Ne znam za vas, ali meni je nekad svega dosta. U državi koja je mogla biti država blagostanja i prioriteta, najljepših prirodnih resursa na svijetu, za koju se lila krv stoljećima, danas je devastirana, opljačkana,a njezin narod marginaliziran.

Kažu kako se sustav neke zemlje ogleda u onome kako se odnosi prema onima najnemoćnijima. Kako se odnosi prema osoba s invaliditetom, starima, djeci, braniteljima. Ovo je država u kojem dijete koje ima Down sindrom mora svake godine dokazivati da mu nije prošao, pa ići na vještačenje za osobnu invalidninu. Ovo je država u kojoj sustav nije predvidio majku koja ima dvoje bolesne djece, jedno sa psihičkim, a drugo sa fizičkim oštećenjima, pa ne može dobiti status majke njegovateljice. Ovo je država u kojoj nema mjesta za odrasle autiste, s kojima roditelji u godinama ne mogu izači više na kraj. Ovo je država koja štiti Guzonjine sinove.

U Hrvatskoj možete opljačkati milijune, a ne smijete ukrasti kruh. Zemlja je to u kojoj njezini sinovi koji su ostavili dio tijela i duše u Domovinskom ratu svakodnevno dižu ruku na sebe.

Isto tako, ovo je zemlja u kojoj ne smijete pisati objektivno, koja nema većeg neovisnog medija, ovo je država lobija i moćnika.

U ovoj se državi narodu koji je na rubu egzistencije i dalje podmeće priča o ustašama i partizanima, o pederima, cijepljenju i  konvencijama dok se u ime domoljublja drži jedna ruka na srcu, a druga u špagu.

A narod šuti, što se po njemu više gazi, on više saginje glavu. I ne reagira na poskupljenja, na nepravde, na to što nam se smiju u lice u odijelima, s malih ekrana. Podvaljena vam je priča o lijevoj i desnoj strani, to ne postoji, postojimo samo oni i mi.

Umjesto da se ko jedan dignemo na nepravde, mi zabijamo glavu ko nojevi u pijesak. Umjesto da smo svi skupa za one u potrebi, mi idemo jedni na druge. Na jednoj je splitskoj kući pisalo i sve opisalo: „Malo nas je, ali smo govna.“