ovu liniju obrane punih 53 dana i potpuno poremetili neprijateljsku strategiju.

Zašto hrvatska javnost ne zna previše o ovoj bitci, zašto je mediji uporno negiraju? Ovo je mjesto na kojem nećete vidjeti političare, već samo dio onih koji su branili ovaj kraj. Nakon mise u Trebimlji, branitelji se svake godine okupe oko bijelog križa, rada Mata Vuletića, a potom na druženju kod obitelji Tomislava Batine, jednog od inicijatora ovog okupljanja, a ujedno i brata poginulog branitelja Ante Batine, koji je svoj život izgubio 08.srpnja 1992. na Južnom bojištu.

“Nalazimo se ovdje, rekao bih, na neutralnom terenu, blizu granice Hrvatske i BiH, a i ljudi koji su sudjelovali u ovoj bitci bili su s obje strane, bilo je tu Dubrovčana, Hercegovaca i ljudi iz raznih krajeva obje države. Općina Ravno je teritorij BiH, na kojem živi hrvatski živalj i tome treba pridati važnost i gajiti ovo zajedništvo. Kad bude trideseta obljetnica bitke kod Čepikuća, nadam se kako ćemo napraviti jedno velebno obilježavanje na koje ćemo pozvati političare. Mi ih sada ne pozivamo, iako su dobrodošli svake godine. Na mnogim mjestima možete vidjeti samo političare, bez branitelja, ovo je još uvijek mjesto na kojem se vodi računa o ljudima s prve crte bojišnice. Oni su stvorili Hrvatsku! Tako ćemo nastaviti sve dok nas ima. Ove dane teško proživljavamo, bilo je gadno biti ovdje.”, rekao je ovom prilikom Marko Mujan, tadašnji zapovjednik 1.samostalne A bojne ZNG-a.

Okupljenim braniteljima i njihovim gostima obratio se i Željko Koroman, nekadašnji pripadnik 1. Dobrovoljačke pukovnije HV “Kralj Tomislav”: Oni koji su tog dana bili ovdje, pokazali su hrabrost i odlučnost. Zaustavili ste neprijatelje, ovdje u Čepikućama. Danas vodimo jedan drugi rat, mediji su nam okupirani, počevši od političkih stranaka i drugih institucija, oni se nalaze u rukama hrvatskih neprijatelja. Ovo je drugo poluvrijeme Domovinskog rata gdje su neprijatelj i municija puno opasniji i perfidniji. Lakše nam se bilo obraniti s puškom u ruci. Upozorio bih i kao tajnik Prve dobrovoljačke pukovnije HV “Kralj Tomislav” koja je iznikla iz dragovoljaca Domovinskog rata: neki nas dijele po Zagorcima, Prigorcima, Hercegovcima, ja bih govorio ovdje samo o Hrvatima iz Bosne, Hrvatima iz Hercegovine, Hrvatima s hrvatskog juga. To njima ide na živce, a to znači da smo u pravu kada to govorimo. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje još nisu svojim politikanstvima ogadili ovaj prostor i ono što se ovdje događa. Branitelji moraju biti zajedno, trebamo imati jednu krovnu udrugu branitelja da ovu jugoslavensko-komunističku bagru maknemo iz svih institucija hrvatske države,gdje su se instalirali još devedesetih godina kad su izašli iz podruma i shvatili da im nećemo ništa. Vrijeme je da se podvuče crta.”

Ne može se govoriti o bitci u Čepikućama, a ne spomenuti jednog od glavnih aktera, Marka Potrebicu, čovjeka koji je na ovom području ostao do samog kraja, sva 53 dana.

“Oko jedan popodne došli su četnici, s kompletnom brigadom. S naše strane, pripadnici MUP-a i garde, sve skupa ni jedan cijeli vod. Neprijatelji su ušli bahato, mislili kako nema nikoga i naišli na otpor, što im je izazvalo veliku pomutnju. Svaki nam je pojedinac bio važan. Velik je to prostor, a ljudi je bilo malo, ali oni koji su bili, bili su žilavi i sposobni. Imali smo i ekipu minobacača, koji čak nisu imali ni nišanske sprave. Mi ovdje ne palimo svijeće, nama nitko nije poginuo, što je velika stvar. Ponosni smo, ali kada gledamo cjelokupnu sliku, ostalo nam je gorčine..Znaju li ljudi danas što smo uopće uradili u Čepikućama tada? Onoga koga to ne interesira, neće znati nikada.”

Tomislav Mikulić, Pietro Di Ceglie i Ivo Rana bili su na minobacačima koje je Potrebica spomenuo.

” Bio sam pripadnik minobacačkog voda, a stigli smo 27.rujna i ostali do kraja listopada. Ne možemo i ne smijemo nikada zaboraviti taj 1.10.poštujem sve sudionike ove bitke, ali se malo zna istine o našem doprinosu i djelovanju. Postavili smo minobacače odmah ujutro, negdje oko 8 sati, dva s jedne i dva s druge strane. Nismo imali ni cijevnih sprava..Kad je počela paljba, oko 13, udarali smo malo lijevo, malo desno, to je trajalo sve do 15 i 30. Kad su oni počeli udarati po nama, povukli smo se nekih 400 metara dole niz cestu. Nas je došlo iz Dubrovnika 22, međutim 02.listopada kad smo izašli iz dubove šume u kojoj smo prenoćili, prebrojali smo nas samo 11.,priča Cavtaćanin Tomo Mikulić.

“Sretan sam da vidim ove ljude ovdje, drago mi je da smo se našli, daj Bože da ovih druženja bude što više.”, dodaje Pietro Di Ceglie. Ono što nas je zanimalo bilo je, znaju li ljudi u Dubrovniku koliko je važna bila bitka za Čepikuće, u kojoj su mjeri ovi ljudi  zapravo zadužili grad.

“Ne znam znaju li, malo se o ovome priča u javnosti, a možda bi se odazvalo više ljudi…Ova je bitka dosta važna, zaustavili smo neprijatelja na 53 dana i dobili smo na vremenu.”rekao nam je Ivo Rana.

Čulo se među braniteljima kako nIjedne godine na ovom mjestu nisu vidjeli načelnika općine Dubrovačko Primorje ni župana Dubrovačko-neretvanskog. Druženje poslije mise financira Općina Ravno. O ovoj važnoj bitci, vrlo se malo zna, jako se malo piše i govori. Možda je razlog tome skromnost ovih hrabrih ljudi, možda nezainteresiranost hrvatskih medija, političara i javnosti. Znaju oni koje to zanima, kako nam je rekao gospar Marko Potrebica. Znaju i čuvaju u srcima veliku izvojevanu bitku hrabrih hrvatskih bojovnika.

Možda je nedovoljno, ali mi ćemo reći: HEROJI, HVALA VAM ZA DOMOVINU.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *