Kate Lujo jedna je od najpoznatijih, a bit ćemo slobodni reći i najomiljenijih radijskih voditeljica na našim prostorima. Nema osobe u Gradu koju barem jednom nije nasmijala i uljepšala joj dan svojim osmijehom i pozitivnom energijom kojom zrači. Osim što radi na radiju, zaštitno je lice jedne klinike za estetsku medicinu i kozmetologiju, vodi podcast, a odnedavno i trenira jahanje. O svemu tome, ali i o nekim drugim temama smo razgovarali s Katom u Malom raju u Konavlima, a što nam je sve rekla pročitajte u našem intervjuu.

Što je to što te odvuklo u novinarske vode?

Iskreno, rad u medijima se nije nalazio na listi zanimanja o kojima sam maštala dok sam bila dijete. Sve se zapravo dogodilo spontano i sasvim slučajno. Cijela moja obitelj bavi se turizmom i ugostiteljstvom, tako da sam se i ja pokušala pronaći u toj branši. Neko vrijeme mi je dobro išlo, do trenutka kada sam shvatila da to ipak nije ono što me u potpunosti ispunjava. Svašta sam probala, ali ništa mi nije zadržalo pozornost, pa ni faks hotelijerstva u Opatiji. Po povratku sam mogu reći nenadano upisala medije. Onda je sve počelo sjedati na svoje mjesto. Radio Ragusa u tom je trenutku tražio novinare, voditelje. Prijavila sam se, došla, probala i ostala. Zapravo, tog trena sam odlučila da su mediji moj odabir i da se moram u tome pronaći. Vrlo brzo je sve sjelo na svoje mjesto. Radio je tako postao ljubav, najintimniji i najdraži medij. Živ je, aktualan, i uz sve to nosi ogromnu dozu adrenalina, što mene svakodnevno i pokreće.

Nakon što si dugo godina bila radijska voditeljica, odlučila si se okušati i kao voditeljica programa na jednoj lokalnoj televizijskoj postaji, ali se nisi dugo zadržala na malim ekranima. Vratila si se svojoj prvoj ljubavi, radiju.

Uvijek kažem da se čovjek treba usavršavati kroz život. Da mi je netko rekao da ću ikad raditi na televiziji, rekla bih mu da je lud čovjek. Međutim, znate kako se kaže, nikad ne reci nikad. Nakon 6 godina, radijski eter zamijenila sam malim ekranima. Mogu reći da mi je radio definitivno bio dobra podloga i baza za rad na televiziji. Spoj radija i televizije bila je dobitna kombinacija u tom trenutku. Osim što sam vodila radijski program, vodila sam vijesti, pregled tjedna, dvije tjedne emisije i mnoštvo live programa. Stekla sam zaista ogromno iskustvo. Međutim, ono što mi je najviše “sjelo” u radu na televiziji bio je program uživo. Tu sam plivala kao riba u vodi. Vrlo jednostavan i po meni najjeftiniji način emitiranja. Bez velikog snimanja, montiranja, namještanja u prvi plan dođe kako opuštenost i dinamika voditelja, tako i gosta s druge strane. Moram istaknuti kako mi je ogromno iskustvo bio doček Nove godine na Stradunu. Ne mogu vam opisati koji je osjećaj uzeti mikrofon u ruke i stati na Stradun, na najljepšu pozornicu na svijetu, obratiti se publici i gledateljima pred malim ekranima. Ne znam što me u tom trenutku više obuzelo, strah, trema, uzbuđenje, sreća… Bilo je svega pomalo, ali svakako u pozitivnom kontekstu. Uglavnom, televizija mi je donijela nove drage ljude, prijatelje u život, nova poznanstva, nove izazove i nova iskustva. Međutim, radio je moja prva ljubav, a prva ljubav se pamti, tako da zapravo nisam dvoumila oko povratka na županijski radio Soundset Ragusu.

Koje su prednosti, a koji nedostaci rada na takvom mediju?

Možda će zvučati kao klišej, ali zaista je puno više prednosti nego nedostataka. Za mene je najveća prednost općenito što mogu reći da sam osoba koja zaista radi ono što voli. Nije mi problem buđenje u 4:30 ako sam u jutarnjoj smjeni od 6, obzirom da sam u toj smjeni najčešće. Glasnice obično zagrijavam dok se vozim na putu do posla, srećom pa je uglavnom pusto u te ure, pa ljudi ne mogu sudjelovati u mojim uglavnom lošim glazbeno-pjevnim kombinacijama. Kao prednost bih definitivno istaknula rad s ljudima i njihove povratne informacije. Tu je neposredna komunikacija s ljudima koji slušaju, mogućnost da im daš prostor u smislu obavijesti, vijesti, emisija i glazbe koji zaslužuju jer program koji radim osmišljen je upravo za njih. Možemo slobodno reći kako smo mi voditelji za mikrofonom svim slušateljima određena vrsta navigacije.

Što se nedostataka tiče, ako govorim iz radijske pozicije, u nekim određenim trenucima zna biti stresno. Pogotovo kad se sjetim svojih početaka. Stres je bio svaki izlazak u eter, čim se upali crvena lampica, hoćeš-nećeš tijelo je pod adrenalinom i nesvjesno se dogodi određeni pritisak koji ne osjećam dok sam u programu. Međutim, nije dugotrajno, puna sam pozitivne energije, pa se lako prešaltam i iznova napunim baterije. Ma lijepo je to sve, radio za mene više nije samo posao nego način života. Naučila sam se kroz godine rada prilagođavati svakoj stresnoj, ili manje stresnoj situaciji. Posao zapravo kao i svaki drugi, sa svim svojim vrlinama i manama.

 Je li u tvom dosadašnjem radu bilo nekih situacija, zahtjeva, radnih zadataka, očekivanja drugih (nadređenih, kolega…) ili vlastitih s kojima si se zaista jako teško nosila i jedva izlazila na kraj?

Svaki posao nosi određeni rizik. Nebitno o kakvoj se branši radilo. Ako su se i dogodila, nisam zlopamtilo, znate kako kaže pjesma “Pamtim samo sretne dane“. Mogu samo reći da su me čak i ta nekakva loša iskustva naučila da se mogu nositi s njima, nije zapravo ni loše u nekim situacijama imati određeni teret kojeg na kraju uspješno iznesete. Sve je to jedan veliki vjetar u leđa. Zato su nekad baš ta čudna očekivanja nadređenih dobro došla da sama ispitam svoje granice, do kuda sežu. Ali, svakako moram istaknuti nešto što me uvijek bez obzira na raspoloženje momentalno izbaci iz takta, a to je negativna energija. Kada netko izravno crpi moju pozitivnu energiju, kako bi me zatrovao svojom negativnom, na to sam postala alergična. Zato se zaista trudim biti okružena pozitivnim ljudima i za sada mi jako dobro ide. Kada se sve zbroji i oduzme, nakon svega što sam prošla, dogodilo se ogromno sazrijevanje. Mislim da je neminovno da ti život kad tad donese par lekcija, a ono što je bitno, iz njih treba učiti i izvući ono najbolje.

Kako bi opisala sebe na početku karijere, a kako se vidiš sada? Koje promjene vidiš kod sebe u odnosu na početak?

Prvi put u eteru prije desetak godina, e to je bio stres. Kada sam se počela baviti novinarskim poslom, iskreno nisam imala pojma što točno radim. Ulazak u jednu jako zanimljivu radijsku redakciju, puno zanimljivih i različitih ljudi, s kojima sam i dan danas u kontaktu, zaista me jako veselilo. Vjerujte mi, zabavna su to mjesta gdje upoznaješ vrlo interesantne ljude od kojih se može puno naučiti. Moram priznati da sam upravo od te ekipe puno učila, upijala nove vještine i znanja, za koja na kraju krajeva nisam ni znala da postoje. Izrazito je bitna ekipa s kojom radiš i s kojom svakodnevno provodiš vrijeme. S vremenom postanete jedna velika, ili mala obitelj. Stoga je taj nekakav timski rad vrlo bitan u ovom poslu. Uvijek kažem da ovo nije individualni sport, nego timski, svi “igramo za istu momčad” pa se u skladu s tim treba i ponašati. U početku mi je zaista bilo bitno dokazati i sebi i kolegama da ja to želim i da ja to mogu, a sada sam se samo nastavila nadograđivati u tom smjeru. Naučila sam prihvaćati sve kritike na račun svoga rada i usvajati svaki dobar savjet. Jedan mi je baš ostao urezan u pamćenju: Tadašnja direktorica radija Lidija Crnčević rekla mi je jednom prilikom kako je glas moj posao i da ga zaista trebam njegovati. Toga se apsolutno držim. Ključno je imati neku zdravu podršku u situaciji kada zaista jesi izložen bilo kakvoj vrsti pritiska, kome se možeš obratiti, s kim možeš razgovarati.

Na kraju krajeva, kada sve sagledam, nije se zapravo puno toga promijenilo, osim što sam se naučila izboriti za sebe. Nadam se da će drugi to naučiti na samom početku, od srca im to savjetujem. Vjerujem da će im u budućnosti biti puno lakše.

Kakav utjecaj tvoj posao ima na neke druge uloge koje imaš u životu kao što su recimo prijateljica, partnerica, majka, suradnica na nekim drugim projektima?

Novinarstvo općenito traži dosta veliki angažman na način da moraš biti stalno informiran. Često se uhvatim da nekad i satima čitam nekakav medijski sadržaj, i na to se troši zaista puno vremena. Međutim, istaknut ću da meni posao nije na prvom mjestu, na prvom mjestu je moja obitelj. Stoga se mogu pohvaliti da sam zaista jako dobra u organizaciji slobodnog vremena koje najradije provodim s bliskim ljudima. Bitna je i podrška koju imam od svih tih ljudi. Obzirom da mi je muž pomorac, u nekim situacijama mi se malo teže organizirati, posebno kada mi smjena počinje od 6 ujutro. Onda tu uskaču moji roditelji, obitelj, roditelji od muža, prijatelji na koje se mogu osloniti. Bitan je taj nekakav balans privatnog i poslovnog života, ako to znate iskombinirati, u tom slučaju neće patiti niti jedan segment vašeg života.

Kako to uspijevaš?

Sve je stvar dobre organizacije. Bitno je imati ljude na koje se možeš osloniti, ja sam jedna od sretnica koja ima tu privilegiju. Dok sam bila na televiziji, u nekim momentima bilo je malo teže, tako da sam znala voditi dijete na snimanja, ali njoj je to čak bilo i zanimljivo iskustvo. Svakako mi je jako važno da niti jedan segment privatnog života ne pati zbog poslovnog i obratno. Od onog trenutka kada sam u tome uspjela, sve se samo posložilo, sve je sjelo na svoje mjesto.

 Zaštitno si lice jedne klinike za estetsku medicinu i kozmetologiju. Kako je došlo do te suradnje, što misliš o estetskim zahvatima i jesi li ti imala neki?

Radi se o medicinsko-estetskom i anti-age centru, koja se bavi njegom kože lica i tijela. Specijalizirani su za anti-age tretmane i tretiranje svih indikacija na koži lica i tijela poput dubokih ožiljaka od akni, strije, hiperpigmentacije, melazmi, akni u svim fazama itd. Što se tiče estetskih zahvata, bitno je imati mjeru u svemu pa tako i u tim stvarima. Nisam protivnik estetskih zahvata. Susretala sam se s ljudima koji imaju razno razne komplekse zbog svog izgleda. Ako će neka estetska operacija povećati njihovo samopouzdanje i poboljšati kvalitetu života – zašto ne, ali sve u nekakvim granicama normale. Po meni je jako ružno kada žena ili muškarac odradi toliko estetskih zahvata i s time zapravo izgubi svoj identitet. Svakako u današnje vrijeme postoje brojna dozvoljena sredstva kojima se mogu riješiti neke sitnice. Ono što je pozitivno jest činjenica da se ljudi sve više brinu o sebi, a kvaliteta i količina preparata, kao i stručnost liječnika, neizmjerno su važni za dobar rezultat. Osobno, nikada ne bih uradila nešto što bi drastično promijenilo moj izgled. Kada bih izgledala kao svaka druga, treća ili peta žena ne bih se isticala i što je još važnije, to ne bih bila ja. Danas kada se pogledam u ogledalo, na kraju dana sam zadovoljna. Ovo je moje lice i moje tijelo. Ono može imati svoje nedostatke, no to sam ja. Što se osobnog zahvata tiče, jedan, ali vrijedan.

Znamo da si velika zaljubljenica u konje i da bi jednog dana voljela imati svoje, odakle ta ljubav?

Od malena volim konje. To su zaista pametne, vjerne, čiste i plemenite životinje. S obzirom na situaciju s koronom , koja nas je sve zadesila, ljudi su željni opuštanja u prirodi, čistom i svježem zraku i okolišu. Ja uz to vežem Konavle i konje. S obzirom na to da mi je mama Slavonka, naš susjed iz sela imao je konje. Mi smo dosta vremena kao djeca provodili kod bake, a ja bih iskoristila svaku slobodnu situaciju za posjet konjima. Vjerojatno se u tim trenucima dogodila ljubav. Prije nešto malo više od godinu dana otkrila sam jednu našu prekrasnu sugrađanku, Anteu Konjuh. Predivno, ambiciozno i vrijedno biće. Ona je definitivno “krivac” za moju opsesiju konjima. Ljudi fotografiraju hranu, odjeću, prirodu… a ja konje, što se može i vidjeti na mojim društvenim mrežama. U početku je to bilo povremeno, međutim sada ne prođe tjedan, a da u njemu moja Luči i ja ne odemo na jahanje barem tri do četiri puta. U ‘Malom raju’ smo upoznali još jednu dragu djevojku, Leonu Martinović. Cura je živi dokaz da se uz upornost i volju u kratkom vremenu može naučiti jahati. Sad smo već mali profesionalci i ona jaše, uz Anteu i Leonu jašemo Luči i ja, tako da smo postali prava mala i dobra ekipa.. Definitivno sve preporuke za Antein ‘Mali raj’ u Konavlima. Bez obzira na to da li ste iskusan jahač ili početnik moći ćete doživjeti jedinstveno iskustvo s ovim prekrasnim životinjama, učiti o njima i jahati ih u prekrasnom ambijentu. Sigurna sam da ćete se zaljubiti u ovaj mali raj, u okoliš, jahanje, u mir, a na kraju krajeva, što nam uopće više treba uz plemenite životinje, pozitivne ljude i prekrasan ambijent.

I vjerujem u to da ću jednog dana imati svoj mali raj, mali ranč u prirodi s par konja. Poželite mi sreću.

Voditeljica i urednica si i jednog podcasta, kako je došlo do toga i na koji način biraš svoje goste?

Nekako u zadnje vrijeme stalno bježim od kamera, ali one me u stopu prate. Cilj emisije je da vas u tih trideset minuta zabavimo i razvedrimo. Obrađujemo sve teme osim onih političkih. Imali smo zaista jako puno gostiju iz svijeta estrade, sporta, mode, kulture. Svakako nam je želja da razbijemo sumorne teme i da vam osvježimo tjedan. U ovom projektu nisam sama, tu je jedan mali krug velikih ljudi, kako kaže Massimo. Uz snimatelja Nina Ogrestu, za šminku je zadužena Zorana Marčinko, a veliko hvala i mojoj dragoj Dragani Pogač koja je bila zadužena za par mojih odjevnih kombinacija.

Što bi poručila mladim ljudima koji bi se možda bavili novinarstvom, ali nisu još 100% sigurni je li baš novinarstvo njihov životni poziv?

Moj prvi direktor na Soundset Ragusi bio je moj prijatelj Milo Kravarović. Uvijek se sjetim njegovih riječi “Kad ti radio jednom uđe pod kožu, teško da ćeš moći bez njega!”. U mom slučaju, to je zaista živa istina. Svakome koga barem malo zanimaju mediji preporučila bih da pokuša raditi ne samo na radiju, nego u medijima općenito. Mislim da je to što radimo bitno i društveno korisno. Ali, vrlo je važno da to stvarno želite, da dođete do onog stadija kad se ujutro probudite i zapravo putem do posla nemate dojam da idete na posao. To je bogatstvo za cijeli život. Ako mislite da u svijetu medija možete rasti, onda se usudite, nemojte da vam bilo tko ili bilo što bude prepreka u tome. Bit će, kao i u svakoj profesiji uspona i padova, ali budite uporni. Sretno!

Poznata si i po tome kako si uvijek nasmijana i dobro raspoložena. Što te čini toliko sretnom i možeš li nam otkriti neki recept za popravak raspoloženja?

Ako ćemo za početak s poslovne strane, kažu da je čovjek dosegao svoj duhovni zen, svoju željenu nirvanu, onda kada njegova ljubav i strast postanu posao. Jednom kad se sprijateljite s mikrofonom, svim onim gumbićima na mikseti, kolegama i cijelom radijskom formom – to je to. Radio je moja baza, živ je, aktualan, nosi određenu vrstu adrenalina. Toga se ne želim rješavati jer bi mi bilo čudno da nema tog osjećaja, ovako je ljepše. Dok god budem imala želju za medijima i bila dio tog svijeta, radio će definitivno biti prvi izbor. Inače, dan mi je nezamisliv bez glazbe. Glazba mi je potrebna u svakoj situaciji, i to je zasigurno velik razlog moje pozitive i dobrog raspoloženja. Naravno, tu su i ljudi na radiju s kojima provodim vrijeme. Postali smo prava mala obitelj, iskreni prijatelji, a kada dođete do te razine, što vam još treba?

Ako pričamo o privatnoj strani, u današnje vrijeme imati divne ljude oko sebe, obitelj, muža, prijatelje koji su ti podrška u svakoj situaciji, to je zaista dobitak na lotu. Sve dok su oni uz mene, straha nema za dobro raspoloženje i osmijeh na mom licu. Svakako bih savjetovala svima, gledajte svoja posla, borite se za sebe, ne opterećujte se nebitnim ljudima i stvarima, bježite od osoba koji “vrište “ negativnom energijom, budite vrijedni i svoji! Onda nema straha. Pokušajte gledati na svijet s humorom. Čak i ako su vas uvrijedili ili ste upali u tešku situaciju, ipak se osmjehnite i recite sebi: “I ovo će proći!”