Kojoj vi kategoriji pripadate? Onoj koja se vozi i šuti ili onoj koja se buni?

30

Naišli smo na jednu zanimljivu priču koju je jedna Hrvatica ispričala na Facebooku, a zapravo je slika i prilika našeg društva danas. Status prenosimo u cijelosti:

“Nedavno sam autobusom putovala na relaciji Split-Dubrovnik. Duga je to cesta, ali koliko god puta je prijeđem, nikad mi ne dosadi uživanje u prizorima mora i otoka, Biokova i bajkovitih uvala. Fino sam se smjestila, utonula u sjedalo, spremna na još jedno sanjarenje od nekoliko sati.
Na samom izlazu iz Splita, naš vozač se zalijepio uz vozilo ispred nas koje se, po njegovoj procjeni, presporo kretalo. Uspravila sam se najednom, svih čula izoštrenih do maksimuma. K vragu, ništa od uživanja u pejzažima.
Naime, ja se uglavnom bojim vožnje i kad nešto nije u redu osjetim to više instinktom nego razumom i poznavanjem prometnih pravila.
Tako zalijepljen uz stražnji dio vozila ispred nas, vozač je izdržao nekih 5 minuta, a onda je, na dijelu ceste s punom crtom, naglo legao na gas i krenuo pretjecati.
Ja sam se, naravno, užasnula. Ne moraš se bojati vožnje da bi ti bilo jasno da je vozač u prekršaju i da će tih nekoliko sati do Dubrovnika umjesto uživanja, biti noćna mora. Negdje u sebi sam se ipak nadala da je to mali eksces na početku puta i da će vozač kasnije, kad se cesta još u okukama zakomplicira, smiriti hormone i da neće riskirati.
Ali, avaj. Dobro sam promotrila njegov profil, govor tijela, držanje za volanom – on je jedan od onih koji svako vozilo ispred sebe doživljava kao osobnu uvredu. Od Splita do Makarske pretekao je SVE što se kretalo, kršeći sva pravila u prijevozu putnika, nervozno upirući po gasu, izgovarajući oštre, žučne psovke na račun svakog tko je na toj cesti vozio ispod 100km/h.
Počela sam se preznojavati i paničariti – ček, zar ćemo ovako do Dubrovnika? Pa izginut ćemo, majko moja. Osvrćem se oko sebe, vidim, ljudi počinju mrmljati, unezvjereno se došaptavajući. I onda je uslijedio taj trenutak kad sam bila sigurna da smo gotovi – luđak je krenuo pretjecati vozilo s kamp prikolicom, uletio u “škare”, na cesti je nastao kaos od trubljenja sirena i od kočenja vozila iza nas koje je naglo usporilo da bi mi mogli, u zadnjoj sekundi, uletjeti u svoju traku skoro udarivši u one ispred nas.
Nisam mogla vjerovati. U autobusu muk. Gledam par koji je sjedio odmah iza vozača, žena je ublijedila i čvrsto primila za ruku svog partnera, a ovaj je vrtio glavom i – šutio. Nitko ni riječ.
Ustala sam, skoro preletila onih nekoliko sjedala do vozača i glasno se obrušila na njega. I ne sjećam se više što sam mu sve izgovorila, ali se sjećam da je drsko odgovorio u stilu “tko sam ja da njemu govorim kako će voziti”. Zaprijetila sam mu obraćanjem njegovim poslodavcima, nisam ustuknula, ponovila prijetnju nekoliko puta, čvrsto i mirno i to je ipak djelovalo. Usporio je, ne previše doduše, ali dovoljno da su nam se šanse za sretno preživljavanje te vožnje značajno povećale.
U trenutku kad sam se s njim sukobila, u autobusu je i dalje vladao muk. Pogledala sam otvoreno i upitno prema svim putnicima, spuštali su pogled, zagledavali kroz prozore… Nitko niti riječi. Svi su bili prestravljeni, svi su se zgražavali, komentirali među sobom, ali nitko, NITKO nije imao hrabrosti reagirati niti meni dati bar simboličnu podršku iako su nam doslovno životi bili ugroženi.
Vratila sam se na svoje sjedalo i pomislila evo, to je Hrvatska u malom. Skupina užasnutih građana u jurećem autobusu kojem kao da su otkazale kočnice, jurimo ravno u propast, ali svi šute. Odahnuli su, naravno, što je netko zaustavio divljanje, ali odahnuli su, što bi se reklo, u svoja četiri zida. U svoja dva sjedišta. Ni sa kim od njih nisam uspjela ostvariti kontakt očima.
Poginuti, ali ne poduzeti ništa. Ostati pristojan građanin, poslušna ovčica, gledati svoja posla do, doslovno, zadnjeg daha. Fascinantno…”

Jeste li vi oni koji se voze i šute ili od onih koji se bune?

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *