RAZGOVOR S EDIJEM JERTECOM: Pozivam bilo kojeg dubrovačkog političara da dođe živjet u mene doma u srcu sezone!

69

Edi Jertec. Ne treba neki veliki uvod za dubrovačkog glumca, okorjelog Porporelaša i naravno Karmenaša. Vjerujemo kako ne postoji osoba koja ga ne pozna, koja ga nikad nije vidjela ili bar jednom pogledala neku njegovu predstavu. Cijeli život proveo u Gradu, osim onih par godina kad je studirao na Akademiji. Vječito nasmijan, uvijek spreman za šalu, a kad nije na probama u kazalištu možete ga vidjeti u điru Gradom ili pak na kavi u Micra. Edi osim što je glumac, jedan je od rijetkih građana koji nisu pobjegli glavom bez obzira od masovnog i nekontroliranog turizma pa smo se osim glume i dramske grupe koju vodi dotakli i teme života unutar zidina. 

Kako to da si glumu izabrao za životni put?
Uvijek kad mi se postavi to pitanje pokušavam se sjetiti kad je to sve krenulo, a onda se sjetim da sam kroz cijelo djetinjstvo volio nasmijavati ekipu i ljude. Mi smo generacija koja je odrasla na ‘Top listi nadrealista’, na razno raznim audicijama i onda šlag na svemu tome je Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre. Statirali smo, radili na Igrama. Počeo sam prvo nositi pozornicu, daske, rekvizite sve što je trebalo. Zvali su nas stolari. Pa te uzmu za statiranje na predstavi, pa šapćeš tekst glumcima. U tom odrastanju kroz Grad, ljude, kroz sve što jest Dubrovnik jednostavno se zaljubiš u glumu, a to je bio i moj životni odabir. 

Tvoj talent za glumu prepoznali su i profesori u srednjoj školi. 
Da, u srednjoj školi mi je profesorica rekla da moram upisati Akademiju dramske umjetnosti, na što je ja na prvu nisam shvatio ozbiljno. No, nastavilo mi je to zvoniti u glavi te me odvelo na taj put.

Glumiš li u privatnom životu?
Ne znam tu glumiti. Brutalno sam iskren, ponekad i neugodan i bezobrazan, ali to je zato što kažem što mislim, a tu nema glume. 

Je li bilo teško upasti na Akademiju?
 Da jako. Prvi put kad sam išao nisam bio siguran ni što ni kako. Dok ti sam ne osjetiš i ne vidiš kako je, ne znaš ni gdje ideš, ni što će ti se dogoditi. Ja sam došao na prvu: “Evo mene, mene ćete primiti. Tko još ide sa mnom?” I nakon tog prijemnog sam se jako brzo spustio na zemlju, shvatio sam da treba jako puno rada i učenja. U školi ne budeš dobar u nekim stvarima koje su ti kasnije potrebne pa onda nanovo učiš jer si pun neznanja. U četvrtom pokušaju sam upisao Akademiju. U prve tri godine jednostavno nisam bio spreman, imao sam krivu percepciju. Treću i četvrtu godinu sam jako puno radio na sebi. Čitao knjige, probao se ubaciti u predstave preko Igara te probao sve moguće poslove. A sve s jednim ciljem – upis na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon četvrte godine sam to i ostvario, iako su mi u jednom trenutku rekli da sam čak i prestar.  Nakon četvrtog puta kad su mi rekli: “U redu je kolega”, shvatio sam da je to- to, da sam konačno upisao i da mi se ostvario san. 

Gdje je bila prekretnica da si se vratio u svoj rodni grad?
Nisam previše htio raditi na Akademiji jer sam mislio da će me to odvući od faksa i jednostavno da ga neću završiti. Meni je bio cilj završiti fakultet do kraja, uzeti diplomu i raditi iza toga.Prekretnica moja je bila kada sam u ITD-u radio predstavu i onda sam u jednom trenutku dobio ponudu da tu i ostanem. Međutim u tom trenutku Dubrovnik šalje upit bi li ušao u angažman u dubrovačkom teatru. Naravno srce vuče doma i bez puno razmišljanja sam se vratio i evo već je jedanaesta godina.

Postoji li neka uloga koja ti je najdraža? Koju bi posebno izdvojio?
Joj nemam pojma. Kad ih gradiš, kad se igraš s ulogama sve ti postanu drage. Ulažeš cijelog sebe i onda ti sve prirastu srcu, doduše neke više neke manje.

Ima li uloga s kojom bi se poistovjetio?
U svakoj ulozi nađeš dio sebe, taj komadić i trenutak što tebi u privatnom životu paše, ali to nisi ti. Kad radiš uloge gradiš likove kakvi bi trebali biti. 

Smatraš li da bi Dubrovačke ljetne igre trebale angažirati više dubrovačkih glumaca?
Da, smatram i mislim da će se to konačno početi i događati. Nekoliko godina smo bili na nekakvoj margini, zbog čijih i kojih razloga ne znam. Ne bih htio ulaziti u to, to su prošla završena vremena. Okrenimo se onome što je danas i idemo prema svjetlijoj budućnosti u nadi da će svi koji nas okružuju razumjeti umjetnost i kulturu. 

Vodiš dramsku grupu s djecom? Kako je to započelo?
Kad sam se vratio doma 2006., nakon Akademije, pokušavao sam dokučiti što je meni nedostajalo kad sam htio ići na akademiju i onda sam shvatio da djeca idu na raznorazne aktivnosti i sportove, ali u svemu tome im je falila dramska grupa. Nedostajalo je točno za generaciju od 5. do 8. razreda kad su najkreativniji i najblesaviji te sam se uhvatio tog uzrasta. I mogu reći da imamo jako lijepe rezultate. Svake godine smo imali svoju predstavu i sve je to zaživjelo. Krenuo sam s dvanaest djece prvu godinu, a treća godina je već imala 50 djece. Zbog mog rada i drugih okolnosti dramska se ugasila. No, prije tri godine sam je ponovno pokrenuo i već ih ima 19 te deset roditelja koji zovu pitaju kako, što, kad.

Ima li pravilo za koga je gluma?
Smatram da svako dijete treba dobiti priliku i svojih pet minuta za probati. I naravno do polaznika je. Ispisuju se, upisuju, razne su želje. U tri godine smo napravili četiri predstave i još dan danas smo aktivni. Sad bi ubrzo trebali ponovno krenuti s probama. Vjerujem da bi izašli ubrzo i s božićnom predstavom i na kraju ogledni sat koji je na kraju školske godine da se prijateljima, roditeljima, nonama, didama prikaže što mi sve radimo kroz godinu. Predstave pravimo na temelju onoga što njih interesira.

Kakav si pedagog?
Ne znam, imam svoj način rada s djecom a njihova količina mi daje za pravo da kažem da sam na dobrom putu. 

S kim više voliš raditi? Djeca ili odrasli?
S dramskom grupom koju imam je odmor. Koliko god da te umore ili koliko god da si nervozan očiste te od svih negativnih misli i odvedu te u dječji svijet mašte koji je divan.Često mi odrasli zaboravimo kako je to biti dijete. 

Nakon glume i dramske moramo malo i o životu u Gradu. Ti si ipak Građanin cijeli svoj život. No, prije nego što krenemo o životu u Gradu, reci ti nama jesi ti Karmenaš ili spadaš pod ‘Nesvrstane’?
Da Karmenaš sam.

Dobro reći ćemo da si Karmenaš. 
Nemoj mi ‘reći ćemo da sam Karmenaš'(smijeh). Karmenaš sam dušom i tijelom.

Kakav je život u Gradu?
Kad bih gledao prvih svojih godina kad sam počeo misliti i vidjeti ne bih mijenjao život u Gradu za ništa na svijetu. Kroz djetinjstvo i kroz mladost, ali i kad kreneš raditi ima svoje čari. Grad ima nešto svoje, nešto što ti da. Kao u kuhanju kad u toć dodaš nešto svoje, onda taj toć zaživi i bude njam, njam. E pa tako je sa životom u Gradu, da ti tu neku notu. No, s druge strane kad vidim što se sve događa u ovom Gradu bježao bih najradije kao oparen. Hvala vam svima ali u nekom drugom životu. Živjeti u Gradu zadnjih godina je postalo nemoguće. Nemaš mira nikad. Kažu stolovi, kažu glazba i stoji to sve. I stoji da živimo od turista kojih dolaze i da je ugostiteljstvo jedna grana bez koje se ne može. Sve stoji, ali zašto ti isti ljudi koji imaju restorane ne misle na ljude koji tu žive. Zar se mora događati sve na uštrb građana? Radi ti, to ti nitko ne brani, ali zar ja moram ne imati mira do ponoć ipo uvečer, ure, dvije, tri. Pa onda u šest ujutro dočekati mir s dostavom tih istih ugostiteljskih objekata, da mi koji tu živimo moramo znati kad se koji konobar išao piškiti, kakit, kad tko što radi. Ne moram ni govoriti o drugim stvarima na koje određene ustanove i njihovi djelatnici jednostavno zatvaraju oči i dozvoljavaju da se to događa. 

Rješenje?
Pozvao sam i pozivam ovim putem još jednom bilo koju ustanovu ili inspekciju, bilo koju oporbu, vladajuće, gradonačelnika pa na kraju krajeva i UNESCO da vidimo što se to događa u Gradu za vrijeme špice sezone. Ovim putem pozivam bilo kojeg hrvatskog političara iz bilo koje stranke ili nekog dubrovačkog političara koji misli da ima dovoljno psihičke snage da dođe živjeti mjesec dana u mene doma. Dođi molim te, ja ću te ugostiti, neće nitko znati ni kad ni što. Doduše znat će svi, ali neće moći promijeniti stvari koje se događaju. Pozivam političara od 9. srpnja do 20. kolovoza. I onda mi reci koliko ćeš odspavati, koliko ćeš se odmoriti. Onda ću te zamoliti pošto je sve u Gradu duplo skuplje nego izvan Grada, u nas je npr. litra mlijeka 7,99 kn, da odeš u spenzu i onda ću te zamoliti da se ujutro ustaneš kad te probudi dostava da odeš u neki centar izvan povijesne jezgre tipa u Župu ili Lapad s autom kupiti spenzu, pa dok pričekaš parking, pa onda objed napraviti. Želim vidjeti koji će to političar izdržati i koliko. Dobrodošao!

Što je s ostalim Dubrovčanima koji pribokavaju da se previše žalite i da izdržite ta tri mjeseca ludila?
Pa evo pozvao bih i njih. Dođi i vidi. Možemo mi pričati o svemu i svačemu, možemo se čiketat, možemo govoriti svašta jedni drugima. Neću nikoga pljuvati niti ću ikome pametovati ali dođi Miki pa probaj živjeti u srcu sezone unutar zidina. I onda idi na svoj posao odmoran, dođi popodne pa se probaj odmoriti isto tako i navečer. Koliko ćeš onda biti sposoban sutradan ići na posao? 

Koga ti smatraš odgovornim za neposluh ugostitelja?
Ustanove koje bi se trebale baviti svojim poslom. Ako postoje ustanove koje obavljaju takve zadatke onda ne vidim samo ja trebali bi vidjeti svi. Za sve propuste u Gradu postoje odgovorne osobe koje se bave time, kojima je to djelatnost. Osim ako nije naređeno s vrha, a to ne možemo znati.

Ti kao građanin što bi promijenio?
Ja bih samo da se poštuju pravila i da ljudi koji žive u Gradu imaju prostora za život, a ne da su stjerani u kut i ne mogu ništa. To vodi ka prodaji nekretnina i selidbi. No, što smo s time postigli? Radimo li možda Grad duhova? Kažu po nekim spisima, da zimi unutar zidina ima dvije tisuće ljudi. Druga cifra je 700. Mislim da smo bliže ovoj cifri 700 jer živim u Gradu i vidim sve. Zima je očita i pokazatelj je pravog stanja. Tko je odgovoran? Hmm, pa ljudi koji se bave svojim poslovima, a ne bave se svojim poslovima. Vrlo jednostavno. 

Koji je razlog slabog dolaska Dubrovčana u povijesnu jezgru?
Teško je doći u Grad. Hoćeš parking, hoćeš prijevoz? Ljudima se ne ide baš pješke, vrućine su prevelike. U Grad dolaze najviše turisti.

 A zimi?
Zimi se nema sadržaja, nema se što, nema se gdje. I naravno kafići to jest ugostiteljski objekti koji ljeti rade, a zimi ih je 95 posto zatvoreno. Samo je par njih koji rade i ljeti i zimi. Jednostavno nema se ideja, nema se plan i program jer Dubrovnik je grad koji može živjeti i ljeti i zimi. To je neosporno. Samo treba dobra ideja i plan kako oživjeti Grad. Čemu kućice ako su sve iste? Nisam protiv kućica, ali bih volio da svaka kućica ima svoju priču. Bajku napraviti, u svakoj kućici odreðena hrana, a ne sve isto.

 Mi smo isto teški ljudi. Htjeli bismo sve, a najdraže nam je leći na kauč ispred televizije. Jesi suglasan?
Pa da, kako ljudima ugoditi? Kad je vruće, ajme vruće je. Kad je zima, ajme meni zima je. Kako ugoditi ljudima? Neko idealno vrijeme koje svima paše? Nemoguće. Sto ljudi sto ćudi. Takvi smo kakvi smo, Bogom dani. Tko nas može, može, tko nas ne može, ne može.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *