KOLUMNA ANE ALAMAT! Nećeš znati koliko možeš dok ne shvatiš da možeš sve-Dragana Jurkić-Čurlin

152

Nikad nije kasno za promjenu svojih životnih navika,  zar ne? Zašto bismo trebali promijeniti svoje životne navike?

Pa prije svega zato što živjeti zdravim životom znači baviti se tjelesnom aktivnošću. Vježbanje bi trebalo biti jedna od stvari koje radimo svakodnevno, poput pranja zubi, ali naravno prije treba provjeriti svoje zdravlje, što se naročito odnosi na osobe koje dugi niz godina nisu bile aktivne.U Školi trčanja imamo  takvih ljudi i uvijek im kažemo da provjere svoje stanje, a zatim ako su pretili preporučimo im našu nutricionisticu. Ona uz naš program pomogne budućem trkaču da bi nakon dva do tri mjeseca uspjeli u tome, smanjili svoju težinu i trčali bez poteškoća. Opet, ponavljam i ako ste u takvom stanju dođite na svježi zrak, pa makar hodali kroz šumu puno ste učinili za svoje zdravlje.

Sama riječ rekeracija dolazi od latinske riječi ‘recreare’ što znači oporaviti se, odnosno oživiti, a jedna od najpoznatijih rekreativnih vježbi je zasigurno aerobna vježba ili trčanje.Naljepše od svega, makar za mene, je to da su sport i rekreacija, vrijeme za odmor, zabavu i nove kontakte.

Za Draganu bih rekla da joj je trčanje postalo stil života. Koliko god joj stresan posao bio i koliko god imala obiteljskih obveza, ne propušta doći otrčati svoju dionicu.

Dragana Jurkić-Čurlin (direktorica Erste Bank Dubrovnik):

“Trebalo mi je dvije godine da otrčim svoj prvi polumaraton.I trebalo mi je dvadeset godina da se počnem baviti nekim sportom. I trčanje je bilo vjerojatno zadnje na listi sportskih aktivnosti (ako ga je uopće i bilo).A onda smo se Ana i ja srele u garaži i ja sam joj po običaju objašnjavala kako nikako ne mogu biti fit i kako nemam vremena  za ništa i gnjavila ju glupostima tipa djeca, posao…. I tako unedogled.  
Ona je rekla da osniva Školu trčanja i kako bi htjela da joj pomognem, jer nije sigurna koliki će biti odaziv. Iz današnje perspektive i nakon prvog treninga jasno mi je kako je Ani vjerojatno bilo dosta kuknjave i da je njoj bilo jasno kako će ako sebe stavi u fokus, mene natjerati da se pokrenem. I bila je u pravu. Motivirala je ne samo mene, nego i sve polaznike škole koji su u školu dolazili i dolaze kroz ove tri godine.
Nije bilo lako. Daleko od toga. Bilo je teško. Prvi puta kada sam u komadu trčala šest minuta mislila sam da sam ja najbolja trkačica. Bila sam zadnja, nikoga nisam vidjela jer su svi otrčali ispred mene. Sada se tome smijem, i tada sam se smijala, ali i to je vjerojatno bio neki okidač da idem dalje.

Sto puta sam željela odustati.  Ali nisam. Meni je dodatni motiv bio što su se u školu uključile i moje prijateljice i to je svakako bilo poticajno. Osnovale smo viber grupu Ptice trkačice i kada bi bilo koja od nas počela kukati da ne može, da ne stigne, da nema snage… svih pet bi krenulo sa motivacijskim izjavama ….pa ti nemoj doći na trening. Nema šanse!

Kada sam shvatila da sam od netrkačice postala trkačica? Kada sam prvi puta shvatila da ne želim varati sebe i skraćivati stazu, okretati se prije svih da bih kao i ja odredila trening. Shvatiš da ti se trčanje uvuklo pod kožu kada nećeš odustati niti metar prije zadane dužine, kada želiš da trčanje traje još stotinjak metara, kada cijeli svoj dnevni raspored prilagodiš trčanju, kada te nije briga pada li vanka kiša, a ti si taj dan bila na frizuri. Shvatiš kada pobijediš sebe, kada pobijediš sva ona ograničenja koja te stopiraju da kreneš u novi izazov koji ti se ranije činio nemogućim. Kada ne staneš na treningu jer si umoran do beskraja, nego nastaviš dalje jer znaš da si skoro stigla na cilj. I kada stigneš na cilj shvatiš da su sve brige iza tebe, da si….. slobodna.  Umorna, ali slobodna i puna energije za nastavak dana. Sretna sam što sam ja, netrkačica, motivirala i druge osobe oko mene da se krenu baviti trčanjem, moja sestra i djeca prije svih. Divan je osjećaj kada tvoja djeca u osnovnoj školi krenu trčati humanitarne utrke jer vide koliko trčanje veseli njihovu mamu i žele biti dio toga.

Zato sebi sad lijepo isprintajte rečenicu koju ja uvijek imam spremljenu u ladici : Nećeš znati koliko možeš dok ne shvatiš da možeš sve. I zato sam ja otrčala onaj polumaraton sa početka.”

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *