Na današnji dan, prije 28 godina, HV je u okviru akcije „Spaljena zemlja“ razbila blokadu Dubrovnika. Podsjetimo, 22.i 23. svibnja te godine Jugoslavenska vojska uputila je dva ultimatuma dubrovačkoj vlasti i HV, koja je potpisao tadašnji gradonačelnik Trebinja, Božidar Vučurević. Između ostalog u ultimatumu je stajalo:
„Ukoliko hrvatske snage ne obustave sve napade na SAO Hercegovinu biti upotrijebljena sva sredstva i tući će se Dubrovnik. Upućujemo posljednje upozorenje i žestoko ćemo uzvratiti bez milosti, bez oklijevanja i bez biranja vatrenih sredstava poo svemu što se zove hrvatsko. Dubrovnik ne samo što će ostati bez Starog grada, nego će i čitav biti bivši Dubrovnik.“
Prije konačne deblokade Grada, HV je uspješnim akcijama oslobađanja Čepikuća, Slanog, Zavale, Ravnog otvorila put sa zapadne strane. 26.svibnja 1992.je 1.bojna 163.brigade sa snagama PU Dubrovnik krenula u pravcu Belveder-Bosanka-Žarkovica-Brgat te pomoćnim pravcem iznad Grada prema Dubcu. 2.bojna 163.brigade sa jedinicama specijalne policije napreduju od Komolca, Nove i Stare Mokošice sve do Zatona i Orašca. Pročitajte sjećanje branitelja Braca Elezovića:
Bilo je to 26. svibnja 1992. godine, dakle prije točno 28 godina. Skupili smo se na Kantafigu i krenuli u Sustjepan. U Sustjepanu smo istu večer Goran Mazić, Baldo Bilić i ja našli jednu od gelera izbušenu barku čije smo rupe zakrpili čime smo stigli, krpama, šugamanima i sličnim materijalom, bacili je u more, našli dvije daske za veslanje i uputili se preko rijeke. Drugi su vikali za nama, zaustavljali nas, ali srce nas je povuklo na drugu, dotad okupiranu obalu.
S otprilike 10 cm vode na dnu barke uspjeli smo doveslati do mula ispred ambulante u Staroj Mokošici. Negdje iz pravca Mirinova smo čuli rafale (tek kasnije smo saznali da su to bili naši specijalci). S otkočenim puškama i metkom u cijevi krenuli smo prema središtu naselja usput pazeći da ne povučemo kakvu žicu potezne mine. Za prevaliti 200 metara trebalo nam je dobrih petnaestak minuta, a po dolasku u samo naselje našli smo jednog starijeg čovjeka koji je zaplakao od sreće kad je nakon osam mjeseci okupacije ugledao trojicu hrvatskih vojnika. Uveo nas je u kuću, odnekud je izvukao demižanu vina i narezao pršuta koji je sakrio od četnika i čuvao za ovaj trenutak. Bio je to gospar Azinović, čovjek koji je zbog hrvatskog barjaka nađenog u njegovoj kući trpio svakodnevne četničke torture. Eto taj dan navečer smo prije 28 godine nas trojica prvi ušli u Staru Mokošicu, pripadnici Grofova su se iskrcali na Mirinovu, a Mišo Mihočević je kao časnik Hrvatske vojske prvi ušao u Novu Mokošicu.
Sretna nam/vam 28. obljetnica oslobođenja Mokošice i deblokade Dubrovnika.