Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Morinj, ribarsko naselje na obali Kotorsko-risanskog zaljeva u Boki, koje je dobilo ime po velikom pomoru kuge stanovnika u srednjem vijeku. Nama, s ovog područja to ime podsjeća isključivo na zloglasni logor u koji je odvedeno 292 osoba, vojnici i civili, najviše Hrvati s dubrovačkog područja. Zarobljenici Morinja pričali su strašne priče, a mnoge su, one neizrecive zadržali za sebe. Neki ljudi iz logora nikad nisu izašli, umrli su od batina. Ljudi su u tom koncentracijskom logoru svakodnevno patili, bivali omalovažavani, mučeni, pljuvani, batinjani.

Mato Brajević, koji je s bratom Dariom zarobljen u Konavlima, nakon strahota logora, misli je zapisivao, pokušavajući sve ono što je dotada osjećao i doživio utisnuti u slovo na papiru. Jedno vrijeme, Mato je bio "škripar".

"Meni se čini kako je škriparenje beskorisno. Utučen i žalostan, sa još osam ljudi, živim skriven i beskoristan...Već smo dvanaest dana u brdu, sakriveni i konačno shvaćam da u meni umire nada..oko sebe vidim samo četnike, čujem glasove od kojih se ježim. Bojim se da nas ne otkriju, nemamo se kud izvući, a istodobno čeznem za prijašnjim danima i borbom koju smo do jučer vodili. Tako mi se živi."

Braća Brajevići zarobljeni su 3.listopada 1991. Odvedeni su prvo u Kumbor, pa iz Kumbora za Morinj.

"Uvijek sam se bojao da ne postanem žrtva zatvorske rutine. Stravičan je to stroj koji sve slomi i izravna u čovjeku...Kad sam stigao u zatvor, svuda je vladala potpuna tišina, kao da nema živih bića. Ipak, u Morinju se tada nalazilo oko pedesetak zatvorenika...tada mi se činilo da je život u tom žalosnom svijetu stao, iako je u stvarnosti tekao dalje...U ćeliji sa nekoliko otvora kroz koje se mogao vidjeti djelić neba i mora i kroz koji su dopirali glasovi pijanih vojnika i zvukovi rafala, započeo sam svoju svakodnevnu borbu protiv gladi, nasilja, hladnoće, prljavštine i svega onog negativnog što zatvor nosi. Kao i ostali zatvorenici morao sam se pridržavati pravila, šetati kad bi to čuvar dozvolio, nismo smjeli razgovarati međusobno, naglo ustajati ni prelaziti crtu koja dijeli stazu za šetnju i prozor. Za dobiti malo vode, morali smo prići raširenih ruka dva koraka od prozora te glasno viknuti STRAŽA. Isti je postupak bio i za wc, ali uz rizik da dobiješ batine pri izlazu iz ćelije. Hrane je bilo vrlo malo, tek toliko da preživiš..Zimi je mrak i vrlo je hladno već u pet sati poslijepodne, tada šećeš po ćeliji i očekuješ trenutak kad smiješ svoj skromni ležaj, deku, staviti na pod. Onda liježeš i čekaš na san. Svatko sa svojim mislima." piše na požutjelom papiru, Matove misli otkucane pisaćim strojem.

"..Isti pokreti, u isti sat. Isti zidovi, iste face, jedan ležaj i smrad koji se širi. Javljaju se ozebline na rukama i nogama, hara gripa i prehlada. Pojam vremena se potpuno mijenja. Čini se ili da su dani prošli ili se pretvaraju u samo jedan dan izvan vremena, zora kao da se gubi u daljini, u podzemlju kojem nema kraja. Prazni dani, čekanje bez određenog cilja, sati koji ne prolaze, u tome je psihološka dimenzija zatvora. Vrijeme je najveći neprijatelj zatvorenika...Opominješ sam sebe da je zatvor prije izbor nego osuda i da je današnje trpljenje cijena za sutrašnju slobodu."

"Moj brat i dio zatvorenika bili smo bojovnici koji su pali neprijatelju u ruke. Znao sam da svi mi, svojim boravkom u zatvoru ulijevamo prijateljima i svim ostalim borcima u Hrvatskoj odlučniju volju da se odupru. Sve te dane, razmišljao sam o svojoj familiji, prijateljima, u tom trenutku to je bila moja sloboda."

Hvala Mato, što želiš govoriti o Domovinskom ratu. Hvala ti zbog naše djece, hvala u ime svih zarobljenika zloglasnih srpsko-crnogorskih logora. Dok postoje svjedoci vremena, moramo pričati ove priče, govoriti o onome čega se sjećamo, i s čim živimo, kako se nikada ne bi zaboravilo.

Kad imaš dijete s nekim težim oštećenjem zdravlja, onda znaš da je život nešto posve drugo. Onda znaš kako će ti život postati sasvim nešto drugo od onoga što si očekivala.

Ima ljudi, mojih prijatelja, koji ne mogu otići na rođendan, imendan, u kino, ma ni na sprovod. Ne mogu, jer nemaju kome ostaviti svoje dijete. Bilo da se radi o cerebralnoj, autizmu, poremećaju ponašanja bilo koje vrste, oni uvijek strepe.

Djeca im ne spavaju, neka su agresivna, ne jedu ili jedu previše, a roditelji drhte nad njima 24 sata. Znate što najviše boli svakog tog roditelja? Boli ga nerazumijevanje drugih, bole ga kucanja na vrata jer im “sin viče”, bole ga pogledi, bole ga zločesti, često anonimni komentari bezmudih vlasnika tipkovnice koji kažu “a što si ga rodila, je li postojao ultrazvuk?”, “što bi ti sad i invalidninu i da radi?”. Jer oni su bez obzira na privatizaciju, pljačku, otimanje, znate, velik teret ove države.

I jesu, oni su teret. Država bi najradije da ih nema. Ono, znate, mole za prirodnu selekciju. Jer te lijene mame ne rade, a primaju naknadu od države. Ti roditelji, koji su zapravo odabrali imati dijete s poteškoćama u Hrvatskoj, samo leže i primaju invalidninu za svoju djecu. Invalidninu od bijednih 1250 kuna. Ako imaš dvoje, ta se suma čak udvostruči. Nekad imaš i status majke njegovateljice. Onda si bogataš.

Država nema odgovora što sa djecom s blažim poteškoćama koja su se usudila recimo odraditi praksu ukoliko idu u srednju školu. Onu plaćenu. Dignu ti invalidninu. Jer ako se usudiš doprinijeti zajednici, onda nisi više invalid. Sjećate se sreće na licima mladih sa Downovim sindromom koji su konobarili negdje u unutrašnjosti? Invalidnina-ukinuta. Ako si sretan, onda te sad nisu opet poslali na reviziju. I da izvadiš imovinski cenzus mame, tate, brata, sestre i mačka. Iako cenzus ne bi trebao imati veze s tim je li ti dijete bolesno. Svejedno, izvadi. I šuti. Pokrij se po ušima. Kako si se usudila roditi dijete s problemom.

Onda ideš izvaditi papire na poreznu, a na šalteru nikoga nema. Pitaš drugu da ti kaže gdje joj je kolegica, a ona se izdere na tebe da neće promuknuti i govoriti gdje se ova nalazi, jer ipak nije za to plaćena. Onda pođeš u sobu 20., pa u sobu 25, pa u sobu 28. Da bi izvadio papir koji nikome ne treba.

Onda narod razglaba o glupostima, dok se u nekim domovima, kojih nije tako mali broj, odvija život kakav nitko nije poželio. Narod otvara članke u kojima piše kakve su Severinine nove cipele ili što je obukla Maja Šuput. Na članak kako je HZZO smanjio fizioterapiju u kući nepokretnim pacijentima, nitko ne reagira.

Da sad krenemo prema Zagrebu, boreći se za prava sve naše djece, mnogi bi prvo pitali tko stoji iza vas, kako se zoveš, izbrojali ti krvna zrnca, izvadili obiteljsko stablo, našli komunista ili ustašu u nekom koljenu, za sve to optužili neku stranku i na tome bi ostalo. Da krenem sad prema Zagrebu u znak protesta zbog nefunkcioniranja sustava, ne bi me nitko dočekao. Pa, nisam Severina, a ni Maja.

Nema revolucije, čak ni za njih. Obitelj koja ima dijete s poteškoćom je obitelj s poteškoćama. Ti su ljudi najveći ratnici na svijetu. Oni se bore za svoju djecu, protiv sustava, okoline i savršenih susjeda, svaki dan. Šteta što nema tko da se bori uz njih.

 

“Dobra večer, Plavi taksi, izvolite”, kažu one i do tisuću puta u 24 sata.

Zanimalo nas je kako izgleda to, “s druge strane taksija”. Svi imamo svoje mišljenje o taksistima, posebno nakon ovih gužvi koje se po gradu stvaraju. Pa smo odlučili poći “u njih doma”, vidjeti kako to zapravo funkcionira.

Đenana radi za Udruženje auto taksi prijevoznika Grada Dubrovnika već tri godine, a Patricia godinu manje. Njih dvije smo zatekli na predavanju smjene, jer u svakoj smjeni radi samo po jedna.

Primijetili smo dok smo s njima “odrađivali” dio smjene, kako telefoni stalno zvone, a pretežno zovu naši ljudi.

“ Za domaće ljude je tarifa ista preko cijele godine, 12 je start, a svaki pređeni kilometar još 6 kuna. Imamo naših standardnih klijenata, koji zovu već tri godine. kaže nam Đenana između dva poziva.

“Ljudi idu u bolnicu, u spenzu,u doktora opće prakse, zovu nas za svakodnevne stvari koje obavljaju. Ukoliko nemamo raspoloživih automobila, ljudi pričekaju 5 do 10 minuta, ali nije problem, jer su naši sugrađani vrlo strpljivi i razumni. Mnoge od njih znamo i po imenu, broju telefona, prepoznajemo ih već i po glasu, dodaje Patricia.

 U njihovom poslu ima mnogih nepredviđenih situacija.

“ Jednom nam je čovjek dao krivu adresu, nisu mu vlasnici apartmana rekli gdje se točno nalazi, pa smo ga dugo tražili. Naš je vozač bio toliko strpljiv da ga je tražio 40 minuta, našli smo ga kraj Brgata. Na kraju cijele priče, stranac nije imao ni dovoljno novaca za vožnju do aerodroma.”, priča nam Patricia.

 Đenana nam priča kakva je situacija sa strancima, koji ih često zovu, pogotovo u ljetnim mjesecima. “ Sa strancima nekad imamo nekih greškica u komunikaciji, obično zbog adrese na kojoj se nalaze. Oni ne znaju pročitati dobro adresu, pa speluju, pa nam kažu krivu lokaciju, ali snalazimo se. Često imamo situaciju kada izgube stvari, mobitele, novčanike, dokumente, spenze.”

“Svi naši vozači žive u Dubrovniku, velika većina je rođena ovdje, a par ih živi tu već više godina, postali su u međuvremenu i dubrovački zetovi.” pričaju ove drage cure, koje stalno prekidaju razgovor jer telefoni neprestano zvone.

 Vozači često i ne kažu kako su ljude počastili vožnjom, posebno stare i nemoćne koje često voze u svojim automobilima. Mušterije nazovu sutradan u centar kako bi se zahvalili.

Pitali smo ih kako im je raditi tijekom noći, u trećoj smjeni, od 10-06.

“Najviše volimo raditi po noći, obje smo noćne ptice!” uglas odgovaraju. Dodaju kako pozivi nisu rjeđi tijekom noćnih sati, čak ni pred zoru.

“Odspavam tri sata kad dođem doma i onda prelazim na druge obaveze”, govori Patricia, koja je majka troje djece. “Nije mi naporno, navikla sam na ovaj način rada.”

 Pričaju ove mlade žene kako se nekad čude tolikim pozivima i kad je vanka nevrijeme, pa čak I onda kada je padao snijeg, u tri, četiri ujutro, slale su vozače na određene lokacije. Zovu ih i kada treba pokupiti dijete iz škole, voze ljude na dijalizu, neke gospođe samo s njihovim taksijima idu u spenzu određenim danima u tjednu.

“Zvala me nekidan jedna naša starija gospođa, plakala mi je na telefon. Dirnula ju je gesta našeg vozača koji je nju odveo u spenzu, a kad je izašla, došao je po nju, uzeo pod ruku i uveo u auto. Znači to ljudima, to su male stvari koje ljudima čine život drugačijim. Sretni smo ako možemo pomoći.”, priča Patricia i dodaje kako ljudi znaju tražiti određenog vozača, poznatu osobu s kojom su se vozili više puta i bili zadovoljni prijevozom.

 Zadovoljni Dubrovčani zovu u centar osim da se zahvale, žele i upoznati tri djelatnice, vidjeti, donesu im čokoladu i kekse, zahvalni su na lijepoj riječi i izlasku u susret. Nekada, posebno oni stariji, nazovu čisto kako bi malo porazgovarali, jer su usamljeni.

 “Kad je bio lani maraton, grad pod blokadom, žena je zvala za svoju mamu, koja je slabo pokretna, da je odvedemo iz bolnice doma. Skombinirali smo da se po tu ženu ode, vozač je ukrcao i stao ispred Belleveuea i nije mogao dalje. Čekali su jedno uru vremena. Našli smo drugog vozača na drugoj lokaciji pa su je njih dvojica preveli pješke u drugo auto i odveli je gdje je trebala ići. ” priča nam Đeki, kako je zovu prijatelji. Kad je nakon takvih situacija nazovu i kažu “hvala sinjorina, pomogli ste nam,”, smatra to neprocjenjivim.

“Jedna je žena kad je bio snijeg, počela rađati. Siječanj, vrijeme užasno, ali ona je sigurno stigla i rodila sina.”, priča Patricia.

Vozači nekada idu i po novorođenčad, po izlasku iz bolnice.

 U nijednom poslu nije sve bajno. S ljudima je i najljepše i najgore raditi, pa smo pitali djelatnice Plavog taksija o crnoj strani ove priče.

“Ma ima i neugodnih ljudi, ali zbilja su vrlo rijetki. Ako su jako bezobrazni, onda ih stavimo na blok. Njima se više ne javljamo, ali moramo reć da je takvih svega dvadesetak. Primamo više poziva odjednom, ali kad razgovaramo, ostalima ne dava zauzeće, pa misle da se nismo htjeli javiti. Zbog toga su ti neki pojedinci bili vrlo bahati prema nama.”

 Vozači su zato imali svakakvih neugodnih situacija, od povraćanja po sicevima, za vrat, a jedan je čak čistio auto nakon velike nužde jedne žene koju je učinila na zadnjem sjedalu njegovog vozila.

“Imali smo situacije i kada se mušterije iskrcaju iz vozila, kažu kako idu po novce i ne vrate se. Jednom je vozač odveo mladića od Pila do Brsečina. Mladić mu je dao 30 kuna i rekao kako više nema. Nekidan se sezonska radnica, koja plaća vožnje, kao i svi sezonci, po cijenama za Dubrovčane, iskrcala iz taksija i jednostavno rekla kako neće platiti vožnju. Ima svega..”

 Što cure kažu za vozače Ubera u Dubrovniku?

“ Možemo o tome samo reći kako nas naši ljudi zovu i žale se na neke od njih. Ne dobiju uslugu kakvu su očekivali.”

 U Dubrovniku postoje tri call centra. Patricia i Đenana kažu kako se međusobno zovu “Žuti”, “Plavi” i “Narančasti” taksi.

Imaju li puno poziva iz Zatona, Orašca, Mokošice, Konavala? Potvrdno klimaju glavom.

“ Da, jako puno, samo moramo reći da ukoliko osoba zove iz Mokošice i ide u grad, onda je ta cijena prema taksimetru od momenta ukrcavanja u auto. Ukoliko vozač krene iz grada u Mokošicu, a osoba ide recimo u Lozicu, onda naplaćujemo od grada do Lozice. To ljude nekad zbunjuje. Odmah ih pitamo gdje idu, čim nas nazovu na telefon. “

 Postoje i dodatne usluge koje nude, kao što su prijevoz kućnih ljubimaca, karavane za velike obitelji i velike spenze, autosjedalice za bebe, ali se to mora dan ranije naglasiti, kakva im vožnja i s čim treba. Dodatne se usluge ne naplaćuju.

 Par sati smo proveli u call centru sa djelatnicama Udruženja auto taksija. Svaki put su se na poziv javile s osmijehom na licu. Kažu da sve probleme koje imaju ostave doma. Ima dana i kad se ne osjećaju najbolje, ima i onih dana u mjesecu, ali pokušavaju biti iste prema svima, jednako ljubazne i sa željom da svoj posao odrade onako kako najbolje znaju.

Kažu kako je čovjek najsretniji ako radi posao koji voli. Patricija i Đenana su primjer za to.

Hrvatska, to smo odavno shvatili, ne mari za one koji su za nju krvarili. Često se ljudi po društvenim mrežama svađaju oko domoljublja i domoljubnih stranaka, međutim iskustvo pokazuje kako što se tiče ljubavi prema domovini nijedna koja je bila na vlasti previše ne razlikuje od druge. Tako se između ostalog možete sjetiti kako su invalidi vraćali ministru svoje proteze, a i danas se, nažalost događa omalovažavanje njihove žrtve.

Našoj redakciji se obratio branitelj, dragovoljac Domovinskog rata, invalid, ranjen tijekom akcije, a koji je nakon rata obolio od posljedica ratovanja. Prvotno mu je utvrđen invaliditet od 40%, potom na oboljenje, nakon revizije na 80%. Nakon prikupljanja hrpe papira, liječničkih nalaza, silnih komisija, otišao je uzeti i dozvolu za parkiranje, znak pristupačnosti na koju ima pravo, s obzirom na invaliditet.

Međutim, činovnici u uredima Dubrovačko-neretvanske županije, koji rade po naputku i slovu zakona, rekli su mu kako to i ne ide baš tako. Nego: mora opet na komisiju na HZMO.

Ponovo na utvrđivanje tjelesne nesposobnosti. Dakle, sve ono što je dosada radio, satima stajao u bolničkim hodnicima i punih deset mjeseci čekao da se komisija sastane i dobije ono što mu po pravu pripada, mora raditi ponovo. I ponovo čekati mjesecima.

“Ironija je da reviziju ocjene invalidnosti radi Povjerenstvo Ministarstva branitelja, a za znak pristupačnosti moraš ponovo na komisiju. Dakle, bio sam na vještačenju, dobio rješenje HZMO-a, pa sad me ponovo iz županije šalju na komisiju pri HZMO-u?! Zašto papiri ne vrijede svugdje isto, to je trošenje novaca, bespotrebno, normalno bi bilo da zatraže vještaka za sve što treba i gotovo..ogorčen je ovaj branitelj.

Usudit ću se napisati, kako administracija danas ponovo ubija naše branitelje. Sjetite se samo da neki branitelji nisu dočekali građenje stanova na Nuncijati, neki nisu dočekali mirovinu.

 

 

 

Nigdje u Hrvatskoj se ova gurmanska poslastica ne može pronaći, kao u Dubrovniku. Konzumiraju ih još i Talijani i Francuzi. Cvjetovi tikvica ili po naški, pupatori, oduvijek se nalaze na našim stolovima. Kako ih pripremiti? Vrlo jednostavno, a oni koji ih još niste probali, preporučujemo da to svakako učinite jer su vrlo ukusni.

Pupatore prvo potopite u hladnoj vodi i skinite im peteljke. Zamutite smjesu, nešto gušću od one za palačinke, od jaja, brašna i hladne mineralne vode, soli i papra po želji. Umačite oprane i osušene pupatore i pržite u dubokom ulju. Postoje mnoge varijacije na temu, pa se tako neke smjese za pohovanje pupatora sastoje samo od brašna i hladne vode, s dodatkom malo praška za pecivo. U osnovnu smjesu možete po želji dodati i pokoju sjemenku, začina koje volite ili malo parmezana. Nepce voli i punjene pupatore, pa tako možete dodati i komadić nekog topljivog sira, primjerice mozzarelle u lagano rastvorene cvjetove.

Dobar vam tek.

Ako vas ovaj dan nanese na azil na Žarkovici, ponesite sa sobom i mokre i suhe hrane za mačiće. Nažalost, ljudi okote svojih mačaka ostavljaju diljem Grada. Posavjetujte se, sterilizirajte i čuvajte svoje ljubimce.

Sanja Jakšić je mlada samohrana majka oboljela od zloćudnog karcinoma maternice koji je prešao u limfne čvorove. Odlučila je izaći u javnost sa svojom pričom, koju je objavio Dubrovnik INsider 03.lipnja.

Lavina dobrote krenula je iz Dubrovnika, u kojem Sanja živi već nekoliko godina. Dubrovčani su krenuli odmah uplaćivati novce na Sanjin račun, slali joj poruke podrške, a onda se probudila i cijela Hrvatska. Organizirali su se turniri i izložbe na kojima su se skupljale donacije, ne samo na dubrovačkom Kantafigu, već i u Sanjinoj rodnoj Slavoniji, o njoj su pisali i nacionalni portali.

U državi u kojoj često nema humanosti, čiji je sustav apsurdan za one najnemoćnije među nama, ljudi su ti koji i kada nemaju, odvajaju za onog drugog. Tada smo ponosni među kakvim ljudima živimo.

Sanja se želi zahvaliti svima vama, na svakoj riječi, poruci, pozitivnoj energiji koju joj šaljete svakoga dana. Premda joj nije lako, jer se nalazi na agresivnoj kemoterapiji, odvojena od svoje djevojčice i trenutno u virozi, nakon četiri dana proboravljenih u bolničkom krevetu i na pauzi od svih terapija zbog lošeg stanja, kaže nam: "Dva dana sam povraćala i bila u velikim bolovima. Koraka nisam mogla napraviti bez suza. Boljelo me sve, vene, žile, mišići..ali ova lavina koju ste pokrenule, te emocije... Pokušavala sam sročiti neku zahvalu svima, ali ne ide mi baš. Tako sam oduševljena turnirom i energijom koju ste poslali, u glavi mi odzvanja samo vaša pjesma. Pratila sam sve živo, bila i na video pozivu i zaboravila od uzbuđenja kako nemam kosu, pa se tako javila na video", smije se Sanja.

" Bio je to nevjerojatan osjećaj, da sam mrtva, ustala bih!"kaže nam ova divna žena koja vodi najveću bitku svog života.

Na Sanjin račun sjelo je 95.111.73 kune! Hvala Dubrovniče, hvala Hrvatska, hvala dobri ljudi,  svemu što ste napravili za Sanju. I omogućili joj da sanja. Neki bolji život, daleko od bolničkih postelja, boli, suza,uz svoju djecu.

Sanja, ti si pobjednica. Uz tebe smo i znamo kako nećeš odustati.

Mi, malo stariji sjećamo se tog ljeta 1992.kao da je jučer bilo. Naime, naša je vojska krenula u oslobađanje zaleđa Grada, pa su mnogi naši momci ostavili svoje živote u tim bitkama.

U caffe baru Japan u Lapadu, 11.lipnja 1992. bila je oproštajna zabava pripadnika specijalne jedinice policije iz Rijeke, tzv. Ajkula. To je bio zadnji dan njihovog ratovanja na dubrovačkom ratištu. Jedan je čovjek tada, također branitelj, pripadnik HV, izvukao osigurač iz ručne bombe i bacio je ispod šanka. Kafić je bio prepun. Bilo je mnogo ranjenih, a jedna je osoba poginula.

"Pokojni Pero je svojim tijelom, svjesno, u pokušaju da izbaci bombu iz prepunog kafića, poginuo da bi spasio brojne ljudske živote. Bomba je eksplodirala u trenutku kad se Pero sagnuo da je pokupi, a ta jedna kuglica bila je smrtonosna. Ostale koje je pokupilo njegovo tijelo, nisu bile smrtonosne, ali da nije bilo Pera, to su mogle postati. Da je ostao naslonjen na šank, Pero bi danas bio živ, ali je pitanje koliko bi ljudi tu noć poginulo. On je heroj Domovinskog rata o čijem se humanom i herojskom činu ne zna ništa ili vrlo malo", kaže Perov suborac Braco Elezović.

"Sjećam se da je u jednom trenutku nastao metež, netko je viknuo "pazi bomba" i počeli su trčati prema izlazu i ja za njima. Zakačilo me na samim vratima.." priča Natalia Žanetić Car, jedna od žena koje su se priključile obrani Grada pod Srđem.

Tu nesretnu noć u Lapadu, u caffe baru Japan bilo je ranjeno čak 11 osoba.

" Sve je bilo kao u nekom snu, jedino čega se živo sjećam je da sam nakon praska ležala na podu i nisam osjećala noge. Imam osjećaj kako se sve odigralo u djeliću sekunde. Neki mladić je prolazio pored kafića, čuo detonaciju, krenuo prema nama. Uzeo me u naručje, stavio u auto i odveo me u bolnicu. Vikala sam kako ne mogu ići, jer mi je prijateljica unutra, nije slušao..I on je bio prestrašen od toga što se unutra dogodilo. Tek sam u bolnici ugledala i druge, čula da je i Pero poginuo"..kaže nam Natalia i dodaje kako bi jedino htjela znati ime tog čovjeka kojem u šoku ni lice nije zapamtila jer bi mu željela zahvaliti.

Pero Koštro pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

 

 

Page 1 of 38
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…