” Zadnjih trideset godina vodim i organiziram velike sustave na nacionalnoj i lokalnoj razini. Ministarstvo zdravstva, grad Dubrovnik, bolnicu, političke stranke, civilne udruge, konvoje pomoći. Uglavnom uspješno. Medjutim niti jedan projekt nije bio tako težak, izazovan i neizvjestan kao organizacija opskrbe hranom, odjećom, obućom, vodom i ostalim potrebama za stanovnike ratnoga Dubrovnika, kao i stanovnike koji su ostali na okupiranim dubrovačkim područjima. Pred dvadeset sedam godina 23.11.1991. Počela je sa radom Koordinacija humanitarne pomoći u Dubrovniku, čiji sam rad osmislio i bio njen koordinator do proljeća 1992. godine. U prilogu teksta nalazi se Izvijeśće o radu Koordinacije za razdoblje 23.11.91. – 22.02.92. godine koji potpisujemo Ivo Žeravica kao tajnik i ja. U ratnom Dubrovniku, na slobodnom dijelu grada nalazilo se tridesetak tisuća stanovnika od čega je prognanika i izbjeglica bilo 21 000, koje smo sve popisali i o njima vodili dnevnu brigu. Nakon mjesec dana opsade Dubrovnika , listopad 91 godine, prekinuta je redovita opskrba grada, a kućne zalihe su se ispraznile. Prijetila je glad za sve, a posebno proganike.
Puno organizacija je pomagalo od čega je najvažnija bila Dubrovkinja na čelu sa Pavom Miloglavom i njegovim ljudima, Caritas koji je vodio don Ivan Šimić, Fond Sv Vlaho koji je vodio Stijepo Butijer, Crveni Križ Stanke Kodelli i brojne druge organizacije. Medjunarodne pomoći je bilo malo, a počinje ozbiljnije pristizati tek dolaskom Bernarda Kouchnera francuskog ministra polovicom studenoga. Uvidjevši kao rascjepkana dostava pomoći neće osigurati dovoljno hrane, odjeće i svega potrebnoga predložio sam zajedničko djelovanje koji je ratno vodstvo grada Pero Poljanić, Željko Šikić i Jure Burić prihvatilo i dalo nam potporu i punu slobodu djelovanja. Svako jutro prije početka bombardiranja imali smo dnevne sastanke, analizirali stanje, donosili potrebne odluke. Nakon toga smo obilazili teren , svaku mjesnu zajednicu, hotel sa prognanicima, bolnicu, našu vojsku i policiju, skladišta hrane, brodove sa humanitarnom pomoći. Organizirali besplatnu dostavu hrane i vode u kuću svim stanovnicima grada koji su to zatražili, a projekt je vodio Smiljan Jejić i prijatelji.
Nismo zaboravili ni okupirana područja Cavtat, Župu, Konavle, Mokošicu, a osobno sam u prosincu posjetio i Cavtat i Mokošicu te u pregovorima sa neprojateljskom vojskom osigurao dostavu preko sto tona hrane našim ljudima.
Hranili smo i vojsku i policiju, iako nismo smjeli, smišljajući kreativne ideje. Kao prvi na svijetu napravili smo i dnevno ažurirali elektronski registar svih dubrovačkih prognanika, te po njemu dijelili hranu i ostale potrepštine, kako bi svi dobili dovoljno za život, sukladno javno objavljenim kriterijima. Knjigu na engleskom i hrvatskom jeziku o prvom svjetskom registru napisao sam i uredio od Božića do Nove godine, ne spavajući.
Jedno obećanje još nisam ispunio. Nismo napisali knjigu o ovom jedinstvenom poduhvatu dobrote, a dao sam ga Pavu Miloglavu i stotinama požrtvovanih ljudi u prosincu devedeset prve. Moram to ispuniti.
Mi ljudi možda zaboravljamo, dobre stvari, ali dragi Bog ne. Frano se rodio 23.11.92. I jučer je proslavio rodjendan.” napisao je na svom Facebook profilu Andro Vlahušić.
