HANAS KOVAČEVIĆ On je našao Antinu Ivanu u svega nekoliko sati, ali još i preko 2500 traženih osoba!

14 Studeni 2019

Velika je moć društvenih mreža. Koliko god su lošeg donijele, otuđile nas i vezale uz aparate, ona njihova početna ideja i svrha, pronalaženje onih ljudi koje davno nismo vidjeli i čuli najbolje se očituje u Facebook grupi Pokidane veze-tražite školske prijatelje i druge osobe. Ta grupa je jedna posebna i emotivna grupa, u kojoj vam svaka druga priča izmami suze na oči. Iako su osnivači grupe Indira Rahmanović Kovačević  i njezin sin Eldar Rahmanović, jedna nam je osoba privukla pozornost. Zeničanin i bivši policajac Hanas Kovačević je čovjek koji je spojio mnoge ljude, majke i djecu, očeve, sestre i braću, rođake i mnoge davno izgubljene prijatelje.

Hanas je u roku svega nekoliko sati pronašao Antinu Ivanu, priču o kojoj je Dubrovnik INsider prvi pisao,  koju je pratila cijela Hrvatska i molila svim srcem da brat pronađe sestru. Razgovarali smo s gospodinom Hanasom, pitali ga koliki je broj ljudi kojima je dosada pomogao? 

Teško je reći o kojem broju se radi, ali sigurno preko 2500 ako ne i više jer ovo radim 10 godina. Pored ove grupe bio sam član još nekoliko grupa koje se bave istom tematikom..Mnogo sam osoba spojio u grupi TRAŽITE DAVNO IZGUBLJENE PRIJATELJE kao i grupama VOJNA POŠTA i grupa PRONAĐI DRUGOVE IZ JNA.

Kovačević ne može izdvojiti priču koju je najemotivnije doživio i koja mu je najviše prirasla srcu. Mnoge od tih priča su teške i bolne. 

Ipak..  "Mogu navesti priču Mirka Medića koji je živio u Sarajevu i tokom ratnih događanja njegova supruga i kćerka su izašle iz Sarajeva,  a on je ostao u gradu i bio ranjen. Prebačen je na liječenje izvan BiH 1994. godine i poslije završio u Australiji. Mirko je tražio kćerku, ali mu je rečeno da je poginula. Njoj je rečeno da je Mirko poginuo u Sarajevu..Uz pomoć moga prijatelja Zorana Zeljkovića iz Novog Sada uspjeli smo pronaći Mirkovu kćerku u Loznici. Na našoj stranici je fotografija sa susreta Mirka i kćerke. Također je jako emotivno spajanje Alise Pezo iz Sarajeva i Mirjane Hatežić iz Rijeke. Njih dvije su sestre  po ocu. Alisa je znala da ima sestru u Rijeci, ali imala je ime koje je dobila po rođenju. Uspjeli smo naći Alisinu sestru Mirjanu u Rijeci, a njih dvije kao i brat sastali su se u Sarajevu kod Alise gdje je Mirjana prvi put upoznala svoga oca. Nažalost nakon 2-3 mjeseca od susreta njihov otac je preminuo, ali one se konstantno posjećuju pa su i mene u Zenici posjetile skupa s bratom. Naveo bih i Valentinu Lozar iz Slovenije koja je dugo tražila majku S.E. Tražili smo je preko Bosne, Srbije, Hrvatske i na kraju je našli u Novoj Gorici. Nije htjela kontakt sa kćeri, nastavili smo potragu i pronašli Valentininog brata u Australiji, kao i sestru. Međutim, zbog majčine indiferentnosti i loše komunikacije, sestra je preminula prije susreta u svibnju ove godine. Valentina se susrela s bratom u Sloveniji, susret je jako emotivan. Nažalost, nemam dozvolu da dijelim snimak tog susreta...

Zna se dogoditi kako traženi članovi obitelji ne žele stupiti u kontakt s onima koji ih traže. Vidjeli smo svakakve slučajeve, čak i majke koje ne žele upoznati djecu koja ih traže.

Mogu vam reći da ima mnogo odbijanja tj. roditelji koji se traže imaju svoje nove živote i neće da im to dijete remeti taj život, a ima slučajeva gdje i braća ili sestre po nekom od roditelja ne žele ostvariti kontakt. 

Koliko Vam ove potrage oduzimaju slobodnog vremena?

Poprilično, ali pošto sam ja umirovljenik imam slobodnog vremena. Ipak, to je psihički naporno naročito kada se vama kao jedinki obraća mnogo osoba i svi misle da su oni prioritet. Znam nekada sjesti za računalo ujutro u 07.30 pa ostanem do 22.00 jer me zaintrigira potraga i ne želim odustati.

Vidimo kako se mnoge osobe kojima ste pomogli više ne jave, kada dobiju ono što su željeli i tražili, što biste im poručili?

Pa vrlo rijetko se jave poslije dobivenih podataka o osobi koju su tražili, brzo zaborave, ali to je njihov grijeh, a ne moj. Samo neka se raspitaju koliko agencije tj privatni istražitelji uzimaju novca za jednu potragu pa će im biti sve jasno, a ja ovo radim iz humanih razloga i mene osobno obraduje kada se neko blizak spoji.

Mnogi ljudi ne razumiju zakone i prava prilikom usvajanja, možete li nam ukratko objasniti postupak kada osoba traži nekoga tko je posvojen?

Pa zakon je decidiran i vrlo jasan u svih bivšim državama Jugoslavije. Osoba koja traži nekoga tko je usvojen mora se obratiti Centru za socijalnu skrb i ostaviti svoje podatke. Ako dijete traži roditelja onda centar dogovori termin i daje na uvid dosje o usvajanju sa podacima o biološkim roditeljima. Međutim, ako roditelj ili brat -sestra traže dijete koje je dato na usvajanje onda ostave svoje podatke, a centar obavijesti usvojenu osobu o tome da je traži roditelj ili brat-sestra. Tada usvojena osoba odlučuje da li želi ili ne želi kontakt.
 
Na koliko slučajeva trenutno radite?
 
Ne znam točno koliko slučajeva imam jer svakodnevno pristižu novi zahtjevi za potrage pa je iz toga razloga teško pratiti, ali evo neka me članovi grupe napomenu ako sam nešto započeo, a nisam završio jer ja ne bilježim nigdje što radim.
 
 
Na kraju bih dodao da prije nego što netko krene sa potragom, prvo sam sa sobom raščisti da li prihvaća moguće negativne rezultate tj. odbijanje i da se dobro psihički pripreme na sve. Potrebno je napisati što više informacija kako bi potraga bila efikasnija jer svaka i najmanja informacija može biti jako bitna. Meni kao profesionalnom istražitelju je to bitno dok nekome tko je laik to ništa ne znači..Ono što bi poručio ljudima je da bih želio da nas obavještavaju o susretima s nađenim osobama, a sugeriram i da ne traže nekoga ukoliko ne žele na kraju stupiti s njima u kontakt jer troše naše dragocjeno vrijeme. Kao primjer mogu vam navesti slučaj djevojke iz Slovenije koja je tražila majku u Zenici. Majka je pronađena, ali je kćer nikada nije nazvala. U međuvremenu, majka je preminula. Jedna je Turkinja tražila majku rodom iz Bosne. Nakon 45 godina, majka je pronađena, ali je kćer nikada nije kontaktirala zbog majčinog lošeg imovnog stanja. Imao sam slučaj gospođe iz Srbije kojoj smo našli majku u Bosni nakon 50 godina i ponovilo se isto. Ima tih slučajeva poprilično, da ih sada sve ne nabrajam..
 
U ovo loše vrijeme kad je čovjek čovjeku vuk, u vrijeme kada su nam prioriteti silno pobrkani, u vrijeme kada nam nedostaje empatije, postoje i ovakvi ljudi. Ljudi koji odvajaju svoje vrijeme i novac kako bi pomogli drugome. Što je u životu vrijednije od obitelji, prijatelja i odnosa? Ovi ljudi su zaslužni za mnoge zagrljaje i mnoge suze radosnice. Hvala im na tome.
 

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…