PREKO FUNJESTRE by Ivana Žuvela Kalina: Hrvatska, zemlja u kojoj ne smiješ roditi dijete s poteškoćama

21 Lipanj 2018

Kad imaš dijete s nekim težim oštećenjem zdravlja, onda znaš da je život nešto posve drugo. Onda znaš kako će ti život postati sasvim nešto drugo od onoga što si očekivala.

Ima ljudi, mojih prijatelja, koji ne mogu otići na rođendan, imendan, u kino, ma ni na sprovod. Ne mogu, jer nemaju kome ostaviti svoje dijete. Bilo da se radi o cerebralnoj, autizmu, poremećaju ponašanja bilo koje vrste, oni uvijek strepe.

Djeca im ne spavaju, neka su agresivna, ne jedu ili jedu previše, a roditelji drhte nad njima 24 sata. Znate što najviše boli svakog tog roditelja? Boli ga nerazumijevanje drugih, bole ga kucanja na vrata jer im “sin viče”, bole ga pogledi, bole ga zločesti, često anonimni komentari bezmudih vlasnika tipkovnice koji kažu “a što si ga rodila, je li postojao ultrazvuk?”, “što bi ti sad i invalidninu i da radi?”. Jer oni su bez obzira na privatizaciju, pljačku, otimanje, znate, velik teret ove države.

I jesu, oni su teret. Država bi najradije da ih nema. Ono, znate, mole za prirodnu selekciju. Jer te lijene mame ne rade, a primaju naknadu od države. Ti roditelji, koji su zapravo odabrali imati dijete s poteškoćama u Hrvatskoj, samo leže i primaju invalidninu za svoju djecu. Invalidninu od bijednih 1250 kuna. Ako imaš dvoje, ta se suma čak udvostruči. Nekad imaš i status majke njegovateljice. Onda si bogataš.

Država nema odgovora što sa djecom s blažim poteškoćama koja su se usudila recimo odraditi praksu ukoliko idu u srednju školu. Onu plaćenu. Dignu ti invalidninu. Jer ako se usudiš doprinijeti zajednici, onda nisi više invalid. Sjećate se sreće na licima mladih sa Downovim sindromom koji su konobarili negdje u unutrašnjosti? Invalidnina-ukinuta. Ako si sretan, onda te sad nisu opet poslali na reviziju. I da izvadiš imovinski cenzus mame, tate, brata, sestre i mačka. Iako cenzus ne bi trebao imati veze s tim je li ti dijete bolesno. Svejedno, izvadi. I šuti. Pokrij se po ušima. Kako si se usudila roditi dijete s problemom.

Onda ideš izvaditi papire na poreznu, a na šalteru nikoga nema. Pitaš drugu da ti kaže gdje joj je kolegica, a ona se izdere na tebe da neće promuknuti i govoriti gdje se ova nalazi, jer ipak nije za to plaćena. Onda pođeš u sobu 20., pa u sobu 25, pa u sobu 28. Da bi izvadio papir koji nikome ne treba.

Onda narod razglaba o glupostima, dok se u nekim domovima, kojih nije tako mali broj, odvija život kakav nitko nije poželio. Narod otvara članke u kojima piše kakve su Severinine nove cipele ili što je obukla Maja Šuput. Na članak kako je HZZO smanjio fizioterapiju u kući nepokretnim pacijentima, nitko ne reagira.

Da sad krenemo prema Zagrebu, boreći se za prava sve naše djece, mnogi bi prvo pitali tko stoji iza vas, kako se zoveš, izbrojali ti krvna zrnca, izvadili obiteljsko stablo, našli komunista ili ustašu u nekom koljenu, za sve to optužili neku stranku i na tome bi ostalo. Da krenem sad prema Zagrebu u znak protesta zbog nefunkcioniranja sustava, ne bi me nitko dočekao. Pa, nisam Severina, a ni Maja.

Nema revolucije, čak ni za njih. Obitelj koja ima dijete s poteškoćom je obitelj s poteškoćama. Ti su ljudi najveći ratnici na svijetu. Oni se bore za svoju djecu, protiv sustava, okoline i savršenih susjeda, svaki dan. Šteta što nema tko da se bori uz njih.

 

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…