Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Ona se zove Selena ima 5 godina i boluje od akutne limfoblasticne leukemije sa trenutačnom remisijom od prije 6 mj. Selena je divna i hrabra djevojčica puna života i obožava Vatrene, a najviše kapetana Luku Modrića, kojem je napisala i pismo.

Pismo je diktirala mala Slavonka, a njezina sestra je pisala, jer Selena još ne zna pisati. Između ostalog u pismu stoji:
" Dragi Luka, ti si najbolji nogometaš na svijetu. Volim kad igraš lijepo i čisto, a ne prljavo kao drugi igrači. Svi te jako volimo, a ja najviše. Moja seka voli Subu i Vrsaljka, mama Vidu, a ja tebe najviše na svijetu!"

Sve što ova hrabra curica želi jest da pismo stigne do Luke Modrića i da dobije njegov odgovor. Pomozimo joj ispuniti želju!

Luka, ako čitaš ove retke, odgovori maloj Seleni na adresu:

SELENA BRUNJAJI

MIJE DŽANKA 4C

31 226 DALJ

 

 

Predrag Mišić, Peđa poznat je široj hrvatskoj javnosti, kao vukovarski branitelj s Mitnice. Peđa je srpske nacionalnosti, ali je Hrvatska njegova domovina. Za nju se borio i onda kada je trebalo, a i danas, svakom svojom riječju. Iako kako sam kaže, nema "gene kamene", ljute ga pojedini istupi nekih javnih i manje javnih ličnosti i pojedinih medija koji prozivaju Thompsona i naše nogometaše. Prenosimo njegov tekst objavljen danas, na facebooku, u cijelosti:

GENI KAMENI
Što vas toliko muči ,njihova pobjeda ili vas poraz? Neću biti licemjer,nemam gene kamene. Koliko vremena provodite pišući,govoreci o Thompsonu. Geni kameni pretvoreni u stihove,opisuju volju,želju, hrabrost i ustrajnost jednog hrvatskog naroda. Nađite jednu riječ mržnje i ja ću se posuti pepelom! "Lijepa li si" ," Nemoj tuđe prokleto je" to su po vama rijeci fašističke?
E, gospodo i gospođe,Jelene,Barbare,Kreše,Aleksandri!!! Ne vi samo mrzite, jednostavno ne volite.
Vi kao " glumice" političari,novinari,što po vama treba i pjevati hrvatski narod,Hrvati?  Odakle si sele???
Putujući u Zagreb na doček nasih zlatnih,očekivao sam nešto veliko,ali ono što se tamo dogodilo je uistinu veličanstveno. Toliko pozitive,ljubavi,pažnje,nemam riječi. Toliko ljubavi na jednom mjestu NEOPISIVO!
Naravno.vi ste vidjeli sto ste htjeli vidjeti. Prošla je nasa domovina puno oluja. Ova je bila OLUJA SVIH OLUJA.
Napadate Kolindu Grabar Kitarović,predsjednicu,napadali bi je i da nije bila tamo. Pokušajte obuzdati vašu mržnju,gnjev,ipak vi tu živite,trećerazredni glumci, političari ,novinari. Ali, nitko vas zbog toga ne vrjedja.
Bože dragi što je lijepo biti dio ovoga. Prvaci smo svijeta ako zbog ničeg onda zbog toga.

Nekidan sam pročitala kako narodne poslovice ne vrijede za ovaj naš, jer nije to uobičajen narod. Pa i nije. To je narod kojemu treba neprijatelj kako bi se ujedinio. Srbi devedesetih, na SP Francuzi, Englezi..Šalim se naravno i to ne uspoređujem, ali nacionalni naboj koji je vladao Hrvatskom proteklih dana, najsličniji je onom nacionalnom buđenju s početka devedesetih. Jedinstvo, usklici Mi, Hrvati, a da te netko istog trenutka ne nazove opančarem i seljačinom, zlata su vrijedni.
 
Nikad nisam mogla shvatiti zašto se samo u Hrvatskoj domoljublje naziva fašizmom. Pogledajte druge države, svi su ponosni na ono odakle dolaze i gdje su rođeni. Kod nas to, nije slučaj. U Hrvatskoj ima Hrvata, mrzitelja svoje domovine. Onih koji su se ovih dana silno ustresali na kockice, pisali kako im nema gore noćne more od promatranja, citiram, "razdragano sretnih Hrvata koji izazivaju mizantropsku, egzistencijalnu mučninu". Eh, sad problem je u tome što je tih Hrvata koji su ovome liku i inim nebitnim likovima dizali želudac bilo jako puno! A teško se boriti protiv stotina tisuća, milijuna ljudi. Tako da to prozivanje s visoka određenih "nevladinih udruga", smiješnih glumica, pojedinih političara i ostale koji samo u svom svemiru sebe smatraju elitom narod smatra nebitnim, jadnim i privlačenjem pozornosti.
 
Ono što su političari napravili u Zagrebu na dočeku naših Vatrenih je međutim, vrlo tužno. Isključiti mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu da ne otpjeva "Gene kamene"? Nije bitno volite li Thompsona, slušate li njegove pjesme, bitno je da se nisu poslušale želje naših nogometaša, naših srebrnih momaka, koji su srce ostavili u Rusiji, koji su bili naši najveći ambasadori. Tko ste vi gospodo, da isključujete mikrofon, je li mi živimo u Sjevernoj Koreji? Ima li istinitijih stihova od: "Izdali ste naše snove, Judini sinovi?" Gdje su sad one silne udruge za prava ljudi? Hoće li nam netko zabraniti pjesmu? Je li mikrofon isključen zbog naših susjeda koji su prozivali Vatrene da pjevaju ustaške pjesme, kad pjevaju "Lijepa li si"'?
 
Nema te vlade poviše naroda, zapamtite to. I nema tog mikrofona kojeg vi možete ugasiti. Ovaj narod se probudio barem kratkotrajno i pokazao vam koliku snagu ima. Ono što bi mnogi od nas voljeli jest i da ovako izađemo na ulice i zbog svih onih blokiranih, svih ugnjetavanih, svih bolesnih, nemoćnih, zbog branitelja, djece, onih koji ručak nalaze po kontejnerima. Dok vi sjedite u saboru ili radite u HAZU, spremate hrvatske kune i hodate po ovoj zemlji koju ne volite, postoji narod koji voli, koji zajedno pjeva, koji zajedno plače. Ovo je narod kojemu ste uništili egzistenciju, proizvodnju, koji odlazi iz ove divne zemlje graditi neke nove države i tamo odgajati svoju djecu, ali to je narod sa ogromnim srcem, koji se digne onda kada je to najpotrebnije.
 
Ono čega se vi, dragi moji političari, iz koje god stranke dolazili, bili vi lijevo ili desno, trebate bojati jest narod. A miševi, s početka priče, zavucite se ponovo u rupe iz kojih ste i izmigoljili. Svi ste vi Judini sinovi.
 

 

Jutros, 16.srpnja, preminula je velika hrvatska glumačka diva, Lopujka Marija Kohn. Ispraćaj će se održati u srijedu, 18.srpnja u 13.35.na zagrebačkom krematoriju.

Marija Kohn, rođena je 1934.na Lopudu, dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo 1999. Odigrala je više od stotinu kazališnih uloga, preko šezdeset filmskih, snimila četrnaest TV drama i serija. Za vrijeme Domovinskog rata posjećivala je naše branitelje, surađivala sa Hrvatskim savezom slijepih, pomagala u skloništima za civile, dobila odlikovanje predsjednika države, Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

 

“Kad već nadležni to ne čine putem ove grupe mi-građani-vršit cemo nadzor poštivanja zakona i koncesijskih ugovora na dubrovačkim plažama” napisala je u grupi Uživo s dubrovačkih plaža, Ivana Mijić Vulinović.
Ivana je zbog neugodnog događaja na jednoj od dubrovačkih plaža, prevelikog broja ležaljki i zapravo diskriminacije građana odučila osnovati ovu facebook grupu i podigla pravu malu bunu.
Ono što bi zapravo trebali raditi svi mi, podići glas za sve ono što nas smeta. Često mislimo kako kao pojedinci ne možemo napraviti puno, ali kad se radi o pravoj stvari, tada je taj pojedinac kotačić za pravu lavinu, što je u ovom slučaju Dubrovkinja Ivana.
 
Podsjetimo, dan nakon otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, u Palači Ranjina održan je sastanak na kojem su nazočili zamjenik župana Joško Cebalo, v.d. pročelnik Upravnog odjela za gospodarstvo i more Ivo Klaić, predstavnik Lučke kapetanije Dubrovnik Nikola Beusan, pročelnik Upravnog odjela za turizam,
gospodarstvo i more Grada Dubrovnika Marko Miljanić, predstavnica Crvenog križa Katija Damjanović te predstavnici ovlaštenika koncesija s područja Grada Dubrovnika.s ovlaštenicima koncesija na području Grada.

Koncesionarima je poručeno da područja ne smiju biti ograđena, ulaznice se ne smiju naplaćivati, a ležaljke se ne smiju unaprijed postavljati, što je svakodnevnica na dubrovačkim plažama. Županija Dubrovačko-neretvanska nije odobrila ni jednu zatvorenu koncesiju, tako da je ovakvo ponašanje isključivo samovolja pojedinih koncesionara.
 
U ovoj facebook grupi se ne kudi sve koncesionare, već se i hvale oni koji uvažavaju građane i njihovo pravo na plažu i uživanje u pomorskom dobru.


Danas je na dubrovačkoj Copacabani, od koje je sve i krenulo, situacija nešto drugačija. Ležaljke više nisu postavljene na cijeloj plaži, ima mjesta i za Dubrovčane i njihovu djecu.


"Ma tko kaže da se ne može? Copacabana prije 10-tak dana i danas! Ne može se ništa preko noći, ali svaki pomak je znak da se itekako može i motivacija da se nastavi s angažmanom na svim poljima. Bravo ljudi! Bravo građani, ne podanici!" napisala je danas Ivana.


Bravo za Ivanu, nadamo se kako će se i drugi naši sugrađani biti odlučniji u ostvarivanju svojih prava. Za sve nas, za naše bolje sutra, u svakom pogledu.

Dubrovnik ne čine samo njegove zidine, kamen, ulice, čine ga i ljudi. Bez ljudi on nema dušu, ne postoji. Kad biste išli nabrojati najpoznatije Dubrovčane među pukom u zadnjih 100 godina, jedan od njih svakako bi bio i Hrvoje Čikato. Ulica od Puča, njegova butiga, on na vratima, sa svakim riječ-dvije, to je bio Grad. Fotografija njegove brijačnice ima po cijelome svijetu.

S Hrvojem Čikatom otišao je velik dio naših života, ali ostale su uspomene.

Funero je bio velik, kako i priliči velikom čovjeku. Hrvoje je volio Grad, a Grad je volio svoga meštra.

 
Obitelj Čikato želi se zahvaliti svima onima koji su olakšali gospar Hrvojeve zadnje dane na ovome svijetu: dr Domesu, cijelom odjelu pulmologije u dubrovačkoj bolnici, na čelu s dr. Žarkom Vrbicom, dr. Vesni Vladić Carević, dr. Elizabeti Čorović, dr. Zenanu Karamehmedoviću, odjelu onkologije, dr. Snježani Buhić i dr. Zvonimiru Curiću, svim medicinskim sestrama, koje su mu postale poput druge familije.

 
Hvala Hitnoj pomoći, Domu zdravlja i gosparu Majiću, Caritasu, sanitetskom prijevozu , obitelji Dugandžić i Kristić te don Stanku Lasiću i pogrebnom poduzeću Boninovo.

 
Hvala svima onima koji su donirali u humanitarne svrhe u ime našega Hrvoja, hvala za svaki vijenac, brzojav, ruku sućuti, hvala svojti, prijateljima, susjedima. Hvala Dubrovniče na svakoj lijepoj riječi i dostojnom ispraćaju.

Obitelj Čikato i Pavličević

Ima li netko da ne zna za Hrvatsku? Gledali vi nogomet ili ne, pratili uspjehe naše reprezentacije ili odmahivali rukom, naši su reprezentativci napravili takvu reklamu našoj zemlji, da to nisu mogle napraviti nikakve marketinške agencije zajedno. I Russel Crowe dijeli tutorijale naše turističke zajednice, o Hrvatskoj se priča I piše na svim kontinentima.

 

Još nešto je svemu tome pogodovalo, osim njihovog sjajnog uspjeha I zgoditaka, a to je njihovo ponašanje. Fotoreporter Yuri Cortez o tome svjedoči, kada su ga, u naletu oduševljenja, “pokupili” naši sportaši nakon gola Maria Mandžukića. Mario mu je pružio ruku, Vida ga poljubio, a Salvadorac odlučio u narednoj utakmici navijati za – Hrvatsku.

 

Nakon Urugvaja, najmanja smo država na svijetu koja je ovako daleko dogurala na svjetskom prvenstvu, ali zato nismo bili bahati. Naši momci nisu omalovažavali ni Argentinu ni Messija, ni Engleze iako su ovi drugi to i zaslužili, nakon bahatosti i ruganja pred utakmicu. Naši se Vatreni nikome nisu naslađivali, već su nastavili igrati svoju igru, znanjem i srcem, pokazali svijetu tko su Hrvati.

 

Ponizni, ali ponosni, pa tako naš izbornik na pressici kaže: “Govorimo hrvatski, jer držimo do naše države, respektiramo naše suparnike, ali još više našu zemlju.”

 

Zato momci, pokazali ste kulturu, nogometno znanje, upornost, volju, borbenost i ono najvažnije: veliko srce. Kako god završila utakmica s Francuskom, Hrvatska je ponosna zemlja. Hrvatima ste, bar nakratko, vratili osmijeh na lica, u zraku se osjeća domoljublje, opet na svakom koraku možemo vidjeti trobojnicu. Hvala vam što ste nam vratili nacionalni zanos, jer bez obzira na vlasti koje se izmjenjuju, bez obzira što sa svim tim nismo zadovoljni, hvala vam što ste Hrvate sjetili kako vole domovinu...ovo more, ove planine i rijeke, ovaj narod koji je uvijek disao zajedno, onda kada je to bilo najpotrebnije.

Jako Obrad rođen je na svetog Ivana, 24.lipnja 1966. u Kuni konavoskoj. U Domovinski rat uključio se kao dragovoljac, 28.lipnja 1992., zarobljen kao pripadnik Hrvatske vojske.

Svoj život ostavio je u crnogorskom logoru Morinj, gdje su ga neprijatelji mučki ubili, na današnji dan, 10.srpnja 1992.

Dvadesetšestogodišnji Jako pokopan je na mjesnom groblju u Kuni, a posmrtno je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Kroz srpsko-crnogorske logore Morinj i Bileću prošla su 292 zarobljenika. Od posljedica zlostavljanja umrli su osim Obrada i Miho Brailo i Nikola Brajić. Za logor Morinj, ratni zločin i nečovječno postupanje prema hrvatskim ratnim zarobljenicima osuđena su četvorica bivših rezervista JNA. Ivo Menzalin, Špiro Lučić, Boro Gligić i Ivo Gojnić ukupno su dobili 12 godina zatvora. Zlatko Tarle i Mlađen Govedarica, zapovjednik logora pravomoćno su oslobođeni optužbe.

 

Page 1 of 42
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…