Ivana Radić: Popeti se na najviši vrh Hrvatske – neopisivo!

117

Ivani je već dugo želja popeti se na najviši vrh Hrvatske. Za čitatelje Dubrovnik INsidera, ispričala je kako je to i ostvarila.

Dinara mi je bila kao neodsanjan san već duže vrijeme. Ovoga puta avantura kreće iz malog sela Čavale kraj Drniša gdje smo prenoćili prvu noć. Sutradan ujutro ostavljamo jedno auto kraj Glavaša, a s drugim idemo do vojnog poligona na Dinari da se ne moramo vraćati sa vrha istim putem. Mislili smo na sve. Moji dragi suputnici su Gorana, Davor, Čaki, i Čakijev pas Arni … ili kako ih ja zovem „moja zagrebačka familija“ koji me već godinama trpe na ovakvim avanturama. Ovo „trpe“ vam objasnim dalje u tekstu Uglavnom , što se tiče planina i avanturizma oni su profesionalci koji su popeli visine preko 5000m od Europe do Južne Amerike (moj domet je do sada 2800m) tako da znam da sam uvijek s njima u sigurnim rukama. Krenuli smo na Dinaru u ponedjeljak ujutro … prema planinarskom domu Brezovac gdje ćemo prespavati tu noć i plan je da najviši vrh (Sinjal 1831m) popnemo u utorak. Prvo su me otrpili kad smo krenuli jer su najteže stavari u ruksaku (konzerve i dio hrane) nosili Čaki i Davor. Hvala

Do doma smo stigli vrlo brzo, pojeli, malo odmorili i odlučili (budući smo imali vremena) popeti vrh Badanj (1281m). Išli smo s namjerom da na vrhu dočekamo zalazak i uspjeli smo … Osjećaj je odličan.

Vraćamo se u dom oko 19:30 … u domu smo sami i spremamo večeru. Naravno, grah. Sve pohvale kuharu. Davore, treba te ženit! Nas četvero u domu nasred šume … sve je to bilo super dok šuma nije noću oživjela i dok nisam čula sove ušare, čagljeve i tko zna što još (Čaki, hvala što si otrpio sve moje strahove) … ali umor je prevladao i zaspali sam mirno dok je Arni s nama u sobi.

Ujutro kava ispred doma i krećemo na Sinjal.

Uspon kao uspon nije previše naporan. Trebalo nam je nekih 3 sata do vraha (sa pauzama). Pola sata prije vrha je staza malo strmija, ali može se. Dolazimo na vrh … i wooow. Biti na najvišem vrhu Hrvatske, stvarno je neopisivo. Neizbježno je slikavanje i par poziva (da, poziva … na vrhu čak ima 4G internet) i pravimo piknik. Nakon pola sata na vrhu krećemo se spuštati do Glavaša, preko hrbata Dinare …. nekih 3ipo sata. Zadnjih sat vremena nas je uhvatila kiša i grmljavina i tada mi je počelo prolaziti kroz glavu „što ovo meni treba“, ali brzo me prošlo Čaki, još jednom hvala na otrpljenom kukanju! Do auta dolazimo mokri, umorni ali presretni.

Ja ih već davim sa idućom destinacijom

Uglavnom, za najviši vrh Hrvatske trebate nešto kondicije i puno dobre volje i to je to. Nije to neka visina, ali ako planinarite ovaj vrh morate uspeti.

E i da ne zaboravim, osjetila sam na svojoj koži vjetar s Dinare … i moram vam reći da nije baš simpatičan!

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *