Monstruozna izjava Mirka Cetinskog!

75

Čovjek koji je skončao ispod kotača automobila Tonija Cetinskog, jedan je od nas. Tko smo to mi? Pa mi smo ona tiha većina, koja se nije snašla i našla svoje mjesto pod suncem, za kojim odnedavno vapi i Tomislav Horvatinčić. Doduše, mjesto koje on traži pod suncem, odavno je njegovo, samo što mu to nije dovoljno. On bi valjda htio i javno priznanje pa i divljenje, za zgrtanje velikog materijalnog bogatstva i moći u Hrvatskoj. Nakon što bogataš postane još bogatiji, novac mu nije sekundaran, ali ga više ne zadovoljava u potpunosti. Ono što takve osobe žele je poseban status u društvu. Oni su zapravo ti koji prave razliku između bogatih i siromašnih, izjednačavajući društvenu vrijednost svakog pojedinca s njegovim materijalnim stanjem.

Ibrahim ne vrijedi ništa.

U tom smislu, muškarac po imenu Ibrahim, ne vrijedi ništa. To je njegovoj obitelji, ali i cijeloj Hrvatskoj poručio Mirko Cetinski, otac Tonija Cetinskog.

”Čovjek je ležao na cesti i očito ga nije vidio, a da li je već bio mrtav, zaista ne znam. Stvarno je nemoguće da je Toni na tom mjestu vozio brzo jer je ulica vrlo uska. O stradalome znam samo da se radi o nekom Braci, koji, kako sam čuo, skuplja i prodaje boce i sve ono što zaradi potroši u obližnjem lokalu”, glasi izjava Mirka Cetinskog o poginulom Ibrahimu.
O stradalom znam samo da se radi o nekom Braci, reče Cetinski senior i time ljudskom biću i poginulom građaninu ove zemlje s nepodnošljivom lakoćom krade identitet i dostojanstvo, čak i u samom činu smrti, koji kod svih normalnih i pristojnih ljudi izaziva osjećaj poštovanja i potrebu tišinom. Smrt čini riječi suvišnima. Ta tišina, označava molitvu i želju za spokojem onih kojih više nema. Ali, za Mirka Cetinskog, Ibrahim je tamo neki Braco, marginalna individua lišena imena i prezimena, biografije.

Tko je bio Ibrahim? O njemu ne znamo puno, ali nećemo pogriješiti kako je bio čovjek koji je vječno tugovao, i kojem sam Ibrahim, nije bio važan. Ibrahimu je sin poginuo u prometnoj nesreći. Pričaju da se zbog te tragedije i propio. Život mu više nije imao nikakvog smisla, jer je izgubio ono najvrijednije. Možda je mogao počiniti samoubojstvo, ali to bi bilo prelagano. Zato je živio dalje onako kako niti jedan čovjek ne bi trebao živjeti, na ulici, među polusvijetom, kao jedan od onih besprizornika, za koje se pravimo da ih niti ne vidimo.

I da, kao što Mirko Cetinski kaže, skupljao je boce. Novac od skupljenih boca trošio je na alkohol. Takvih Ibrahima u Hrvatskoj ima na tisuće, odnosno valjda misli Mirko Cetinski na bacanje, ili na gaženje? Je li to poanta njegovog osvrta na život nesretnog Ibrahima? Možda bismo svi mi, koji nismo uspjeli poput dinastije Cetinski, ili Tome Horvatinčića, trebali leći na cestu i pustiti da nas takvi poput njih pregaze? Za mnoge i to bio izlaz iz patnje i bijede koja se zove preživljavanje u Hrvatskoj.

Cijeli članak pročitajte na dnevno.hr

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *