Poštovane gospođe i gospari, uvaženi gosti,
Ponovo je došlo ono doba od godine kada se u Dubrovniku u potpunosti prepuštamo naletima nadahnuća, kreativnosti i talenta…kada ključe’ od našeg Grada predajemo umjetnicima koji će nas narednih 40 dana oduševljavati svojim umjeteonstvom – notama, stihovima, dramom, plesom….
Bit će to prigoda da se u ovim bremenitim i brzim vremenima okrenemo stvaralaštvu, da kratko predahnemo gledajući kako Muze nadahnjuju svoje štićenike, kako umjetnici šalju svjetlost u dubine ljudskog srca.
Jer umjetnici nas potiču da uvijek tražimo nove doživljaje, išćemo nove životne zaplete, žudimo za novim spoznajama, uče nas da propitujemo sebe i društvo oko nas. Oni su glas svoga vremena i ogledalo u koje se trebamo zagledati kako bi se otkrili. Ovo je vrijeme da se i mi Dubrovčani sagledamo realno i s dužnom skromnošću.
Lijepo je što se dičimo našim Gradom i naslijeđenom baštinom. Hvalospjevi na račun ljepote našega Grada od strane inozemnih medija, priznanja i oduševljenje turista nisu nam više ni novost, niti nas, bez lažne skromnosti, iznenađuju.
No, kamen, ma kako čvrsto i lijepo isklesan bio, ne čini grad. Grad su njegovi ljudi.
Više puta u povijesti Hrvatskog naroda upravo su ljudi izdizali naše gradove kao Feniks iz pepela i zato, prisjetimo se….
Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?
Grad – to ste vi! – Siniša Glavašević, Priča o Gradu
S ovim Vas mislima, dragi gosti i uzvanici, dragi umjetnici pozivam na promišljanje sadašnjosti
Uistinu, Grad to smo svi mi, mi ovdje večeras, vi u svojom domovima, i svi oni koji u dalekom svijetu nose Grad u svojim srcima. Ovom Gradu dugujemo hrabrost, dugujemo mu otvorenost! Tražimo više! Stremimo boljemu! Ali zadržimo skromnost i poniznost.
Ljudska priroda je takva da sjaj srebra i zlata čovjeka zaslijepe, učine da se odaje pohlepi. Čovjek se onda prepušta oholosti, a oholost vodi u propast. Jer mnogi tada zaborave na zajednicu, na opće dobro.
Ali, jednako tako čovjekovih vrlina je više nego što mu je mana. Upravo u nevolji čovjek se okreće svojim bližnjima, pruža riječ utjehe i ruku pomoći. Što izobilje razdvoji, nevolja će vazda ujediniti. Ali zašto i u blagostanju ne bismo bili složni i gledali se lijepo?!
Jer Grad prije svega mora biti mjesto života, rada, okupljanja i razvoja njegovih građana. Ako Grad bude po mjeri njegovih stanovnika, bit će privlačniji i našim gostima i posjetiteljima.
Kao gradonačelnik ustrajat ću stoga da Dubrovnik vratim njegovim građanima, da Gradu vratimo njegove mlade, djecu, da kreiramo okvir za ugodan i ispunjen život, popraćen kvalitetnom infrastrukturom.
To sam dužan činiti kako prema onima koji su nam ovaj grad ostavili na čuvanje, ali prije svega kako bismo osigurali budućnost našoj djeci i unucima.
Mi u svom Gradu najbolje znamo što nam treba, koji su naši problemi i na koji ih način želimo i možemo riješiti. Upravo zato, u Zagrebu pred središnjom vlašću, zagovaram i nastavljam se boriti da se lokalnim samoupravama daju veće ovlasti, ali i odgovornost u upravljanju vlastitom sredinom.
Vjerujem kako bi takav pristup i model upravljanja diljem Hrvatske u konačnici preokrenuo negativne trendove i pomogao da se Republika Hrvatska razvije onako kako svi želimo i očekujemo.
U tom pogledu i umjetnost je neizostavni dio razvoja jednog društva. Tehnologija i umjetnost danas, gotovo partnerski, dijele isti sudbinski prostor civilizacijskog razvoja čovjeka. Stoga, otvorimo se, mijenjajmo se, prilagođavajmo se vremenima, budimo hrabri i odvažni, umjereni i mudri. I ne zaboravljajmo!
S tom mišlju, dragim gostima želim da se u Gradu osjećaju kao kod kuće: zadovoljno, ispunjeno i dobro došlo.
Poštovani sugrađani, dragi uzvanici, gosti, dragi prijatelji – proglašavam 69. Dubrovačke ljetne igre otvorenima. Živjeli!