Rat je te, 1991. već dva mjeseca trajao na krajnjem hrvatskom jugu. Ipak, jedan dan se svima nama koji smo ga doživjeli posebno urezao u pamćenje.
Počelo je u zoru, točnije u 05.40. Krenulo je razaranje povijesnoga grada i trajalo je cijeli dan. 06. prosinca 1991. u Dubrovniku je poginulo 11 branitelja, živote je izgubilo 14 civila, a 52 osobe su ranjene.
Tog crnog petka dubrovačkog, dogodilo se najstrašnije razaranje stare gradske jezgre. Agresor je udarao po tvrđavi Imperial na Srđu, Sustjepanu, Nuncijati i Belvedereu. Naš Stradun, ulice, fontane, crkve, stari dio grada pogođen je sa preko 2000 granata.
Neprijatelj je uspio popeti se na tvrđavu u kojoj su bili branitelji na Srđu, ali su naši hrabri branitelji odbili svaki napad.
Grad je gađan i s mora, pucano je na sve vidljive ciljeve cestom, a prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, poginuli su dubrovački vatrogasci.
Oštećeno je 460 zgrada, a devet dubrovačkih starih, stoljetnih kuća progutao je požar.
U 19.25. sirena je dala znak za prestanak opće opasnosti.
Usprkos gubicima, Dubrovnik je opstao. Srpsko-crnogorski rezervisti potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom shvatili su tog dana da se Dubrovnik neće predati, da će ga naši branitelji braniti do posljednjeg daha. Shvatili su da nikada neće „piti kafu na Stradunu“ i da će se u njemu ponovo vijoriti zastava Libertas. Tog dana obranjena je dubrovačka sloboda.
Neprijatelj je shvatio kako će izgubiti rat.
