KOLUMNA ANE ALAMAT: Odgajateljica u Školi trčanja

57

Subota je,  prekrasno jutro, sjedim u uredu i imam pogled na cestu i ljude koji prolaze, ali uvijek, baš uvijek mi pogled zastane na one koji trče. Evo i jutros, trče otac i sin. Subota je,  prekrasno jutro, sjedim u uredu i imam pogled na cestu i ljude koji prolaze, ali uvijek, baš uvijek mi pogled zastane na one koji trče. 

Svjetska zdrastvena organizacija preporučuje da se odrasle osobe uključe u neku fizičku aktivnost najmanje 150 minuta tjedno, a to je vremenski onoliko koliko traju naši treninzi. Dakle nema izgovora, dijete pod ruku i krenite.

I da, na svakom od naših treniga imate poneko dijete, koje trči s roditeljem. Kad se umori sjedne na klupu i čeka završetak treninga što znači kako ništa nije nemoguće ako to uistinu želite.

Procjenjuje se da je nedovoljna fizička aktivnost odgovorna za više od pet milijuna smrti godišnje, a mi naravno preporučamo trčanje.

Naime, čitam tekstove mojih dragih trkačica i onako u svakom, ali baš u svakom tekstu bilo koje od njih piše: “Nisam voljela trčanje, a sada je postalo neizostavni dio mog života.” Zar ovo nije dovoljan razlog da krenete.
U tekstu ispod možete pročitati iskustvo trkačice  koja je možda voljela trčanje, ali nije se usudila sama, a sada je već nakon tri godine i  trenerica škole.

Ana Vujnović (odgajateljica u vrtiću)

Sjećam se dana kada me je prijateljica nazvala i rekla za Školu trčanja Dubrovnik.Odmah sam pomislila to je to što meni treba.Trčanje me je oduvijek zanimalo,  ali se ne bi usudila sama trčati, pogotovo ne u našem gradu kada bi vas svi čudno gledali. No, od kada postoji Škola to je danas sasvim normalno. Ovo mi je sjajno zvučalo i nisam mogla dočekati prvi trening. Bila je zima, puhala je jaka bura, nosila je sve ispred sebe, ali to me nije spriječilo da pođem na prvi trening škole.Kada sam vidjela sve te ljude sa sjajem u očima, s istim ciljem, bilo je očito da je to našem gradu trebalo. Nakon prvog treninga jedva sam čekala drugi, treći, praznici su mi izgledali kao godina.Počela sam kupovati opremu za trčanje, jednostavno trčanje je postalo moja ljubav i sastavni dio mog života.Nakon napornog dana na poslu, trčanje mi dođe kao ispušni ventil za svakodnevni stres s kojim se svatko susreće u životu. Jako bitna osoba koja me je motivirala te na moje „ja to ne mogu“ bi govorila „naravno da možeš i moraš“ bila je trenerica Ana Perović Alamat koja je  danas moja jako dobra prijateljica. Bila mi je velika podrška u svemu,vjerovala je u mene i bez njezinih savjeta i redovitih treninga ne bih istrčala ni svoj prvi polumaraton. Nakon tri mjeseca trčanja i redovitih treninga uspjela sam istrčati svoj prvi polumaraton i to u svome gradu.Osjećaj je bio neopisiv. To jednostavno morate doživjeti. Kada sam vidjela svoje navijače, obitelj, prijatelje koji su me bodrili zaboravila sam na sav onaj napor i vrućinu.
Danas iza sebe imam šest istrčanih polumaratona i dvadesetak utrka na kojima sam sudjelovala. I da ,nešto se jest promijenilo, a to je da sam već godinu dana ponosna trenerica u školi i jako sam sretna što novim polaznicima mogu prenijeti svoja iskustva i dati im kvalitetne savjete koje sam ja svakodnevno dobivala od Ane i kojoj ovim putem zahvaljujem što je prepoznala moju ljubav prema trčanju. Drago mi je što sam dio tvog tima. I još jedan savjet za sve nove polaznike. Važno je pokrenuti se, a nakon toga sve ostalo je lakše. Izađite iz svoje svakodnevice i upustite se u zabavu i druženje s nama, uz moto Škole “pobijedi sebe”

Hvala Vujki na divnim riječima. One mi daju poticaj da budem bolja u svemu što radim. Do iduće nedjelje s novim iskustvom jedne od naših trkačica  i naravno nekom lijepom pričom iz svakodnevice.

ANA

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *