KOLUMNA ANE ALAMAT: Nikolina Glavić- trčite sa strašću

224

Jutros sam se probudila i osjetila bogatijom slušajući neke čudne zvuke ptica.  Moj bi mi muž znao reći: -Što si nervozna izjutra, samo slušaj cvrkut ovih ptica. Živimo u šumi, no bez obzira na to, cvrkut ptica ipak je dolazio s iPhone-a. Svako jutro se pokušavam probuditi i reći sama sebi kako je danas divan i dan te idemo obavljati obveze koje smo ionako sami sebi nametnuli i koje su samo naše. No, uvijek imamo i izbor, zar ne? Bez obzira na to, budim se i sama sebi polako krenem govoriti :”Poslušaj taj zvuk i ne uzimaj stvari zdravo za gotovo. Sutra ni djeca više neće biti ovako mala i slatka, niti će muž biti zadovoljan i raspoložen da ga budi cvrkut ptica, niti će dragi i bliski prijatelji biti zdravi.” 

Zaboravljamo da u svakom trenutku našeg kratkog života treba uživati i zahvaljivati se na tome svaki dan. Isto tako je i s trčanjem! Eh, što bi sve ljudi dali da se mogu baviti sportom, trčanjem. Često susrećemo ljude koji su u šetnji Petkom, najčešće starije osobe koje nam dovikuju da su malo mlađi da bi od gusta s nama trčali, dok mlađa populacija ima mišljenje da trčanje nije za njih, da je to sport za nekog drugog. 

Gledajući ‘Provjereno’ iznenadila sam se vidjevši što sve žena koja od rođenja nema ruku, može. I to sve uz troje djece. Vozi bicikl, razmišlja kako bi voljela voziti motor. Sport je za svakoga, isto kao što svoj duh hranite čitanjem molitve, umnim radom, na isti način možete hraniti i svoje tijelo, a najbolji mogući način za to jest trčanje. Trčanje je nešto što je u Vama.
 
U tekstu ispod možete pročitati početničko iskustvo trkačice Nikoline Glavić, za koju bi rekla da je pronašla taj cvrkut ptica prema kojem trči- hrabro. 

Nikolina Glavić (dip.oecc.financija – Poliklinika Glavić)

U početku su sve priče uglavnom slične. I za moju se može reći da je takva. Imam 43 godine. Majka sam dvoje djece, udata, imam posao i reklo bi se da živim dosta užurbanim načinom života kao i većina žena. Iako sam cijeli život u sportu kojeg istinski volim i uživam u njemu, trčanje nikad nije dolazilo u obzir. To je bila jedina sportska aktivnost koju sam mrzila i koju nikad nisam uspjela savladati. No, nisam se čak ni trudila. Iskreno, trčanje me nikad nije privlačilo najviše iz razloga jer sam ja bila uvjerena da nisam sposobna za to. Danas kad uspoređivam tenis kojeg obožavam i trčanje kojeg volim manje, tvrdim da je za mene neusporediv osjećaj onog kojeg imaš nakon istrčavanja u odnosu na bilo koji drugi sport uključujući i obožavani tenis. Postaviš sebi cilj i presretan si kad ga odradiš bez ozbira što je svaki put iznova teško, ali u tome i jest čar.

 Nema veće sreće nego kad uspiješ pobijediti samog sebe. Nakon istrčanog treninga osjećaš se rasterećeno, sretno i ispunjeno, sve možeš i tako svaki put iznova. Klasična priča gotovo svih polaznika glasi: “Sve mogu osim trčati.”Početak mog trčanja vezan je za Školu Trčanja Dubrovnik. Prije tri godine Ana Perović Alamat otvorila je Školu trčanja te nas pozvala na sastanak koji je bio primamljiv i zanimljiv te nošeni tom nekom čudnom ali naravno pozitivnom energijom koju je Ana širila, ushićeno smo svi krenuli. 

Nikad neću zaboraviti prvi trening na Petci. Bila je veljača, niske temperature, hladno vrijeme no nama to nije smetalo. Trčala sam 4 km s masom ljudi, tijelo više ne može, ali glava tjera dalje. I trčim, a najradije bi se derala iz sveg glasa, ali ne daju mi i vuku me naprijed. Kad sam istrčala ta 4 km osjećaj sreće i ponosa bio je kad sam istrčala ne maraton, nego ultramaraton. Nikad, ali ama baš nikad to ne bih sama napravila. Stala bi nakon 2 km i sama sebi rekla da to ne mogu. No, tako je sve i krenulo. Dva po dva, pa onda četiri po četiri, deset po deset bila kiša ili pak orkanska bura, ništa nam nije smetalo, ništa nas nije zaustavljalo.

 -Čudnu neku energiju ima Škola trčanja- pomislih. Školu pohađaju ljudi raznih profila s kojima se privatno nikad ne bih susrela ni druži no tu smo svi kao jedno. I upravo to čini posebno radosnom. Danas nakon toliko treninga ta ista energija je prisutna. 

Ljudi dolaze, odlaze, neki postanu roditelji pa se ponovno vrate, sve ovisi o obvezama, ali u suštini se ništa ne mijenja. Svaki put kad se okupimo je iznova onaj isti osjećaj sreće. Prvi polumaraton je za mene bio posebno emotivan, konfuzija u glavi, miješaju se osjećaji, malo plačeš, pa se malo smiješ, malo padneš pa se podigneš, a onda pred tobom nakon svega taj CILJ. Moja škola trčanja Dubrovnik nas čeka. Ušla sam u cilj i plakala, iako nisam htjela, no to je osjećaj koji jednostvno navire iz tebe, prekrasno nešto, nikad to neću zaboraviti.

Danas nakon svih otrčanih polumaratona i više-manje svih utrka, s istom strašću dolazim na trening iako sam često bila umorna i iscrpljena nakon napornog dana. Škola je ta koja uvijek iznova izvuče najbolje iz tebe, a ekipa gura. I da, nema tu nikakvog rivalstva, svatko trči za sebe, svatko pobjeđuje za sebe kao što kaže i sam moto škole: “POBIJEDI SEBE.”  I stvarno je tako. Sretna sam što sam dio te prekrasne priče. 

Vidimo se na stazi.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *