INTERVJU S VUKOVARSKIM BRANITELJEM PREDRAGOM MIŠIĆEM PEĐOM: Ratne rane nisu zacijelile, nikada nismo izašli iz ’91

72

Svi oni koji osjećaju ovu zemlju, s pijetetom izgovaraju ime Vukovar. Vukovarski branitelji napravili su pravo vojno čudo, odolijevali napadu JNA i srpskih paravojnih formacija punih 87 dana. Kada je Vukovar pao, ono što su agresori napravili u tom gradu bilo je samo zvjerstvo. Čisto, iskonsko zlo haralo je potpuno porušenim gradom na Dunavu. Mučili su, silovali, klali, rezali udove, odvodili u logore. Nekoliko tisuća ljudi ostavilo je svoje živote na vratima Hrvatske. 

Oni preživjeli, teško se danas nose s nepravdom koja se i danas, 2018. događa u Vukovaru. Ratni zločinci mirno šetaju među narodom, silovatelji se smiju žrtvama u lice. Iako prokazani, nisu odgovarali za svoje zločine. O svemu tome, razgovarala sam s vukovarskim braniteljem, Predragom MIšićem. 

Peđu znaju gotovo svi, zaustavljaju ga po Vukovaru, stišću mu ruku, grle ga i kažu mu kako se slažu s njegovim stavovima, koje iznosi na društvenim mrežama i u medijima. On skroman, često spušta pogled i nikada ne govori o ratu. Više ga boli ono poslije, ona nepravda koja se događa preko dvadeset godina, u državi za koju se borio. Peđu jako poštuju upravo branitelji, iz kojeg god dijela Hrvatske dolazili, upravo zato jer je po nacionalnosti Srbin, koji nikad nije dvojio koja je zemlja njegova domovina. Peđa je ustao u obranu svog doma, svoje obitelji, svega onoga što je poznavao i volio, nasuprot čudovišta koji su napadali i razarali njegov rodni grad.

“Moja je baba rođena tu, 25 kilometara od Vukovara 1918.godine. Tatin tata rođen je u Negoslavcima, tu smo nekih 200 godina. Ima Mišića i Bosanaca i Srba i Dalmatinaca, postoji i skup u Hrvatskoj obitelji Mišić. Korijene vučemo iz Zadra, tamo je prvi upis našeg prezimena. Ljudi brkaju nacionalnost, narodnost i vjeroispovijest. U nas je to tako, ako si rođen kao Hrvat, odmah moraš biti katolik. Nisam odgojen da dijelim ljude, sa nekih sedam, osam godina prepoznavao sam da muslimani imaju drugačija imena, ali samo drugačija i ništa više od toga.”

Ipak, živući si dokaz da ljudi jednako odgojeni, mogu razmišljati drugačije i odabrati drugu stranu. Ti si branio Vukovar, a tvoj ga je brat napadao.

“Imao sam prijatelja Radivoja s kojim sam odrastao, imao je brata koji je po meni dobio ime. Radivoj je otišao na drugu stranu i poginuo je početkom devetog mjeseca. Moj brat nije bio idealist, on je uvijek bio u nekim mutnim vodama, zato je odabrao taj put i iz nijednog drugog razloga. Bili smo sušta suprotnost i jebiga..Moja mama je bila u Vukovaru sve do njegovog pada. Brat na jednoj strani, ja na drugoj, što se toj ženi u glavi događalo, ne znam, nemam odgovora na to pitanje. Nemam kontakta s bratom, pokušavao me 1998. kontaktirati, ali rekao sam mu da nemamo o čemu razgovarati.”

Smatraju li te neki Srbi izdajnikom?

“Da sam ja u Srbiji živio, onda bi me mogli smatrati tako. Svoju sam kuću branio, pa kako god me oni zvali. Ako je braniti svoj dom biti izdajnik, onda jesam. Onaj tko želi, može provjeriti, Mišić je jedno od najčasnijih srpskih prezimena, a oni su ga ukaljali, a ne ja.”

Peđa je branio Vukovar od prvog dana napada na grad.

Rekao si kad je počeo rat, kako nisi mogao vjerovati što se događa i išao si sam provjeriti.

“Takva situacija se ne može pripisivati ljudskom rodu, da čovjek čovjeka ubija zbog ne znam čega…Išao sam u Borovo selo i vidio četnike. Nije više bilo dvoumljenja za mene. Iako, mislio sam kako će se možda ipak nekako riješiti, nisam mogao vjerovati što će uslijediti.”

Nakon toliko borbe, mrtvih prijatelja, uslijedilo je beznađe. Neprijatelj je ušao u grad. 

“Nije više bilo dalje. Osjetio sam samo jednu ravnodušnost. Od tog trena više nismo bili isti ljudi. Do tog dana, život je bio jedna, a tada je postao sasvim jedna druga priča.” kratko odgovara Peđa sa suzama u očima, ne želeći se prisjećati tih, najgorih dana u svom životu.

Peđu i njegove suborce odveli su na Ovčaru, a s Ovčare u logor u Mitrovici. Ni danas ne zna kojim čudom su preživjeli, misli da ih je možda spasilo to što ih je zapisao međunarodni Crveni križ.

“U logoru sam proveo 271 dan. Mislim da je kroz njihove logore prošlo oko 20 000 ljudi. Kako smo preživjeli, ne znam, Božja ruka, živiš nekako iz dana u dan…Moraš biti jak, mislim da se u takvim situacijama i pokaže koliko je čovjek jak, koliko može izdržati. Jedan trenutak ti smeta svaka sitnica, postaneš drugačiji. Recimo, danas miriše voda na grašak i dobije netko zrno graška u toj vodi i ti postaneš ljubomoran na to. To je možda i ljudski, a možda i nije, ne znam…Onda ti poslije bude žao, dao bi mu i ono svoje što si jeo..”

Peđa je tada imao dvije curice.

“Jednu sam vidio, drugu nisam. Rodila se 06.rujna 1991. Sve je to od Boga predodređeno, netko može izdržati, netko ne može. Dobiješ neku snagu iz minute u minutu. Činjenica jest da su neke ljude ubili tamo, nikad nisi znao jesi li ti slijedeći.” Teško se Peđi prisjećati, u očima mu živi bol, iako je pokušava prikriti.

Nakon svega, skupio si snagu i u mirnodopsko vrijeme krenuo pomagati ljudima i organizirati humanitarne akcije. Vijećnik si grada Vukovara, ponovo pokušavaš pridonijeti zajednici.

“To mi je neka vrsta terapije, da ne radim ništa, sigurno bih završio negdje za nekim šankom i psovao mater svima u ovoj državi.” 

Na moje pitanje bi li ponovo branio grad, Peđa samo klima glavom, bez razmišljanja. “Ponovo bi branio svoj dom, ne bi razmišljao za koga i zašto, ako si muško, vojni si obveznik, znači moraš ići. Možda ne bih išao dalje od Vukovara, moram biti iskren.  Ne kažem da sam miran i staložen, ali uvijek pokušavam situaciju riješiti na miran način. Pacifist sam, oružje i nasilje ne volim, ali oni su napali nas.”

Peđa je poznat po svojim istupima protiv onih koji predstavljaju u Saboru srpsku nacionalnu manjinu. 

“Oni su u sukobu sami sa sobom. Srpska nacionalna manjina njih uopće ne podržava. Postoje podaci o zadnjim izborima, Pupovac je dobio 8000 glasova od 145000 ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi u Hrvatskoj. To je za mene relevantan podatak, nema ništa sporno. Međutim, on u zadnjih 20 godina koristi sve beneficije i sebi može osigurati lagodan život. Čak i ako zanemarimo dovođenje glasača autobusima mene bi osobno bilo sramota da za mene glasuje tako mali postotak i da kažem da sam predstavnik tog naroda. S obzirom da je u Vukovaru 62% glasova dobio Ivan Penava, dobar dio ljudi, bez ikakvog predznaka, glasovao je za njega. Dakle, svima je dosta te huškačke politike. Već sa podijeljenim školama stvaramo temelje za neke buduće ratove. To su hrvatska sela s pretežno srpskim stanovništvom, kao u Borovu, Bogoti, Negoslavcima, jednostavno im je natureno da idu u tu školu. Oni znaju zašto, zbog političkog marketinga, trgovine, da bi dobili osam manjinaca u Saboru koji će odlučiti tko će biti na vlasti, a tko ne.”

Prozivaju te da zapravo nisi Srbin, jer ne štuješ ni Srpsku pravoslavnu crkvu niti ćirilićno pismo.

“Crkva je jedno, moliti se Bogu je nešto sasvim drugo. Netko tko posvećuje noževe, puškomitraljeze, topove i tenkove meni ne može držati Božju riječ. Što se ćirilice tiče, ja bih bio totalni idiot ako ja ne poštujem nečije pismo. Kad sam prvu ploču s ćirilićnim nazivom razbio, rekao sam: “Nećete na takav način staviti u Vukovar jer je to bezobrazno, pokvareno i van svih normi.” Nađite žrtve, pokopajte ih, ispričajte se hrvatskom narodu i ja ću prvi postaviti ploču i onda nitko neće reći da će je skinuti.”

U Borovu postoji spomenik Vukašinu Šoškočaninu, “komandantu obrane Borovog sela”, a naši se spomenici šaraju i ruše. Kako to doživljavaš?

“Meni moj svjetonazor i odgoj ne dozvoljava da napravim bilo što bilo kojem spomeniku. Ulaziti na groblje je degutantno, ali meni smeta natpis: “Poginuo na srpskoj zemlji, od ustaške ruke”. Znači, poginuo je u hrvatskoj državi, na hrvatskom tlu, ubili su ga četnici s kojima je švercao robu preko Dunava i vjerojatno se nisu mogli dogovoriti o postotku.

Kako gledaš na sve ovo što se događa u Hrvatskoj danas?

“Ovo što se danas događa, za sve smo sami krivi. Nekad te bude i sramota..Mi smo se odmakli od svega, počeli nakon rata živjeti neki normalan život, što je u neku ruku i razumljivo. Dopustili smo institucijama…Situacija je u Vukovaru otužna, najveći je problem onaj ekonomski. Još uvijek ratne rane nisu zacijelile, mi nismo nikada izašli iz 91.”, tiho kaže Peđa i dodaje :” Gledaj Amerikance, vodili su isključivo napadačke ratove, ali kad se vraćaju iz rata, cijela zemlja salutira, a nas pljuju, što smo branili svoje.” 

Hvala ti Peđa, za svaki minut i dan koji si dao braneći tvoj i naš Vukovar, hvala ti što si robijao za hrvatsku slobodu, hvala ti što i danas imaš snage ustati za pravdu. Hvala ti što si domoljub, heroj, ljudina.

Peđa Mišić, Čovjek s mjesecom u očima.

 

 

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *