Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Na današnji dan, 17.listopada 1991. na Pobrežju je poginuo najmlađi dubrovački branitelj, Josip Zvono. Rođen je 13. studenog 1974. u Dubrovniku, a u Domovinski rat uključio se 1.listopada 1991. 

Pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo, a odlikovan je posmrtno Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Sinoć su stanovnici Mokošice u spomen na vukovarskog heroja general-bojnika Blaga Zadra upalili svijeće kod murala koji je ocrtala Torcida Mokošica upravo njemu u čast. 

Podsjetimo,  Blago Zadro je pokopan na vukovarskom Novom groblju 16.listopada 1998. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani zajedno sa 937 žrtava iz masovne grobnice. Njegov sin Robert identificiran je godinu dana kasnije, a poginuo je u borbama kod Kupresa.

Blago i Robert Zadro počivaju na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Aleji hrvatskih branitelja.

Zbog njegove iznimne hrabrosti i ljubavi za domovinu, junačke pogibije i karizme koju je imao ime Blage Zadre nosi Zapovjedno stožerna škola Ministarstva obrane RH, osnovna škola u Borovu te ulice u Splitu, Zagrebu i Grudama.

 

Danas, 15. listopada, svjetski je Dan sjećanja na bebe anđele, bebe preminule u majčinom trbuhu ili nedugo nakon rođenja. Obilježavanje ovog dana nastao je na inicijativu Lise Brown i Robyn Bear, koje su osnovale organizaciju „15thOctober“, koja želi pomoći roditeljima djece anđela, potaknuti okolinu da im se pomogne.

Kada izgubite bebu, u našim bolnicama nemate se kome obratiti, nitko ne dolazi k vama kako bi vam pružio psihološku pomoć. Naše društvo ne govori puno o bebama anđelima i o boli koju prolaze roditelji. Okolina često ne zna kako bi reagirala.

Svaka majka koja je to doživjela, nikada to neće zaboraviti. Jednostavno izgubite velik dio sebe. Kad saznate da ste trudni, kujete snove i radosno iščekujete. Onda snovi nepovratno nestanu u trenu.

Bebe anđeli nikada nisu zaboravljene, bez obzira na vrijeme koje je prošlo. Izgubiti dijete ma koliko ono maleno bilo, užasno je teško. One žive u srcima svojih roditelja, posebno majki.

Sigurno ste puno puta čuli za ADHD, ali velika većina zapravo ne zna što obuhvaća taj poremećaj i kako se odražava u svakodnevnom životu djece i odraslih. Skraćenica označava deficit pažnje i hiperaktivni poremećaj koji se javlja u ranoj dobi, ali ga je teško dijagnosticirati pa se prve dijagnoze uspostavljaju negdje oko djetetovog polaska u školu. ADHD je poremećaj koji ima od 3 do 10 % školske djece, a češće ga imaju dječaci nego djevojčice.

Ono što najviše iritira roditelje djece s ADHD-om jest naklapanje o tome kako je to „izmišljeni poremećaj“, ili priča o tome kako se sada „živa“ djeca nazivaju hiperaktivnom. Ni jedno ni drugo nije točno, o čemu svjedoče mnoge obitelji koje imaju člana s ADHD-om i dobro znaju da „živa“ djeca nemaju veze s ovim poremećajem. Isto tako, danas se olako dijagnosticira ADHD, pa sukladno tome, kada dijete zaboravlja pisati domaću zadaću ili se ne može koncentrirati na nastavu, ne znači nužno kako ima ovaj poremećaj. ADHD se dijeli na tri oblika: predominantno nepažljivi, predominantno hiperaktivno impulzivni i kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost).

Pisali smo već o tamnoj strani ADHD-a i teškoćama kroz koje prolaze roditelji hiperaktivne djece. Ipak, sustav je taj koji ne pomaže ovim obiteljima. U mjesecu ADHD-a pisat ćemo o nečemu što smatramo vrlo bitnim. Škola je mjesto na kojem djeca provode pola svog dana. Djeca s ADHD-om imaju pravo na individualizirani ili prilagođeni nastavni program. Provodi li se? Iz iskustva roditelja, vrlo rijetko.

Mnogi nastavnici nisu upućeni, neki su i nezainteresirani, a neki takvu djecu smatraju razmaženom i neodgojenom. Čast iznimkama, koji se trude kako bi saznali što više o ovoj problematici, ali njih je ipak mali broj.

Izrada individualiziranog programa podrazumijeva prilagodbu metode, sredstva i didaktičke materijale koji podupiru edukacijske potrebe djeteta, te prilagodbu u ocjenjivanju. Izrađuje se do kraja rujna za tekuću školsku godinu. Program mora biti dostupan i objašnjen roditeljima. Individualizirani postupci bi trebali biti: najjednostavniji sadržaji redovnog programa, jednostavni zadaci, jasna objašnjenja, dati djetetu duži vremenski period za usvajanje sadrržaja, produžavanje vremena za ispit ili diktat, dati prednost usmenim odgovorima pred pismenim, smanjiti nepotrebno prepisivanje, u udžbenicima potcrtati rečenice koje su bitne, koristiti primjere iz svakodnevnog života kako bi se pojasnila neka lekcija, više puta objašnjavati sadržaj, obavezno pohvaliti učenika, ako se izgubi koncentracija, lagano ga dotaknuti po ramenu jer je „odlutao“, staviti naglasak na ono što dijete može, a ne na ono što ne može.

Kad se dijete uzvrpolji, više ne može sjedati mirno, stane se okretati na satu, treba mu dozvoliti kratak predah, jer tada se ne može skoncentrirati, a i svojim ponašanjem ometa druge učenike u razredu. Dovoljno mu je dozvoliti da ode do wc-a, prošeta do stručne službe, malo se odmakne od nastavnog sadržaja.

Roditelj bi nakon određenog vremenskog roka trebao dobiti i izvješće o realizaciji, o tome kako je i koliko dijete usvojilo nastavni program.

Koliko se individualizirani program za vaše hiperaktivce sprovodi u vašim školama? Jeste li dobili na ruke program i izvješće? Jesu li mu prilagođene ocjene i sadržaj skraćen? Nažalost, to su problemi na koje i dalje moraju ukazivati- sami roditelji.

Danas se u svijetu obilježava Svjetski dan borbe protiv rematoidnog artritisa. To je teška, kronična, upalna bolest vezivnog tkiva koja se najviše očituje na zglobovima. Danas samo u Europi od artritisa boluje više od 3 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj 50.000 osoba.

Reumatoidni artritis je bolest sustava, širi se i na unutarnje organe kao što su pluća, oči, srce, živčani i krvožilni sustav.

JUVENILNI IDIOPATSKI ARTRITIS, skraćeno JIA, najčešća je kronična reumatska bolest u djece, te jedan od glavnih uzroka kratkotrajnog ili dugotrajnog invaliditeta. JIA smanjuje kvalitetu života djece, te ukoliko se adekvatno i pravovremeno ne liječi bolest napreduje i rezultira trajnim promjenama na zglobovima. Cilj liječenja oboljele djece je postizanje remisije, a ne ublažavanje simptoma.

Veći broj djece sa područja naše županije u posljednje vrijeme sa simptomima dječjeg artritisa odlazi u Zagreb na uspostavljanje dijagnoze i kontrole.

Što je zapravo JIA? To je dugotrajna upala zglobova koja je po nekim aspektima slična reumatoidnom artritisu odraslih, ali joj je uzrok nepoznat, te nastupa prije 16. godine života.

Simptomi ove autoimune bolesti su bolni,otečeni i ukočeni zglobovi, najčešće koljeno,gležanj i lakat. Kasnije se javlja upala zglobova obadviju šaka, vrata i kukova. Simptomi mogu biti trajni ili se pojavljivati i povlačiti.

Tri su glavna tipa juvenilnog reumatoidnog artritisa:

-Poliartikularni artritis više pogađa djevojčice nego dječake. Simptomi su: otečenost ili bol u 5 ili više zglobova. Mali zglobovi šake su također pogođeni bolešću, kao i zglobovi koji su pod opterećenjem, kao što su koljena, kukovi, gležnjevi, stopala i vrat. Pored toga, moguća pojava blage vrućice, kao i izbočina ili čvorića na tijelu na područjima koja trpe pritisak uslijed sjedenja ili pregibanja.

-Oligoartikularni JRA pogađa 4 ili manje zglobova. Simptomi su: bol, ukočenost ili otečenost zglobova. Ova vrsta artritisa najčešće „napada" zglobove koljena i šake.

-Sistemski JRA pogađa cijelo tijelo. Simptomi uključuju visoku temperaturu koja se često povisuje navečer, a nakon toga može naglo spasti i vratiti se na normalu. Za vrijeme vrućice dijete se može osjećati vrlo bolesnim, izgledati blijedo ili dobiti osip. Osip se može naglo povući i ponovo pojaviti. Može doći i do povećanja slezene i limfnih čvorova. S vremenom, većina zglobova tijela postane otečena, bolna ili ukočena.

Kod jednog postotka djece sa ovom bolešću, razvija se i uveitis na očima, tj upala šarenice i cilijarnog tijela u prednjoj očnoj komori, koja se otkriva samo ciljanom pretragom. Kako upala cilijarnog tijela može izazvati sljepoću, važno je dijete redovito odvoditi na kontrolu i prve simptome uveitisa promptno liječiti.

U većini slučajeva, JIA se može liječiti kombinacijom lijekova,fizioterapije i tjelovježbe.

Roditeljima je vrlo teško prihvatiti dijagnozu, izgubljeni su u moru podataka, odlaženja na kontrole koje se tada, na samom početku, odvijaju svako mjesec dana u Vinogradskoj bolnici ili na Srebrnjaku u Zagrebu. Bolest djeteta preuzme život jedne obitelji, koja se sada fokusira na liječenje, fizioterapiju ,mijenjanje prehrane, dijeljenje iskustava s drugim roditeljima, u kojima najčešće pronalaze utjehu i oslonac. Djeca često izostaju sa nastave,a moraju nadoknađivati propušteno, kako bi sa uspjehom završili školsku godinu. Često moraju dugo pisati, što im stvara problem ukoliko su im zahvaćeni zglobovi na rukama. Dok bolest traje, moraju izbjegavati nagle skokove, skokove na tvrdim podlogama, ne mogu sudjelovati na satovima tjelesnog odgoja ili se igrati na igralištu s vršnjacima.

Roditelji se žale na školski sustav i na okolinu koja često ne razumije stanje njihove djece. 

 

 

Štrajkaju profesori i učitelji, bune se medicinske sestre. Čitam komentare onih kojima to jako smeta, jer nemaju kud s djecom, jer su ti učitelji i profesori ionako previše doma, na svaki Uskrs, Badnjak, Božić i svako ljeto. Točno, da bi riječ rekla..Dalje, komentari kažu kako učiteljice rade nekih 4-5 sati dnevno.. Neka je i to točno. Ma ja bi vas pitala, zašto vi niste izabrali taj posao, zašto se ne prekvalificirate? Ne bismo tada imali manjak prosvjetara, profesora fizike, matematike, geografije. Oni koji rade s našom djecom i provode s njima pola dana pet dana u tjednu, oni koji zaista vole ono što rade, osjećaju svoj posao kao poziv. Oni odgajaju, tješe, viču, uče držati olovku u ruci, zbrajati, oduzimati, ono što nam ostaje za cijeli život! Bez obzira jeste li bili sretni sa svojom prvom učiteljicom ili učiteljem u školi, sigurno nikada niste zaboravili njezino ili njegovo ime. To su ljudi koje pamtimo do kad dišemo. 

Imali smo svi neugodnih iskustava dok smo se školovali, pogotovo u ona neka prijašnja vremena, kad je bilo potpuno normalno da te profesor nazove stokom, ovcom, glupačom ili te odalami po glavi zadaćom. Danas tome više nije tako, rekla bih kako je obrnuto, jer se mnogi profesori i učitelji boje reakcije djece, a s nekim novim klincima dođu i roditelji koji mu drže leđa. Mislim da je danas puno teže predavati nego ranije. 

Krivimo sustav, krivimo zastarjelo školstvo u kojem se ni misli niti raspravlja. Krivimo programe i teške burse koje nose naša djeca, često potpuno bespotrebno. Možemo kriviti ministre, državu, ali ne i one koji izvršavaju ono što im je zadano i još više od toga. Nemojmo kriviti one koji su živote posvetili kako bi nečemu naučili našu djecu i djecu naše djece. Budućnost jest u školskim klupama, ono što će ti ljudi prenijeti na naše potomke, obilježit će ih za cijeli život. 

Zato: podrška učiteljima, profesorima i medicinskim sestrama, svima onima koji se bune i nisu zadovoljni načinom života i življenja u Hrvatskoj. Ako svi budemo sjedali i šutali, zabijali glave u pijesak, poput nojeva, nećemo daleko stići. U drugim državama se bune na sasvim malo povećanje cijena, svi izađu na ulice i vlada nema druge nego poslušati narod. Umjesto da svi stanemo uz one koji se bune, mi pljujemo, komentiramo, ne podržavamo. Kakav smo narod, nismo bolje ni zaslužili.

Slavimo Dan neovisnosti RH. Ovo su dani kada se prisjećamo naših palih prijatelja, branitelja, nečije djece, braće, muževa, sestara, susjeda i poznanika. Sjećamo se onih dana kada su nas budile granate i sirene. Danas se mnogo puta pitamo zašto su oni pali, zašto smo živjeli bez vode i struje, zašto smo svakodnevno gledali smrti u oči? Tada smo mi, koji smo bili sudionici tog vremena smatrali kako će jednog dana sve biti bolje, kako ćemo imati Lijepu našu. Danas, osobno mislim, kako je sve, ali nije naša.

Imamo zemlju apsurda, državu kojoj se urušava zdravstvo, u kojoj se ne brine dovoljno o djeci s poteškoćama, državi u kojoj su pravobranitelji figure, u kojoj se premijer smješka onome koji podržava agresiju na RH. Jesmo li ikada mogli zamisliti kako će u našoj zemlji danas neka sutkinja reći čovjeku koji je izgubio ono najsvetije u Domovinskom ratu, kako mora tugovati u tišini? Jesmo li mogli zamisliti kako će smijeniti čovjeka koji pokušava pronaći mrtva tijela onih koji su mučki ubijeni u Vukovaru? 

Imamo državu u kojoj se marginaliziraju branitelji, a njihove mirovine se smatraju povlaštenima. Povlašten si i kad sjediš u invalidskim kolicima već gotovo trideset godina? Povlašten si ako imaš gelere u sebi, ako si prošao torturu crnogorskih i srpskih logora? Povlastice, nema što. 

Danas smo zarobljeni, od strane stranih banaka, politiku nam vode oni koji ovu državu ne vole. Uništavamo vlastitu proizvodnju za račun Europske unije. Kada pogledate unazad, sve je to dobro i odavno smišljen scenarij. Kome je u interesu odlazak cijelih obitelji iz domovine? 

Danas čestitamo raskid državnopravnih sveza sa SFRJ, a oni zapravo nikada nisu prestali vladati ovom zemljom. Ovisni smo mi itekako, o kapitalu i njihovim sitnim i krupnim interesima. 

Jesu li ginuli za to da danas u Hrvatskoj nemamo ništa hrvatsko?

Onda, kada su nas budile sirene i dok su nam sprovodi bili svakodnevnica, mislili smo kako će jednog dana biti bolje. Danas, više nemamo iluzija.

 

Prvi dani listopada bili su izuzetno teški za dubrovačko ratište. Sedmog listopada 1991. odvijala se bitka za Zvekovicu. Tamo su naši hrabri branitelji došli u direktan sukob s JNA. Neke su sa Zvekovice odveli u Morinj, bili su među prvim braniteljima u tom logoru, neke su ubili na licu mjesta.

Jusuf Muslija, Rasim Pramenković, Niko Srgota i Ilija Šaravanja i Lovro Guljelmović tog dana u Konavlima ostavili su svoje živote na oltaru domovine. Muslija i Pramenković se i danas smatraju nestalima.

Branitelj Pero Zec poginuo je istog dana u Orašcu.

 

Page 1 of 70
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…