ONI SU HEROJSKI BRANILI GRAD: EKIPA S KABOGE I KANTAFIGA

26 Svibanj 2018

 

Dubrovnik je bio napadnut i opkoljen grad još od rane jeseni 1991. Svakodnevno smo slušali zvukove granata, plač djece, gledali ranjene i izbjegle. Naši su branitelji  jedva dočekali protunapadne akcije i krenuli Iz Dubrovnika na današnji dan, prije 26.godina. Naime, akcijama HV-e, oslobođena je okolica Dubrovnika, a napredovanje HV-e prisililo je JNA na napuštanje položaja s njegovih prilaza.

Postojala je jedna hrabra ekipa koju su tada, u to ratno vrijeme znali svi. Bila je to grupa branitelja stacioniranih na položaju Kaboga-Kantafig. Zauzeli su tada prvu liniju obrane grada.

„Kada je pala Mokošica u studenom 1991.organizirali su se položaji oko grada. Došao sam na položaj sa 8 ljudi i dobio 5 pušaka, tandžara, oružja nije bilo. Našao sam tamo neke pripadnike ZNG-a, Šemana, Marka Tepšića, Duždevića i Vlaha Kmetovića i još par ljudi iz mornarice. Tamo smo ostali sve do prelaska rijeke. Sustjepan nije uopće bio predviđen kao položaj, to je bila nulta linija.  Kako nije bilo vojne sprege, Jaki i društvo su samoinicijativno zauzeli položaj. Mi smo išli u Sustjepan na ispomoć i nažalost, iznosili mrtve branitelje. Pred Bogom i ljudima mogu reći da smo imali puno akcija i da je ova pješadija jako puno napravila i da mi je žao što se nitko ne sjeti mojih mladića. Bili smo posebna jedinica, kad se ginulo, mi smo išli, i po danu i po noći. Rat nam je donio neviđene žrtve, poginuo nam je Zoran Perkušić, umro Ljubo Ljubomirac, Miho Klečak, Josip Franičević-Lula, Dubravko Stojanović, Ivo Gojak i Božimir Putica. To nije mali broj. Gore su mogle ići samo budale da po njima dnevno padne 500-700 granata, to je ostavilo teške posljedice na nas.“, počinje priču tadašnji zapovjednik položaja Igor Žuvela.

Ono što se svakako mora reći jest da je ova ekipa branitelja imala i pripadnike mornarice, pripadnike 2.bojne i studente koji su stigli iz Zagreba. U datumu prelaska Rijeke dubrovačke, brojali su 43 čovjeka.

„Moram reći da su svi bili izvanredni ljudi i mladići koji su jednostavno plijenili svojim ponašanjem i vrlo rado su nam se pridruživali i drugi branitelji. Bruno Di Ceglie, Nikša Kuzman, Borivoje Ljubojević Brzi su recimo momci koji su otišli s drugih položaja i pridružili nam se, dodaje Žuvela, vidno ponosan na svoju formaciju i momke koji su imali srce veliko kao Grad.

„Rat je zapravo počeo gore, kad smo prešli rijeku i krenuli za njima. Imali smo srce i dobru volju. Sjećam se tog dana, 26.svibnja, došao je Tomislav Velić i rekao da se da poseban brod za našu ekipu. Došli smo pred spomenik Omišanima i krenuli cestom“, sjeća se Vlaho Kmetović.

„Na Knezovima nas je dočekao Ivica Škrabić i Ćamil Zulović-Cako i rekli su nam da ne smijemo ići dalje, da je takva zapovijed. Odbili smo zapovijed i krenuli naprijed. Bila je velika euforija“, nastavlja Žuvela.

Išao sam u izviđanje po Pobrežju, mrkli mrak, niđe nikoga, ne znaš hoćeš li na koga naletiti, nije bilo ugodno. Tad sam prvi put osjetio strah, priča Darko Čupić.

Našim je braniteljima rečeno da ne piju i ne jedu, zbog možebitnog trovanja. Voda na koju su naišli u jednoj gustjerni, bila je zatrovana, prema riječima Bačića iz Sanitata koji ju je ispitao. Iako su je pili danima prije, nikome se ništa nije dogodilo. Oko voćki bile su postavljene mine. Na jednom brdu simptomatičnog imena, Miloševica, skinuli su jugoslavensku bandjeru koja se vidjela čak u Lapadu.

Jedan od pripadnika ove neustrašive grupe branitelja bio je i Antun Bašić, zvani Četka:

„Sjećam se prvog objeda na Pobrežju. Pok. je Ljubo zaklao kokoš i jeli smo kupus pod ulje. Bili smo gladni, toga se sjećam kao danas. Dobro, nije bilo soli (smijeh). Ma, bili smo djeca, bilo je to drugo vrijeme“.

Marko Živanović je već u lipnju 1991.sudjelovao je u organizaciji obrane Hrvatske i Dubrovnika. Vodio je grupu gore, kao najbolji poznavatelj terena. Tijekom Domovinskog rata tri puta je ranjen:

„Prvi put sam nastradao 17.listopada na Pobrežju, od granate.  Drugi put u Sustjepanu, 10.prosinca, kad sam išao na stražarsko mjesto broj 4. Vidio sam tu granatu, bila je ispaljena iz kuće Iva Miljevića iz Stare Mokošice. Treći put sam ranjen na Grabovici smo bili pok. Obuljen, Četka i ja, gledali smo đe bi mogla bit neprijateljska vojska. Nakon deset minuta je sasulo po nama.“

Mnoge akcije, puno ranjenih, ali ipak nisu odustajali. I dalje su išli naprijed, vođeni velikom željom za slobodom i ljubavi za Hrvatsku. Uvijek jedan za drugoga, ljudi koji se do jučer nisu poznavali, tih godina bili su kao braća. To je ono što ih je držalo zajedno.

„Bili smo ekipa. Kao da se znamo sto godina“, kaže Čupić, koji je prije priključenja ovoj ekipi pobjegao iz JNA. Agresorsku vojsku napustio je i tada devetnaestogodišnji Goran Nikolić:

„Bio sam u JNA i zapovjednik mi je bio iz Daruvara. Pitao me bi li ja pucao ako netko napadne vojsku. Bio sam u Derventi, pa u Senti, na mađarskoj granici. Zvao sam doma, Dada Klečka, da čujem kakva je situacija. Vratio sam se doma 7.8.1991.

Prije rata ovi su ljudi živjeli svoje najbolje godine. Odjednom neprirodna situacija, oružje, neprijatelj, strah, krv i smrt.

„Sjećam se na Grabovici, idemo putem, a oni po nama gađaju. Nikada neću zaboraviti, kako je Četka stao, kleknuo i molio Boga. Treba biti gore i osjetiti strah, ali se nakon toga vratiti gore. On se uvijek vraćao“.priča Igor Žuvela.

On je molio Boga, a ja sam zabio glavu u smeće kao noj, nisam se imao kuda sakriti. Nemaš đe, svuđe oko tebe pada, dodaje Kmetović.

Zbog jedne njihove akcije u zaleđu Dubrovnika, Trebinje je imalo Dan žalosti, jer su imali 11 mrtvih. Ovi ljudi danas pričaju o toj akciji s velikom žalošću jer je tada poginuo njihov pripadnik, tada dvadesettrogodišnji Zoran Perkušić.

„Igor nam je rekao da pratimo liniju sela, ali da ne ulazimo u samo selo. Zoki i ja smo imali ideju da se prišuljamo neprijateljskim vojnicima. Opkolili smo neku kuću, čuli smo jaukanja jer su naši pucali po njima za to vrijeme. Nas nisu vidjeli jer smo im došli s leđa. Iz kuće je izašao zapovjednik sela kojeg smo zarobili. Nije nam palo na pamet da ga ubijemo, o tome uopće nismo razmišljali. Ispočetka je zbog moje uniforme bez oznaka, koju sam dobio baš taj dan, mislio da smo tzv Kninđe koje su im trebale doći u pomoć. Zoran je htio zarobljenika odvesti do naših i rekao mi da mu čuvam leđa. Zazvao me: „Darko“..dok sam se okrenuo, on je već bio mrtav, a zarobljenik je pobjegao. Boli me to, zadnje njegove riječi bile su moje ime.. Počeli su bacati bombu na mene, u to su došli Željko Jarak Niko Musladin. Jarak je viknuo da legnem i zapucao, jer je iza mene bio neki neprijateljski vojnik koji mi je imao namjeru pucati u leđa.“sjeća se Darko Čupić.

„Zamijenili smo tog dana specijalce. Darko i Zoran su ušli u selo, mi smo ih držali na snajperu, nismo ni znali da su dole. Dolazi Goran Nikolić, drži se za stomak i povraća..govori kako su ubili Zokija“..priča Vlaho.

Što čovjek nakon smrti suborca osjeća? Je li to inat i bijes ili prevlada velika tuga? Kažu potpuno tupilo i mrtvilo....

Dozivali smo se našim pozdravom „ojla“ da nađemo jedan drugoga.U jednom momentu sam sjeo i plakao ko kiša. Mislio sam da ih pola više neću vidjeti. Bio je to težak dan. Kada smo Vlaho BendišRobert Gnječ i ja ušli u selo s dubinske strane s leđa, čovjek mi govori:“ O, đe si Kninđa“. Mislili su da smo njihovi vojnici, bacio je na mene suzavac, priča Žuvela. Ono što je posebno dirljivo jest da je upravo on primao sućut za poginulog Zorana, jer je Zoki bio domsko dijete, bez roditelja.

U tim akcijama u dubrovačkom zaleđu ranjeni su osim spomenutog Živanovića i Josip Franičević Lula, Ljubo Ljubomirac, Igor Žuvela i Dado Klečak.

Goran Nikolić, Dado i Miho KlečakVlaho Bendiš i Tom Tomaš su Konavljani kojima su roditelji ostali u Konavlima cijelo vrijeme rata. Goranova majka je pitala po Cavtatu zna li netko nešto o njezinom sinu i kapetan JNA, Govedarica joj se obratio u Cavtatu i dao točne podatke gdje i s kim joj se sin nalazi. „Znali su o nama apsolutno sve“, kažu branitelji.

U zaleđu su u kućama nailazili na Srbe, pretežno starce. Nikome, tvrde, nije pala dlaka s glave.

„Jedan nam je rekao kako smo mu ubili majku, tako je čuo. Sjećam se kad ju je Miho u staroj ladi doveo njemu na vrata. Bila je to sitna starica, nije imala više od četrdesetak kila.“, priča Antun Bašić.

Na ovu priču nadovezao se i Kmetović: „Prodavali su nam rakiju i kafu. Sve smo plaćali, nismo otimali. Toliko o „razularenim ustašama“. Mi smo doma za vrijeme rata uzeli k sebi jednu srpsku familiju iz Stare Mokošice, moja se mater digla iz postelje kako bi oni imali gdje leći.“

Pa i na Kantafigu je bilo Srba, koji su živjeli među nama. Nikome se ništa nije dogodilo, a s druge strane u zaleđu smo naišli na starca koji je bio naoružan do zuba. Imao je kod sebe pištolj, bombe i pušku, dodaje Žuvela.

„Imali smo svoje principe. Kad je bilo svečano postrojavanje u Gružu, nismo htjeli sići s brda. Donijeli su nam nove uniforme, zbog te svečanosti dolaska predsjednika. Dotada smo imali rasparane i nikakve i nismo mogli dobiti druge. Nismo htjeli tada uzeti nove samo da bi se prezentali. Dobili smo zabranu, tada od Varenine da idemo na bolovanje. Nitko od Žuveline grupe nije smio biti bolestan“, kaže Vlaho Kmetović.

Igor je ranjen 14.srpnja. Agresori su ih otkrili na jednoj čuki i lupali granatama cijeli dan. Ušao je cijeli u škrip, ali je ostala viriti noga u koju je pogođen.

„Sa svake strane padaju granate, mi imobiliziramo Igorovu nogu, kao da se ništa ne događa ( smijeh). Sjednem u renola 4, vodim ga u grad u bolnicu.“, priča Nikolić.

Tukli su nas jednom tenkovima, minobacačima, maljutkama i haubicama. Sve što je moglo letiti letilo je na nas. Sve se pretvorilo u tucanik, a nije bilo nikome ništa. Drugi put, u kontraofenzivi, kad su pokušali vraćati selo, išao sam u šumu i ugledao odjednom četnika ispred sebe. Pogodio sam ga bombom u glavu jer je nisam imao kad aktivirati, smije se Žuvela.

Četka se sjetio kako su na brdima bili izmiješani s četnicima, pa je tako Vlaho Bendiš zalutao među njih.

„Počeo je trčati i zvati Igorovo ime i vjerojatno od šoka popio tri velike željezne broke pune vodeNikad nisam vidio nekog tako bijelog.“

Kako se danas osjećaju ovi ljudi? Oni, koji su dali nekoliko godina svog života, svoje zdravlje, oni, kojima će vječno u glavama odzvanjati zvuk granate, oni, koji su ispraćali svoje suborce na posljednji počinak? Jesu li marginalizirani i što je država mogla, a nije učinila za branitelje?

Darko Čupić kaže kako mu nije žao što je bio branitelj iako je bio ranjen. „Žao mi je ljudi koji su poginuli, a za što? Žao mi je onih koji nisu ostvarili svoja prava, a bili su u Domovinskom ratu. Jako me pogodio slučaj onog branitelja kojeg su pokopali bez obilježja u Udbini. Najviše me pogađaju lažni branitelji i njihove priče. Ne želim da oni pričaju priče u kojima nisu sudjelovali. Zato smo se danas ovdje i našli da ispričamo našu priču.“

„Branitelji su po meni na ovom području, oni koji su se uključili odmah na početku Domovinskog rata, negdje do priznavanja hrvatske države. Ovi koji su se mogli tada uključiti, a nisu, nego na primjer na kraj 92, po meni su najobičniji kalkulanti. Ne može biti 500 000 branitelja danas. To je ono što mi smeta“, naglašava Živanović.

„Vjerujem da onaj tko je nešto tražio, da je i dobio, onaj koji nije tražio nije ništa ni dobio. Oni koji su, hvala Bogu zdravi ljudi, mogu sami raditi. Ne možemo stavljati ni sve u isti koš. Ako nitko ne radi u ovoj državi, ne može ni meni dati.“, smatra Antun.

Nikolić je bio kratak: „ Samo znam, da sutra zapuca, ponovio bih isto.“

„Logično je bilo da su odijelili borbeni i dragovoljački sektor te pomoćno osoblje bez kojega nisi mogao ići na čuku. Mislim da su to tako trebali vrednovati, mišljenja je Kmetović.

„ Mi smo išli u rat kako bi branili svoju grudu, Grad, svoje roditelje i djecu. Sve drugo je bezpredmetno. Ljuti me kad čujem: „Vi branitelji ste dozvolili“.Ništa mi nismo dozvolili. Statistika kaže kako je svega par posto stanovništva 1991.uzelo pušku i pošlo u rat. To nije kritična masa za politiku i realizacije na političkom nebu. Mi smo minorni i razjedinjeni. Nekada je Savez boraca bio strah i trepet i bilo je onako kako su rekli. Rekao bih kako smo danas razočarani.“, zaključuje Žuvela.

Od ove grupe vrlo malo ljudi je odmah poslije rata otišlo u braniteljsku mirovinu. Snalazili su se kako su znali, otvarali privatne poslove, radili poslove kojima su se bavili i prije Domovinskog rata. Neki od njih su dočekali u svojim firmama redovnu mirovinu.

Ovakve priče treba pričati, kad su ih već oni mogli živjeti. Hvala vam, što ste obranili našu budućnost. Uvijek ćete biti u srcima svih nas koji znamo što ste učinili. Hvala vam što ste bili hrabri i velike duše. Hvala vam što ste svoje živote stavili ispred naših.

Heroji, hvala vam na svemu. Dubrovnik je zahvalan svakim svojim kamenom i svakom dušom koja ne zaboravlja.

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…