Petar Mišo Mihočević: “Volio bih da je ovakva Hrvatska danas, samo ružan san!”

134

Kad biste morali nabrojati osobe koje čine Grad, onako dušom, jedna od tih osoba sigurno bi bio i Petar Mišo Mihočević. Mišo je u životu radio svašta, bio je direktor Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića, prevoditelj, pričuvni pukovnik HV, organizator je festivala komorne glazbe Julian Rachlin & prijatelji, na kojeg je posebno ponosan. Možete ga vidjeti i u televizijskim reklamama, a na proteklim lokalnim izborima, stao je uz bok Maru Kristiću, kandidirajući se za dogradonačelnika, kao nezavisni kandidat.

“Uvijek se nečim bavim, možda je to zato jer sam kuriozan”, smije se Mišo. “Nikad mi nije dosta čitanja, googlanja. S jedne strane, više nigdje ne radim, nemam obavezu kancelarija, radnog vremena, sloboda je najveće blago. Predavat ću na jednom privatnom učilištu praktičnu stranu event manegementa, čemu se jako veselim jer su mladi ljudi moje najbolje društvo, oduvijek. S njima se najbolje razumijem, oni me drže updatiranim, svjesnim. Dobit ću priliku da prenesem ono što znam, jako volim prenositi znanje, iskustvo i životnu mudrost koju sam stekao godinama. Ne vidim to čak ni kao klasično predavanje, nego kao druženje iz kojega oni mogu nešto naučiti.”

Mišo je kako smo naveli u uvodu svašta radio i postigao. Kaže kako ni sam ne može vjerovati kada se osvrne natrag, čime se sve bavio tijekom svog života.

“Drago mi je što mi život stalno daje neke izazove. Teško je izdvojiti ono što mi je bilo najdraže, jako sam volio festival Rachlin & prijatelji, kazalište..iako sam tamo došao potpuno nevoljko, na inzistiranje Dubravke Šuice jer je tada naše kazalište stajalo vrlo “nisko”. Nije mi trebalo, jer mi nije bilo potrebno za egzistenciju, ali sam prihvatio zbog svog lokal patriotizma i ljubavi za kazalište, kulturu i umjetnost općenito. Nešto što je bila zadaća, pretvorilo se u jedan emotivno lijepi angažman koji je kulminirao s Danom od amora. Usudio sam se 5 litara vode uliti u bocu od pola litre, to mi je najdraža produkcija od svih u životu. Evo, ovih dana umrla je Montserrat Caballe, moja španjolska mami, to je bilo moje vatreno krštenje s tim mega zvijezdama. Taj koncert, te uspomene, čuče u meni i danas. Naveo bi i obljetnicu fondacije Francesce Von Habsburg, kad smo imali event na Lovrjencu, trebala je to biti neka stilska večera, u dubrovačkom duhu…bila je bonačina, mjesečina..Lovrjenac je naravno sam po sebi učinio nevjerojatnu kulisu. Bila je to magična večer. Zahvaljujem Dubrovniku na svemu što sam postigao, jer da sam rođen negdje drugo, ne vjerujem da bi mi život tekao ovakvim putem.”

Što misliš o Ljetnim igrama? Jesu li one više uopće dubrovačke?

“Čim su počele “bježat” iz Grada, što nisu krive same Ljetne igre..prestale su biti naše. Nisu Ljetne igre dodjeljivale mjesta za stolove. Počele su gubiti svoj ambijent, svoj prostor. Ako Dubrovnik išta ima u svom nasijeđu, to je književnost. Dok sam bio ravnatelj, posvađao sam se sa tadašnjim ministrom kulture jer sam tražio definiciju Igara. Jesu li one ustanova koja radi dramske predstave za lokalnu publiku ili kulturna manifestacija koja će pokazati svakome nekakva umjetnička postignuća nas Hrvata? Trebamo li biti dio svijeta prema programu? Zato sam doveo “Hamleta” na Igre. Glazba ne pozna granice, sa dramom je drugačije. Ne govorimo svjetski jezik, a svaka predstava košta jako puno. Znači, moramo imati definiciju što su to zapravo Ljetne igre. Dok to ne budemo znali, neće se uzimati naš glumci, i dalje će se trošit velike pare. Radi para se probe rade u Zagrebu, pa su se izmakle iz Grada i u tom obliku. Umjesto da ostanu nešto važno, ono što smo svi čekali kad će..Najvažnije je bilo ići na otvaranje. Znači, one ne trebaju samo drugačiji program, nego redefiniciju!”

Mihočević kaže kako mu je Grad pružio priliku, naučio ga poštovanju prema povijesti, okolini i životu, pažnji prema onom duhovnom, a ne materijalnom. “Taj grad te jednostavno napuni s toliko tih nedodirljivih stvari, koje onda nosiš sa sobom. Uvjetno rečeno, drugačiji sam, a takav sam samo zbog Dubrovnika.”

“Završio sam faks- filozofiju i jezike, iako nisam uopće imao namjeru, ali je moja majka padala u nesvijest na sam spomen da ništa ne završim. Kad sam diplomirao, smatrao sam da je vrijeme da napravim svoj život po svojoj mjeri, onako kako mislim, želim…Roditelji nisu sa mnom jedno vrijeme ni komunicirali, jer sam odlučio odbijati svaku poslušnost. Oni su se naravno, brinuli za mene, a ja sam htio ostvariti sebe. Uvijek sam radio i mogao sam zarađivati koliko mi treba, davao sam lekcije iz latinskog..Otišao sam grlom u jagode. Život je nepredvidiv, nisam sebe mogao zamisliti u uniformi, ali došao je Domovinski rat. Moja ljubav, prvo za Grad, me vodila u svemu, nisam se dvoumio niti jedne sekunde.”

Tvoja ljubav za Grad, prisutna je u svemu što radiš, govoriš. Koliko je Grad danas drugačiji od onog kojeg ćutiš i stalno mu se vraćaš?

” Pošto ga toliko volim, toliko mi je i teret. Ljubav je to..Vjerojatno je to opet, po našemu dum Marinu, da se vremenu treba akomodavat. Današnji je Grad sigurno posljedica ovih promjena u svijetu, nije Dubrovnik mogao ostati izoliran, pao je žrtvom novog svjetskog poretka. Grad se prosuo, izgubio je fokus, što je po meni bitni problem. Postao je potrošena roba, dostupan i moguć potpuno svakome. Kroz taj proces izgubio je na svojoj vrijednosti jer je postao roba široke potrošnje, što Dubrovnik ne smije biti. Mora biti alta moda, a ne konfekcija. U trenucima kada je Igra prijestolja postala dominantna kulturna odrednica, nešto što je Dubrovniku dalo značaj, bio sam najdublje uvrijeđen. Potpuno mi je jasno da su ljudi to pametno iskoristili, pa imaju ture na tu temu, otvaraju se butige i prodavaju se suveniri, ali u realnosti je sasvim obratno, Dubrovnik je gotova kulisa i dao je nešto toj seriji.”

Misliš li da u Gradu ima mjere? Je li postoji duh Grada kakav je nekada bio?

“Nema. Čim nema fokusa, nema mjere. Naravno, ima tu i demografskog faktora, gdje su pridošli stanovnici u svojoj borbi za mjestom pod suncem istisnuli puno toga. Ne mislim da je to namjerno, ali je njihova borba za opstanak neminovno koštala Grad i duhovnost Grada. Dubrovnik je izgubio svoje akcente i nedostižnost. Izgubili smo jezik i običaje, identitet. Kad više nije kanavac, nego je kuhinjska krpa, izgubi se nešto što imaš ovdje i nigdje drugo. Rado sam zvao moju veliku i pokojnu prijateljicu Bubu Marinović, jer smo govorili dubrovački. Imaš drugačiji feeling o samom sebi, o svom identitetu i na to si jako ponosan.”

Vratimo se na rat. Ljut si na mnoge stvari koje su se trebale izrealizirati nakon Domovinskog rata, a trebale su.

“Mislim da je ova država došla do nevjerojatnog stadija. Prije svega imamo društvo bez ikakvih duhovnih vrijednosti. Izgubili smo odgovornost pa nadalje. Nije važno jesi li ukrao ili nisi, ako si izgradio vilu od opljačkanih solada, postaješ ugledan član društva. Sve je naopako, političari vrijeđaju ljude na kilometre, svaki dan, od Plenkovića pa dalje…Njegova izjava i uspoređivanje s Afrikom, pa do toga kako su branitelji sudjelovali u nekim sukobima, dali dragocjenu potporu ilustrira u potpunosti stanje u državi. Kad sam prvi put vidio poziv gradonačelnika Penave na prosvjed, po čistom instiktu sam, na malo bezobrazan način postavio pitanje u grupi Branitelji Dubrovnika hoće li Udruga branitelja Dubrovnika ili neka druga podržati taj prosvjed. Što se tu ima misliti??? Tu se nema o čemu razmišljati. Cijeloj Hrvatskoj je mjesto gore! Sve su nam vrijednosti srušene, iskrivljene, obrnute, a to se na prosvjedu upravo moglo vidjeti. Kako ti može biti lijepo u državi kojom slobodno šeće tisuću i pol zločinaca? To su štićeni ljudi, dok imamo silovane žene i mame koje nikada nisu našle kosti svoje djece. Koja vrsta čovjeka možeš biti da ti padne na pamet i sekunde sumnjati u taj prosvjed? Ljudi bez ikakvog morala pokušali su spriječiti invalide Domovinskog rata da prosvjeduju..pa gdje smo mi ljudi moji? Mi smo u blatu iznad glave! Ova je država nastala na patnji, muci i krvlju…želio bih da je ovakva Hrvatska koju imamo danas, samo ružan san.”

Na prošlim izborima, birao si zapravo “treću opciju”, htio si dati svoj doprinos u društvu u kojem živimo. VIdjeli smo puno puta kako velike stranke progutaju male, smatraš li da postoji budućnost tih nekih trećih opcija bilo u Dubrovniku, bilo u Hrvatskoj?

“Nisam bio stranački kandidat, nego nezavisni. Mene ne može nijedna stranka trpiti,jer nisam od onih koji idu po svoje mišljenje. Tražili su me ti ljudi iz treće opcije i htio sam dati neki svoj doprinos. Nisam imao neka velika maštanja oko toga, ali sam jedini od svih govorio o kulturi! O čemu mi u Dubrovniku trebamo govoriti? I zbog toga je Grad postao roba široke potrošnje, jer je kultura nestala! O budućnosti trećih opcija odlučuju ovi vladajući. Postoji onaj stari londonski grafit koji kaže: “Da izbori nešto mogu promijeniti, ukinuli bi ih”. Imamo i utjecaja iz vanka, nekih viših politika, a ja sam zbilja zadnji koji vjeruje u neke teorije zavjere, međutim tu nema dileme. Reći ću nešto što ne bi baš Krleža rekao, ali narod sam od sebe napravi jebenu stranku. To je ta treća opcija: jebena stranka.

Mišo osim što povremeno snimi neku reklamu, piše za Total Croatia News.

“Mladima stalno treba govoriti: jezici, jezici, jezici! Vidiš kud su mene jezici doveli! Govorim engleski i talijanski i iza toga stojim, a iza svih drugih ne stojim, ali se sporazumijevam na pet, šest jezika. Kad pišem za Total Croatia News, korigiraju me izvorni govornici i rijetko kada imaju primjedbu. Imamo preko milijun i pol klikova mjesečno. Čitamo se u Indiji, Kini, cijelom svijetu. Sad ću raditi s Terezom Kesovijom intervju, što će biti interesantno našoj dijaspori. Vazda nešto radim i zaradim, moja je preporuka svakome: nikad nemoj prestat bit kuriozan jer kad prestaneš, tad si umro. Na svijetu su sigurne samo dvije stvari, da si se rodio i da ćeš umrijeti. Pitanje je samo što ćeš raditi u međuvremenu. Treba ispuniti to vrijeme na najbolji mogući način.”

Vrijeme prolazi, a ti se ne mijenjaš. Koja je tajna?

“BIologija, geni. Imam imotsko-konavoske gene, ima nešto u tome. Jako volim spavati, ujutro nisam brz, nikad nisam bio od onih koji se dignu i odma su u petoj brzini. Takva je bila moja majka. Ne pazim što jedem, ali ne jedem puno, nego više puta po malo. Mislim da je ipak to što sam kuriozan, poznam jako puno ljudi raznoraznih profila i to ti drži glavu uključenom. Sve me zanima, idem svukuda, kratak mi je dan, trebao bi trajati nekih tridesetak sati..Pokušavam biti aktivan i na Facebooku, pozivati ljude da misle, vraćati neke izgubljene vrijednosti, pa možda netko i pročita. Pokušavam pokrenuti stvari.”

 

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *