Priča o Imoćanima koji su branili Grad: "Kako je simbol straha postao simbol slobode"

08 Srpanj 2018

I ove se godine  komemorativni skup palim Imoćanima koji su branili hrvatski jug održao u Trstenome. Tijekom ratnih zbivanja na ovom području sudjelovalo je preko 5000 imotskih branitelja, a čak stotinjak ih je ranjeno. Kao dan ovog okupljanja, odabran je 2.srpanj, dan oslobađanja Golubovog kamena. Tim povodom razgovarali smo sa Živkom Tolićem i Ivanom Gabelicom, osnivačima Zavičajnog kluba Imoćana u Dubrovniku, Ivanom Pezom, dubrovačkim braniteljem čijim venama kola imotska krv, te Ivicom Dragovićem, pripadnikom slavne Četvrte brigade i 3.imotske bojne, koji je te 1992.došao braniti grad pod Srđem.

Naša je bojna stigla s drniškog bojišta u Trsteno jedno mjesec dana prije oslobađanja Golubovog kamena. Odradili smo sve preko Neuma, Lisca, Topolog, Imotice. To jutro, 2.srpnja u pet sati mi smo krenuli iz Mokošice prema Golubovom kamenu, vodili su nas Ivan i Mate Pezo. Oko 5 i 30 naletila su dva ili tri naša aviona i raketirali su položaj, tako je počela akcija. Uzeli smo ga oko 16 sati popodne. Zdenko Šarlić, Ante Jović, Perkušić i ja prvi smo se popeli gore i zauzeli smo taj bunker. Zadržali smo ga cijeli dan, do navečer, ujutro smo ga nakratko izgubili, ali smo ga brzo vratili. Specifičan je to teren, sitne škrape, nismo se imali gdje sakriti. Nas tridesetak je držalo položaj, poginuo nam je Žužul, koji nije trebao tada biti s nama. Naime, uvečer nam je donio vodu i hranu i ostao i nažalost izgubio život. Svo njihovo topništvo bilo je okrenuto prema nama, njima je taj položaj bio jednako važan, s njega su kontrolirali Rijeku dubrovačku“, počinje priču Dragović, čovjek koji je prošao mnoga ratišta i bio tri puta ranjavan.

General Bobetko je očekivao velike gubitke u osvajanju Golubovog kamena. Mnogi su pokušavali osvojiti vrh, ali im to nije polazilo za rukom.

Bobetko je procijenio gubitak od čak 300-310 ljudi, ali je 3.satnija 3.imotske bojne zauzela taj položaj, sa dva poginula branitelja, Kutlešom i već spomenutim Žužulom. Imali smo 7-8 ranjenih već prvog dana. Golubov kamen je nama, koji smo prošli već puno terena, bila samo jedna kvota, ali je bio trn u oku mnogima. Naišli smo na puno odbačene opreme HV. Jednostavno nisu uspjevali osvojiti taj položaj. Zdenko Šarlić, moj suborac, čovjek s karizmom i koji je uvijek razmišljao prvo srcem, pa onda glavom je rekao prvi dan, idemo u osvajanje. Predložio sam mu da krenemo sutra, kad naši probiju bok, ali on je htio ići isti dan.“, sjeća se Ivica.

Postoji priča prije Golubovog kamena, koju moram reći, 2.pješačka bojna 163.brigade je prva oslobodila i ušla u sela u dubrovačkom zaleđu i gore držala položaje. Zapovjedništvo je bilo dole na rijeci, rekao je kako je stigla 4.gardijska brigada i kako ih netko treba odvesti gore da snime teren. Odveo sam gore Mirka Šundova, Klarića, njih pet-šest, išli su gore sa kamerama i fotoaparatima, snimali su komad po komad terena kako bi postavili sliku karte od Zaplanika do Ivanice. Drugi dan smo opet išli, ovaj put zapovjednike vodova i odjeljenja, tako da znaju kad krenu na teren, što ih čeka.“ , priča nam Ivan Pezo, tadašnji pripadnik 2.bojne 163 dubrovačke brigade.

Prvi dan, neprijatelji su ugledali Peza i ekipu koja je snimala teren te su ih gađali minobacačima.

Imao sam sa sobom dvije ručne bombe, pa mi je tom prilikom ispala jedna. Znaš kako je to kad izgubiš jednu bombu, a imaš ukupno dvije...“, smije se Pezo.

Poslali su me po ranjene taj dan, sjećam se nosili smo Pericu Lončara, koji je ostao bez ruke. Mijenjali smo se do dna, pa su ih vozili u dubrovačku bolnicu. Tad smo čuli kako je Ivica Kukavica ranjen, pa smo se vratili i po njega. Veliki je to uspon, jednom se teško popeti gore, ali išao sam ponovo, vjerojatno mi je Bog dao snagu u tom momentu. Treći put sam se ponovo popeo, bio je lakše ranjen jedan od braće Biočića.“ dodaje Ivan.

Naglasio bih kako je tog dana, oslobađanjem Golubovog kamena oslobođen Dubrovnik. S tog položaja se pucalo po našoj djeci i civilima koji su pokušavali pobjeći iz Mokošice.“, dodao je Ivan Gabelica.

Psihološki je taj položaj bio vrlo bitan. Bio je svima trn u oku. Pripreme za oslobađanje trajale su mjesec dana. Shvatili smo važnost tog vrha, iako smo prošli Kruševo, Zadar, Šibenik, Drniš..Nikada prije nisam bio u Dubrovniku, došli smo tu kao vojnici izvršiti zapovijed. Mogli smo čekati i četiri dana da se oslobodi bok, ali smo ga osvojili prvi dan, bilo je važno deblokirati grad. Bitno je reći da je Četvrta prvi put zajedno djelovala na dubrovačkom ratištu. Deblokada Dubrovnika je bila jedna od najvećih oslobodilačkih akcija HV, zašto se o tome ne priča, nije mi jasno. Vidim da se svečanost održava, ali nedovoljno, to je velika vojna pobjeda naše vojske. Nemamo se mi čega ni stiditi ni bojati, mi smo imali pravo ući 50 kilometara u drugu državu, po svim vojnim pravilima.“ kaže nam Ivica Dragović i dodaje:

Ovdje je specifična konfiguracija terena. Rođen sam u brdskom kraju, ali ovdje se popnem na brdo, ugledam još tri veća, popnem se na njih, a njih izroni još šest. Zato kažem kako je pješak,vojnik ovdje odradio sve. Rekao sam to svima i generalu Gotovini, operacija Maslenica bila je „malo dijete“ za Dubrovnik, a puno je nas tamo izginulo i bilo puno ranjenih, jedan od njih bio je i naš gradonačelnik.

Imoćani nisu prije Domovinskog rata bili najbolje prihvaćeni u Dubrovniku, smatra Gabelica. „ Mi smo zbog toga željeli podići spomenik našim palim prijateljima u Dubrovniku, tim momcima koji su poginuli za domovinu i ovaj grad, da se nikad ne zaboravi.“

Jedan od utemeljitelja Zavičajnog kluba Imoćana u Dubrovniku bio je Živko Tolić.

Došao sam u Dubrovnik 1976. Tu su rođena moja djeca, a veza između Imotskog i ovog grada traje stoljećima, još od Napoleonovog puta. Jedan dio Imotskog, poglavito ovaj biokovski gravitirao je prema Dubrovniku, a drugi Zagrebu i Splitu podjednako. Imoćani su ovdje ostavili velika djela, koja se pamte. Kad sam doselio u Dubrovnik, našao sam tu već ljude imotskih korijena koji su htjeli osnovati neki klub koji bi promicao našu kulturu i običaje, međutim to je u onom sistemu bilo teško izvedivo. Dolaskom hrvatske države, dobili smo tu mogućnost. Paralelno veterani 3.imotske bojne imali su inicijativni odbor za podizanje spomenika poginulim suborcima na ovome području. To nas je ubrzalo, pa smo 29.listopada 1994. utemeljili Zavičajni klub Imoćana čija je glavna zadaća bila izgradnja spomen obilježje, svim poginulim imotskim braniteljima od 91-95 na ovome području.“

Tolić se nadovezao i na priču o osvajanju Golubovog kamena. Tijekom Domovinskog rata gospar Živko bio je suradnik generala Bobetka, zapovjednik uzbune i veze.

Svima mora biti jasno da smo mi taj datum izabrali jer je Golubov kamen bio simbol straha, a njegovom deblokadom postao je simbol slobode. Dok su neprijatelji bili gore, nisi bio siguran da ćeš kroz Rožat izvući živu glavu. Arena Golubovog kamena pripada 3.imotskoj bojnoj, bez dileme, ali u oslobađanju cijelog Golubovog kamena, koji je širi pojam, sudjelovala je i 163.brigada i Prva i Četvrta brigada i mnogi drugi branitelji.“

Podizanje spomenika u Trstenome nije bila laka zadaća. Nailazili su na mnoge probleme, ponajviše tehničke prirode.

Prijedlog imotskih branitelja je bilo Trsteno, jer su u svakoj kući bili lijepo primljeni, stvorila su se prijateljstva i kumstva i htjeli su počastiti Trstenjane podizanjem spomenika. Bilo je teško naći poziciju, trebalo je paziti na puno toga, tu se nalazi spomenik kralju Tomislavu, platani koji su prirodni fenomen i trebalo je posložiti niz rješenja. Nije mogao biti visok, jer nije smio narušiti prirodnu vizuru mjesta. Kad je sve to prošlo, kad je naš umjetnik Lukša Peko dovršio spomenik, onda smo pošli razgovarati s mještanima. Nismo mogli podići spomenik negdje gdje ga ljudi ne žele. Na sastanak s njima pošli smo Nikola Vuković Vuji, branitelj koji je u ratu izgubio i sina, Gabelica i ja. Molili smo ljude da odluče tajnim glasovanjem, žele li spomenik ili ne. Zahvalili smo im na svemu što su do tada učinili za naše branitelje i bili smo spremni prihvatiti njihovu odluku, ma kakva ona bila. Dali su nam zeleno svjetlo i danas im je taj spomenik mjesto na kojem se pale svijeće i kada je dan pada Vukovara, to je simbol Domovinskog rata i naš najveći uspjeh. Ti su ljudi došli iz drugog kraja i poginuli za ovaj dio Hrvatske.“ kaže Tolić čiji je sin Roko danas predsjednik Zavičajnog kluba Imoćana u Dubrovniku.

Kad je Blaž bio mali ( Blaž Pezo, op.a.), sin našega Mate, govorio je kako želi raditi što i ja kad odraste. Danas je tajnik kluba, danas naša djeca nastavljaju tamo gdje smo mi stali.“dodaje Živko Tolić.

Mi smo imali bitku za Zadar i tamo imamo veliki spomenik, tamo je bila veća bitka nego za Golubov kamen, gdje su se dva korpusa sastala i napala nas, ali smo emotivno vezani za Dubrovnik. Zašto je tome tako, ne znam. Recimo, ispred kuće pok. Mate Peza, koji je bio legenda nad legendama, ležali su svi i mrtvi i ranjeni. Ivan nas je vozio gore, tu smo upoznali ljude...U Talira nikada nismo platili piće, nije dao Frano. Sjećam se kad je bila bitka za Lisac, Bobetko nam je obećao dva mjeseca odmora, kad smo ga osvojili, nismo dobili ni dana...Prvi smo ušli i u Zavalu, imali smo teških bitaka i puno gubitaka tijekom svih tih borbi, nismo slučajno došli u Dubrovnik. Na zadnjoj obljetnici deblokade grada, general Marinović je rekao: „Koristim priliku da pozdravim 3.imotsku bojnu“, nije on to bezveze rekao.“, priča Dragović o svojoj posebnoj vezi s Dubrovnikom, iako je sudjelovao na svim ratištima diljem Lijepe naše.

Dok smo živi, držat ćemo do tog datuma, oslobađanja Golubovog kamena, spomenika koji smo podigli, sačuvat ćemo uspomenu na te dane. Imoćani su generalno govoreći, dobrodošli građani u ovom gradu.“, kaže nam Živko Tolić.

Svake godine dođe preko 200 ljudi 2.srpnja u Trsteno na komemorativni skup i meni je to velika čast.“nadovezuje se Ivan Gabelica.

Nije bilo lako braniti i kasnije oslobađati Dubrovnik tih ratnih godina. Mnogi su naši branitelji ostavili svoje živote upravo na jugu hrvatske. Hvala svim braniteljima koji su branili Dubrovnik, hvala onima koji nisu bili s ovog područja, a došli su braniti kameni grad. Obranili ste naše domove, našu povijest, ali i budućnost.

Hvala imotskim herojima i slava onima kojih više nema.

 

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…