Prije godinu i pol dana djelatnica Doma za starije i nemoćne Domus Christi Mirjana Raguž javno je progovorila o problemu stjenica. Kako tvrdi, nakon svog istupa, diskriminirana je i kažnjena. Raguž je pokrenula tužbu protiv te ustanove i ravnateljice Vujnović kao odgovorne osobe, a jučer, 26. veljače održalo se prvo ročište. Tim povodom, razgovarali smo s ovom ženom, kojoj je ovaj slučaj, kako kaže, donio zdravstvene i financijske nedaće.

– Kažnjena sam tako što sam izbačena iz smjene, zabranjen mi je rad vikendom, umanjena mi je plaća. Oni to opravdavaju drugačijim potrebama na poslu, a ja se pitam kako sam imala smjenski rad dok nisam izašla u javnost? Ljudi u ovoj zemlji ne smiju reći istinu! Htjela sam pomoći štićenicima, radnicima, svima nama! Znači, znala sam da će me kazniti, jer tako funkcioniraju stvari u ovoj zemlji. Nikada nisam dobila nijednu opomenu na račun mog rada, nitko se na mene nikada nije žalio, u devet godina rada u toj ustanovi. Moj je jedini grijeh istina! Neću stati s istinom dok se ovo ne riješi, kaže ogorčeno Raguž.

Podsjetimo, Mirjana je donijela stjenice iz Doma u svoj stan. 

– Spavala sam na podu, na madracu za kupanje, sa jednim šugamanom ispod glave. Sve sam iz stana morala izbaciti. Sanitat je bezuspješno dolazio par puta, ali nije ih uspio ukloniti. Ponovo sam počinjala iz početka. Još je jedna kolegica donijela stjenice doma, a je li još netko, a šuti, ne znam. Govori se kako se stjenice nalaze u svega par soba u Domu, što nije istina. Nalaze se u cijelom tom dijelu gdje je drvo, štićenici su izgriženi i po noći hvataju stjenice u čaše.

Raguž navodi kako je dobila dvije opomene pred otkaz.

– Većina kolega nakon mog istupa u medijima nije razgovarala sa mnom. Neki koji bi razgovarali, bojali su se. Znali su mi reći: “Daj, Mirjana, molim te, ajmo se pravit da se ne poznamo. Nećemo razgovarati, da nas ne vide na kamerama.” To je jako bolno za čuti, doživjeti. Izdržala sam godinu dana, nisam to mogla podnijeti ni fizički ni psihički. Otvorila sam bolovanje, nisam bila u stanju raditi, slomilo me to. Smijenili su me i kao sindikalnu povjerenicu. Nisam više imala snage..

Potom je ova Dubrovkinja odlučila potražiti pravdu na dubrovačkom sudu. Angažirala je odvjetnika Matu Knezovića iz Zagreba.

– Na jučerašnjem ročištu smo iznijeli svoje viđenje stvari, zatražili smo dodatnu dokumentaciju. Imam svjedoke, ali žalosno mi je što su neke moje dugogodišnje kolegice na suprotnoj strani, iako znaju što je istina. Tražit ću da svi radnici izađu pred sud i suoče se sa mnom. Strah ih je otkaza. Ljudi se boje, ne žele završiti kao ja.

Mirjanin sin je poslao mail županu Dubrovačko-neretvanske županije, Nikoli Dobroslaviću i upoznao ga sa slučajem svoje majke.

– Župan nam nikada nije odgovorio. Vidjet ćemo kako će se dalje odvijati stvari. Želim se vratiti na moje radno mjesto, pod uvjetima koje sam imala prije mog izlaska u javnost o ovom slučaju. Patim ja i moja djeca, liježem sa suzama, sa suzama se ustajem iz kreveta. Nije lako živjeti s malim primanjima, imam kredite. Nadam se kako će ova priča završiti pozitivno, ali i ako ne bude, što god da se dogodi, ja sam pobjednik u ovoj priči jer sam imala hrabrosti izaći s istinom u javnost! Imala sam hrabrosti zaštititi te ljude, kada nitko nije. Ovo je jedan od najbogatijih gradova u Hrvatskoj, a naše starce grizu stjenice. Želim da netko nešto poduzme. Razmišljala sam to jutro, prije nego sam pozvala novinare, rekla sam sama sebi: “Ako ti sada ne izađeš u javnost, nikad nitko neće. Pretpostavljala sam što me čeka, ali nisam mogla šutati.” Želim pravdu, ako sam pogriješila s tim što sam rekla istinu, neka me kazne i sud, država i Bog!