Bitka za Vukovar najkrvavija je bitka tragičnog završetka odigrana tijekom Domovinskog rata na hrvatskom tlu i smatra se da je započela 25. kolovoza 1991. godine, da bi o njezinoj konačnoj sudbini kroz fotografije spaljenog grada prepunog leševa 18. studenog 1991. doznao cijeli svijet.
Grad je pretvoren u prah i pepeo, zarobljenici iz bolnice odvedeni su na stratište i pogubljeni na Ovčari, a sudbina mnogih Vukovaraca i danas je nepoznata.
Prvi dani opsade
Sporadični minobacački napadi na Vukovar počeli su još u lipnju, ali tijekom kolovoza na grad počinju padati granate ispaljene iz dalekometnog topništva. Do kraja kolovoza napustilo ga je 15.000 civila, a kada je državni vrh primijetio masovne odlaske, u Vukovar je poslan tadašnji premijer Franjo Gregurić s preporukom da Vukovarci ne odlaze iz svog grada. Zbog toga se uvode dozvole za izlazak iz grada, te ograničavanje kretanja po njemu. Srećom, iz grada se na more šalje čak 33 autobusa vukovarske djece, no njihova bezbrižnost je kratko trajala. Početkom rujna sve ih vraćaju u grad, što je i danas potpuno neshvatljivo.
Samo dan prije opsade (24. kolovoza) pojavila su se četiri aviona tipa Super Galeb, od kojih su dva napala položaje ZNG na silosu Đergaj. Oborena su dva zrakoplova (JNA je priznala jedan) koji je pao između Bršadina i Marinaca. To je prvi zrakoplov srušen u Domovinskom ratu, a srušio ga je Luka Andrijanić. Sutradan je JNA presjekla prometnicu Bogdanovci – Vukovar, a hrvatske snage počele su koristiti poljske putove poznate kao Kukuruzni put.
Zastrašujuće brojke
Vukovar su napadale jedinice JNA i paravojne srpske snage s približno 20.000 vojnika (još oko 30.000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada). Srpska strana je tijekom bitke angažirala 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje se na oko 80.000, a za zauzimanje Vukovara JNA je koristila čak 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi poput arkanovaca i šešeljevaca.
80 tisuća vojnika na 1800 branitelja
S druge strane, na hrvatskoj je strani bilo slabo naoružanih oko 1800 branitelja, ojačanih malom jedinicom HOS-a i desetak stranih dragovoljaca koji su mukotrpno, no uz visok stupanj morala branili svoje položaje.
Unatoč razaranjima, stanje je bilo održivo sve do 30. rujna 1991. kada je JNA službeno započela Operaciju Vukovar, a u listopadu im se pridružuju i “Niški specijalci”. Od 15. listopada 1991. godine Vukovar se nalazio u potpunom okruženju i tada je postalo da će grad pasti. To se i dogodilo 18. studenog nakon čega je uslijedila neviđena pljačka i palež kao i masovna smaknuća Hrvata.
