Čuvar baštine, Niko Rudinović: “Lijericu sviram već 52 godine!”

148

Gospara Nika Rudinovića možete sresti skoro svaki dan u ljetnim mjesecima kako svira lijericu na Onofrijevoj fontani. Dolazi u grad već šest punih godina. Turisti mu prilaze, fotografiraju se, pitaju ga o instrumentu i o nošnji, koju nije lako nositi u posebno vrućim danima. Njemu to ne pada teško, kaže kako moramo promovirati našu baštinu.

Gospar Niko je iz Točionika, malog sela Dubrovačkog Primorja. Kaže kako je u Dubrovniku od 1969. kad je došao u srednju školu. U Gradu se i zaposlio, oženio i postao ocem troje djece, sina i dvije kćeri. Danas je u mirovini i kaže nam kako svira lijericu ni manje ni više nego 52 godine!

Prvo je kaže završio za konobara, pa za mesara i na kraju postao-policajac. Međutim, bez lijerice, ne može.

” Svirao sam dugi niz godina u ansamblu Linđo, u KUD Lijerica Slano, raznim društvima, tako da sam cijeli život vezan za ovaj instrument.”

Svaki dan ste ovdje, što vam se čini od našega Grada?

“Naš je grad fantastičan, ali ovih je kruzera previše, a čini mi se kako su ovo najlošiji kruzerski gosti koji dolaze k nama. Mislim da Dubrovnik ne bi smio dozvoliti ovo masovno dolaženje, posebno što takvi gosti ostaju vrlo kratko, na par sati. Takav turist ne može poć na zidine, ne može vidjeti apsolutno ništa, eventualno prošetati Stradunom i kupiti sladoled. Stvaraju veliku gužvu od koje mi nemamo ništa. Mislim da nam to uništava turizam.”

Priča nam ovaj živi nositelj naše baštine kako se njegovom pojavom i svirkom najviše vesele naši ljudi koji već dugo ne žive u domovini. “Nećete vjerovati, stari ljudi, davno pošli iz Primorja, preda mnom su plakali kao djeca. Dirnulo me to, zahvaljivali su Bogu da su još jednom mogli čuti zvuk lijerice i vidjeti nošnju.”

Gospar Niko nosi nošnju, koja je kako kaže, novija. “Raspadne se to vremenom. Dosta toga su nam u ratu ili odnijeli ili uništili. Dijelove nošnje, jačermu mi je radio čovjek iz Velike Gorice, Tomislav Miličević, koji radi za KUD Velika Gorica. Imam doma još jednu novu novcatu, koju čuvam za svečane prilike, recimo za Svetoga Vlaha ili kad sviram na primorskim svadbama.”

Kakva je po vama situacija u vašem rodnom Dubrovačkom primorju?

“U mom Točioniku ima 10 ljudi, sve se iselilo”, s tugom će Rudinović. ” Uglavnom, definitivno izumiru naša sela, jedino se nešto života odvija u Visočanima, zbog kamenoloma. Mi živimo u Staroj Mokošici još od 1982. Ma kad pogledam onu Novu Mokošicu, para mi se kako je načinjena samo da se ljudi isele iz Grada. Onakva, bez ikakvih sadržaja, to je spavaonica. U takvom kotaru, koji ima 10-12 tisuća ljudi, mora postojati jedan veliki opskrbni centar, sve mora biti tu, a ničega nema.”

Kaže nam gospar Niko kako je nekad u Primorju bilo sasvim drugačije.

“Bilo je ljudi, djece, mladih. Odgajan sam na selu, puno smo radili, dizali se u 2 i po, 3, kako bi išli u baštinu i radili dok ne svane. Ako nisi radio, nisi imao što za jesti. Otac mi je svirao gusle, a braća također lijericu, ali ja sam je usavršio.”

Ono što je izuzetno pohvalno i interesantno jest kako ovaj gospar svoje znanje s lijericom prenosi na mlađe naraštaje.

” U OŠ Slano već 15 godina učim djecu svirati lijericu, a prije tri godine počeo sam raditi i sa oraškom djecom. U Orašcu još to nije uzelo nekog maha, a s djecom u Slanome sam postigao velike rezultate. Ima puno zainteresiranih, ta škola već dugi niz godina njeguje tu tradiciju, što je za svaku pohvalu. Naučio sam nekih desetak mladića svirati, imam dva vrhunska lijeričara među njima. Idu na smotre u Vinkovce, svake su godine  Metkoviću, nastupaju po gradu..”

Rudinović lijerice ne samo svira, nego i izrađuje.

” Napravio sam preko 150 lijerica. Djeci isto izrađujem, ovoj koju učim, da mogu na njima doma vježbati. Samo nas četvorica ima koji ih izrađujemo, trojica s ovog našeg područja, jedan čovjek s Osojnika, drugi iz Banića, a jedan gospar ih radi u Neumu. Moje lijerice su pošle u Australiju, Njemačku, Englesku, Argentinu, Kanadu, Ameriku, svukuda po svijetu, plus po našim kulturno umjetničkim društvima i privatnim zbirkama. Bogu hvala, još mi je nitko nije vratio i rekao mi da ne valja. Lijericu ne može napraviti dobro onaj tko je ne svira.”

Jedna lijerica košta 350 eura. Žice su, kaže, od teniskih reketa.

” Sve je ručno, bez ikakve makine! Treba je dobro poravnati, počnem raditi rano ujutro, oko 6 i radim je cijeli dan. Kad je obradim, stavim je u mekinje, da se suši nekih 10-15 dana. Dobro je otresem i ponovo stavim na sušenje. Nakon nekih 40 dana sušenja, ona sigurno neće puknuti.”

Za vrijeme Ljetnih igara, ovaj čuvar naše baštine na fontani sjedi svaki dan i večer i svira svoju lijericu. Drugim danima ga možete naći samo u jutarnjim satima.

“Nekada se oko ove fontane sve odigravalo. Šteta je, nema više toga.”, sjeća se s nostalgijom.

Ostavili smo gospara Nika u Gradu, sa instrumentom koji je dio njega već duge godine, da u najljepšem svjetlu prezentira našim gostima ono što smo naslijedili od naših starih. Ma, milo je i nama i čuti i vidjeti dio naše tradicije koja još uvijek uspješno odolijeva vremenu.

 

 

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *