“Večeras sam upoznala prekrasne srednjoškolke iz turističke i ekonomske škole. Tužno je što govore o voljenom gradu iz kojeg žele otići”, uvodno je napisala naša sugrađanka Domenika Lončar pa nastavila:
“Pričale su o potrebi nas odraslih da im pomognemo jer ni dvoranu za tjelesni nemaju, a kamoli dobru sportsku dvoranu u kojoj vježbaju prema rasporedu. Dvoranu koja ne zadovoljava potrebe. Nemaju klubove, ni dom mladih. Prilikom okupljanja po parkovima i plažama, (jer često nisu dobrodošli drugdje) tada ih rastjeruje policija. Nude im se samo kafići s visokim cijenama. Nema klubova za mlade s biljarom, pikadom, stolnim tenisom, kuglanom… Mnoga sela imaju domove za mlade dok ih mladi u Dubrovniku nemaju. Kao da nikoga nije briga za njih. A svi smo kao uvjereni kako smo im sve stvorili i dali, a oni bauljaju okolo nezadovoljni, željni odlaska.
Naša djeca žele van, žele otići!!!
Čujete li to roditelji?!
Pitajte vlastitu djecu, pa i vi koji bolje zarađujete. I vi ih pitajte! Vi koji ih vodite zimi na skupa zimovanja, a ljeti na skupa ljetovanja. Pitajte ih gdje se mogu družiti u međuvremenu sa svojim vršnjacima!?
Grad koji postavlja table sa sloganom: Dubrovnik, prijatelj djece!?
Na koji to način pokazuje prijateljstvo svojoj djeci!? Grad u koji stižu neki drugi ljudi iz nekih drugih kultura i žele u njemu ostati, stvarati obitelj, tu žele rađati djecu, a naša odlaze!?
Alooo, probudite se!!! Roditelji učinite u ovom gradu svojoj djeci dom, sretan kutak za druženje, sretno druženje, sretno djetinjstvo, sretnu mladost! Sve suprotno gura ih u alkohol, drogu, kocku, psihičke probleme, odlazak, napuštanje djedovine…
Jer nije ih dovoljno nahraniti, odjenuti…
Duša te djece treba više…”.
Domenika je objavu podijelila i u grupi DuMame u kojoj su je mnoge podržale, ali se neke i nisu slagale s njezinim mišljenjem. Što vi mislite?
