U DUBROVNIKU ZA BLIZANCE U AUTISTIČNOM SPEKTRU NIJE BILO ASISTENATA

09 Rujan 2019
Autor :  
Ivona Grbešić, privatan album

Hrvatsku je potresla fotografija dječaka koji na prvi dan nove školske godine nije dočekao svog asistenta. Imamo takav primjer i u našem Gradu, a potpisuje ga majka autističnih dječaka, žena nevjerojatne energije, koja ne popušta pred preprekama, pa tako i pred ovom. Status naše sugrađanke, Ivone Grbešić, objavljujemo u cijelosti:

I ne mogu a da se ne osvrnem na događanja koja su se zbila u zadnjih deset dana.
S današnjim danom koji nam je bio divan.
Pun svih tih emocija, što smijeha, sreće, nestrpljenja..
Odradili smo prvi dan škole i prvi dan vrtića s asistentima.
Ono što je prethodilo ovom danu je bilo manje lijepo, jer naravno da je sustav lijepe naše ponovo zakazao po tko zna koji put.
I istina je da smo trebali krenuti u vrtić kao i sva ostala djeca, ali eto nisu se mogli naći asistenti jer fali kadra.

I nije tajna da nam sustav prosvjete i obrazovanja zakaže baš na onima najranjivijima, i nemoćnima , DJECI S POSEBNIM POTREBAMA.
I da onaj tko je pisao I donosio te zakone I još uvijek ih donosi ne zna ništa o takvom životu.
Empatija? 
Inkluzija? 
Ma pustimo na tren i tu empatiju nego da se zapitamo odakle ti pravo da nekome uskraćuješ ono što mu je po svim ljudskim pravima trebalo biti omogućeno.
Odakle ti pravo da im oduzimaš ono sto nam je svima dato, po svim zakonima fizike i eto duhovnosti, a to je mjesto pod ovim nebom gdje smo svi jednaki.
Nije mi žao što sam istupila javno i glasno, moja djeca su dobila asistente, zamislite u roku dva dana. Čuda se događaju, pogotovo u ovoj lijepoj našoj.
Što je s ostalom djecom s posebnim potrebama kojima je to uskraćeno, kojih ima na stotine danas jer je eto netko odlučio da će smanjiti broj asistenata
I jer eto taj netko koji je donio taj zakon nema pojma o tome što to znaci život s posebnim potrebama. I Nije u našoj koži. Ali bitno je da takvi kroje sudbinu baš našoj djeci.
BITNO JE DA se donosu reforme školstva pod nazivom Škola Života.
Kakav sarkazam.
I ne da pate samo ta djeca, nego i roditelji, učitelji, odgajatelji, svi koji su tu I prolaze kroz njihove suze, I strahove.
I taj dječak koji je danas ostao sjediti ispred škole plačući jer nije mogao na nastavu bez asistenta koji mu je obećan.
I da takva slika danas kruži po svim društvenim mrežama I portalima I dnevnicima.
Slika Hrvatske danas, na najljepši dan kad naša djeca kreću u novu fazu života. Djeca koja su naša budućnost.

Eto ti slike zemljo moja.

I sa svakom novom bitkom dobiješ novi ožiljak, onaj nevidljivi što najviše boli.
I nije mi žao moje progresivnosti kako su je nazvali I što to nekoga ljuti I vrijeđa.
I da vikala sam, digla se prašina. Danas su digli glas I drugi roditelji.
Za njih, djecu s posebnim potrebama.
Jer nije ova bitka samo moja, to su naše bitke.
Za njihovo mjesto u društvu, a ne u sjeni društva, za njihovu jednakost, a ne život na marginama.
Žao mi je svih onih koji su ostali u sjeni, svih roditelja koji nisu znali ili nisu mogli ili se nisu usudili pustiti svoj glas.
Žao mi je svih onih koje je sustav zaboravio.
Tužna sam jer se svi nekako zatvorimo u svoje oklope I stojimo tu jer smo premoreni od svih tih borba sa sustavom, inkluzijom.
Tužna jer sam shvatila koliko nas ima u istim noćnim morama, svi koji su mi pisali u inbox I zvali.

U našem slučaju se pokazalo po tko zna koji put da nam je zajednica mama i roditelja jedna od najjačih u Hrvatskoj, jer onda kad sam to trebala stali su i pokazali da su tu.
Svi oni koji su pomogli u potrazi za asistentima za blizance na bilo koji način jedno veliko hvala.
Sve poruke i pozivi koje sam dobila iz cijele Hrvatske.
Hvala vam svima od srca.
I da se zna da ni ja sama bezbroj puta ne znam sto radim i da li radim to ispravno kad su oni u pitanju.
Znam samo da me vodi srce.

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…