Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

"Anastasija je dijete koje je ostalo bez sluha sa otprilike dvije godine života, nikada nam nisu rekli uzrok i kako je došlo do toga. Dobili smo prvu dijagnozu u prosincu  2016., a 2017.  operirana je i ugrađena joj je jedna pužnica.", priča mama Tanja o svojoj curici. 

Djevojčica je obostrano potpuno izgubila sluh te je pužnicu bilo potrebno obostrano i ugraditi, ali mami nitko nije rekao kako HZZO ne financira drugu. Nakon operacije, Anastazija odlazi u Suvag svakodnevno gdje se radi na osvještavanju sluha i učenju govora. "Idemo korak po korak, to je prilično dug proces, a operacija je samo početak. Nakon ugradnje pužnice mora se puno raditi, vježbati s djetetom. Važno je reći kako jedna pužnica u najboljoj varijanti, obostrano gluhom djetetu može omogućiti da čuje u potpuno idealnim uvjetima, dakle, potpuna tišina u okolini, bez najmanjeg šuma i jedan sugovornik, što naravno, nije dovoljno za normalan suživot i odrastanje. Sva djeca uče govor slušanjem, ali to ne vrijedi, naravno za njih, njima to omogućuje pužnica." kaže nam Tanja.

Mama kaže kako je Anastazija dijete koje se jako trudi i puno vježba. "Žalosno je što moramo sve to kupti kako bi naše dijete bilo dijete koje drugi ljudi razumiju, da bi mogla reći ono što hoće, pjevati, vikati, ići u školu, baviti se sportom. Ono što je jako bitno napomenuti je ako ne koristite slušni živac, on odumire, a onda nam je prekasno. Vremenski smo ograničeni i moramo biti brzi. Vjerujem u najbolje, ljubav se ljubavlju vraća, a meni je moje dijete sve."

Na fotografiji su podaci za uplatu, za Anastasijinu operaciju. Pridružite se njezinoj obitelji i prijateljima u grupi Pužnica za Anastasiju, podijelite, uključite nove ljude. Puno ljudi s malim iznosima može učiniti jako puno i omogućiti ovoj maloj curici da čuje. Zaslužila je čuti šum valova, lajanje psa, zaslužila je čuti kako je zove njezina mama. Hoćemo li nešto divno učiniti ovog Božića?

Vjerujem u čuda. Za Anastasiju.

Sinoć je u dvorani Visia u Dubrovniku održana projekcija igrano-dokumentarnog filma "Glavu dole, ruke na leđa". Film je iznio potresna svjedočanstva branitelja Vukovara koji su nakon pada grada odvedeni u srpske logore. Stipe Majić i Slavica Šnur na ovom filmu radili su preko godinu i pol dana i stvorili djelo koje nikako ne smijete propustiti. U punoj dvorani nije bilo osobe koja nije pustila suzu i pitala se kako ovako nešto čovjek uopće može preživjeti.

Majić i sam vukovarski branitelj, nakon "Srca Vukovara", dokumentarca o vukovarskoj bolnici donosi hrvatskoj javnosti priču koju nemate prilike svaki dan čuti i vidjeti. Film sadrži rijetko ili nikad viđene arhivske snimke, igrane scene i izjave branitelja odvedenih u logore u Stajićevo i Sremsku Mitrovicu. Mnogi od njih proveli su u srpskim logorima gotovo 270 dana.

"Ovim filmom smo htjeli iznijeti našu priču i naglasiti , kako za ove zločine nitko nije odgovarao." rekao je nakon projekcije vukovarski branitelj i logoraš, Predrag Mišić Peđa. Dubrovačka se publika digla na noge u znak poštovanja i dugotrajnim pljeskom zahvalila vukovarcima na žrtvi koju su podnijeli i na ovoj priči u kojoj su iznijeli svu ljudsku bol.

"Glavu dole, ruke na leđa", nesvakidašnji je filmski uradak. Djelo koje moraju pogledati sva naša djeca, jer Domovinskog rata gotovo nema u školskim udžbenicima. Pogledajte film iz poštovanja, pogledajte ga zbog naše povijesti koju olako zaboravljamo i ne cijenimo dovoljno. Pogledajte film kako bi vidjeli na kakvoj je žrtvi građena ova zemlja. Pogledajte film da nikada više ne bi morali stavljati glavu dole, a ruke na leđa, jer se povijest ponavlja onima koji je ne pamte.

Iako 06.prosinac bude težak dan jer nekako stanu navirati sjećanja, veselim mu se, jer znam kako ću taj dan provesti s meni najdražom populacijom ljudi, a to su branitelji. Ako izuzmemo činjenicu da su i članovi moje obitelji bili dio te populacije, dugo sam radila za branitelje, tako da u Dubrovniku poznam gotovo svakoga od njih. Među njima se jednostavno osjećam dobro, kao da sretnem svoju rođenu braću i iako nemam ni dana rata, što žalim i zamjeram i danas mojoj majci koja mi nije dozvoljavala da se prijavim u HV. Imala je tada kontrolu nada mnom, jer sam tek u studenom '91 napunila 18 godina, a i bilo je to vrijeme kada se majke slušalo...

Mislim da nema videa, članka, priče ili knjige koje o braniteljima nisam pročitala. Tih devedesetih bili su svakodnevni gosti u našem domu, to su bili prijatelji mog tate, suborci, braća po oružju. Uz njih sam odrastala, uvijek izrazito cijenila ono što su uradili i uvijek se, od samog početka pitala zašto se svaki muškarac nije prijavio u obranu grada i domovine? To mi nikada nije bilo jasno, kako zdravo muško može mirno sjedati sa ženama i djecom po skloništu i gledati kako mu razaraju grad?? Danas je mnogima od njih vjerojatno žao što to nisu napravili, ali ne mogu biti generali nakon bitke. 

Nakon provedenog dana s braniteljima, doma sam gledala film "Prkos je strujao Gradom" i ponovo su mi, vjerojatno deseti put tog dana došle suze na oči.Svaka ona granata koja je pala na moj Stradun, na moj Orlando, Svetoga Vlaha u srce mi se zabijala. Ponovo i ponovo...Odmah mi se u glavi stvorila slika sebe, sa nepunih 18.kako plačem mami i govorim joj, neka pogode naš stan, neka ode cijeli Lapad, samo neka mi ne diraju Grad. Neka mi ga ne diraju.. Rodila sam se tamo, Roko i Stradun bila su moja igrališta. Mojim venama teče getanska krv, tamo je rođen moj nono, odgajani smo da volimo ono gdje živimo, van svega. Ne dirajte mi Grad..Moje zidine, moju Minčetu, nemojte..nemojte dirati kulturu, tradiciju, starinu... Mrzila sam ih što to rade, mrzila što su primitivci, znala da ne razumiju..Nisu znali kako je mirisao moj Lokrum, kako je bilo penjati se na Svetu Mariju, igrati se na Prijekom ili u Karmenu. Nisu znali kako je more drugačije na Porporeli i na Banjama. Nisu znali..nije ih bilo briga. 

Da nije bilo mojih prijatelja branitelja, ne bi ni mog Grada bilo. Oni su dali svoje živote, dijelove tijela, sebe za tebe, za nas, za Grad. Danas ih neki gledaju s podsmijehom, nazivaju svakakvim imenima, pišu kako su prodavali vodu, kako im je dosta tih ratnih priča... Kažu i kako su privilegirani. Privilegirani? Da su bar privilegirani...Znate li vi koliko mojih prijatelja branitelja još uvijek radi, zapošljava druge, znate li koliko je među njima humanitaraca? Ne znate, jer oni to rade u tišini. Kao i onda kada su uzeli lovačku pušku i pošli braniti neobranjivo. Da se mene pita, oni bi bili privilegirani, imali bi saborske mirovine i sve što zaslužuju. Da se mene pita nijedan od njih ne bi imao neriješeno stambeno pitanje ovoliko godina kasnije, ne bi sebe tražili na listama za stan 2018.godine. Da se mene pita, po njima bi se zvale naše ulice, a naša bi djeca učila o njima iz povijesti. Da se mene pita, oni bi u ovom gradu bili cijenjeni ljudi. Da se mene pita, svako vrijeđanje branitelja i generaliziranje ne bi olako prolazilo.

U utopijskoj državi kakvu zamišljam, nitko ih ne bi omalovažavao, niti bi pisao o njima kao o kockoglavim seljačinama, koji imaju dva zuba u glavi i ne znaju napisati Hrvatska. Jer, gospodo draga, nitko njih nije pitao te 91 znaju li pisati, koju muziku slušaju ni koje su vjere. Bilo je važno samo da je tu, da možeš na njega računati. Pa stoga, pitam ja vas, da pogledate sebe u ogledaloi da kažete što bi vi to učinili da ste te godine imali 18 i da je tinjao rat? Kalkulirali? Moralizirali? 

Privilegirani? Znate što, jesu privilegirani. Jer su imali srce i muda. Jer su bili spremni položiti život za drugoga. Jer su bili tamo, a vi niste. Ako je to ono što vam danas smeta, žao mi je. Svak neka se češe tamo gdje ga svrbi.

Dan dubrovačkih branitelja se slavi u Dubrovniku kao dan pobjede, dan kada je srpsko-crnogorska vojska shvatila kako neće dobiti rat, da naši branitelji neće odustati sve do posljednjeg. Ipak, u jednom dijelu grada branitelji ovaj dan smatraju i svojevrsnim danom žalosti. Naime, Sustjepan je izgubio četvoricu svojih branitelja u teškom granatiranju na svetog Nikolu 1991. 

Sustjepan je bio kao "mali Vukovar", od 79 kuća koje su tada bile u Sustjepanu, 78  je direktno pogođeno. Branitelji su bili kao topovsko meso za neprijatelje koji su ih konstantno gađali. Na današnji dan prije 27 godina u Sustjepanu su poginuli Miroslav Buntić, Šaban Islamovski, Mario Zelenika i Marko Bitunjac. U veljači 1992. svoj život je položio i Đuro Gleđ.

Danas su preživjeli suborci, njihovi gosti te udruge proistekle iz Domovinskog rata i predstavnici Grada i županije položili vijence i upalili svijeće na tužnoj spomen ploči u Sustjepanu. 

Ono što se moglo čuti među braniteljima je kako se Sustjepan zaboravlja, jer su samo dva medija bila nazočna ovoj tužnoj obljetnici, kao i manji broj naših sugrađana i branitelja iako je ovo mjesto, tadašnja nulta crta obrane, izgubilo čak četvoricu ljudi.

Nakon 06.prosinca, u ovom mjestu ostali su malobrojni branitelji, koji su odbili zapovijed o povlačenju i branili Dubrovnik iako su s četnicima dijelili položaj. Zašto se Sustjepan marginalizira, kome je u interesu da se zaboravi? Očito je kako mnogim medijima nije stalo do obilježavanja ove tužne obljetnice.

Hvala vam heroji, za slobodu. Hvala vam što ste obranili Sustjepan. Za nove generacije. 

Povodom Dana dubrovačkih branitelja kraj križa na Srđu  polagali su se vijenci i palile svijeće za sve poginule heroje dubrovačkog kraja. Palima za domovinu poklonili su se mnogi suborci, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, pripadnici HOS-a, branitelji Vukovara, članovi obitelji poginulih te predstavnici Grada i Dubrovačko-neretvanske županije.

U Muzeju Domovinskog rata održao se potom recital djece osnovnih škola i nastup klape Ragusavecchia.

Dirljivo je bilo biti danas na Srđu, među velikim brojem branitelja koji su došli odati počast onima kojih više nema. Onima zaslužnima za našu slobodu.

Od 05.40. tog 06.prosinca 1991. krenulo je razaranje grada i nije prestalo cijeli dan. Tog dana poginulo je 11 branitelja, od čega čak četvorica u Sustjepanu, te tri vatrogasca. Živote je izgubilo 14 civila, a čak 52 ih je bilo ranjeno.

Taj dan se dogodilo najgore razaranje stare gradske jezgre. Najžešći napadi bili su na Imperial na Srđu, Sustjepan, Nuncijatu i Belvedere. Na sami stari dio grada palo je preko 2000 granata. Četnici su se uspjeli popeti na tvrđavu u kojoj su bili branitelji na Srđu, ali su naši branitelji ipak uspjeli odbiti svaki napad.

Topovnjače su tukle s mora, prilazile Lapadskoj obali i gađale hotele u kojem su bile smještene izbjeglice iz okolice Dubrovnika. Pucali su na sve ciljeve koje su vidjeli da se kreću cestom. Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, poginula su i tri vatrogasca.

Samo na samostan Male braće palo je 37 projektila. Oštećeno je 460 zgrada, devet dubrovačkih starih kuća je nestalo u požaru.

Oko 19.25 sirena je dala znak za prestanak opće opasnosti. Svete su dubrovačke rane, natopljene krvlju njegovih građana i onih koji su dolazili iz drugih krajeva obraniti kameni grad. Naši su branitelji usprkos mnogo jačem i brojnijem neprijatelju pokazali da neće tako lako odustati. Srpsko-crnogorska vojska je tog dana shvatila da će se Dubrovnik braniti do posljednje kapi krvi, do posljednjeg čovjeka u njemu. Da nikada neće pasti u njihove ruke. Tog su dana shvatili da će izgubiti rat.

Društvo za zaštitu životinja na Korčuli, Papagalo preko cijele godine brine o napuštenim, odbačenim, povrijeđenim, jedva preživjelim, gladnim životinjama. Njihovi veterinarski troškovi penju se i do nekoliko tisuća kuna. Ovim putem vas molimo da umjesto jedne kave pomognete ovim divnim ljudima koji svoje slobodno vrijeme i novac odvajaju za dobrobit životinja. 

Ne postoji mala donacija!

Primatelj: Društvo za zaštitu zivotinja Papagalo- Korcula 

IBAN : HR5823300031100068384 
Model: 99 ili 00

poziv na broj odobrenja: datum plaćanja

BIC/SWIFT: SOGEHR22 – za uplate iz inozemstva

Paypal: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

 

Hrvatska turistička zajednica provodi posebnu i ciljanu promotivnu kampanju fokusiranu na promociju Adventa kao jednog od ključnih motiva dolazaka u Hrvatsku u zimskom razdoblju.Hrvatska turistička zajednica provodi posebnu i ciljanu promotivnu kampanju fokusiranu na promociju Adventa kao jednog od ključnih motiva dolazaka u Hrvatsku u zimskom razdoblju.

Kampanja se provodi do kraja prosinca ove godine na tržištima Austrije, Švicarske, Italije, Njemačke, Slovenije, Francuske, Mađarske i Velike Britanije.

Komunikacijski kanali putem kojih se provodi kampanja su društvene mreže Facebook, Instagram i Twitter, display te YouTube oglašavanje.„Izuzetno nas veseli što smo tijekom posezone kontinuirano zadržali rast turističkog prometa. Trendovi pokazuju da su hrvatske destinacije sve traženije tijekom zimskih mjeseci što je rezultat kreiranja bogate i kvalitetne destinacijske ponude koja uključuje zanimljive adventske programe.

Vjerujemo kako će i ova kreativna kampanja na osam svjetskih tržišta pozitivno utjecati na turističke rezultate tijekom prosinca, odnosno kako ćemo s njom zaokružiti ovu vrlo uspješnu turističku godinu“ smatra direktor Hrvatske turističke zajednice Kristjan Staničić.Promotivna kampanja, putem pripremljenih vizuala, komunicira adventsku ponudu hrvatskih destinacija na kontinentu, obali, ali i na otocima.Kampanja krajnjeg korisnika vodi na vrlo posjećenu web stranicu HTZ-a „Croatia Feeds“ gdje se promovira adventska ponuda, od nagrađivanih božićnih sajmova do prekrasnih slavlja uz more. Osim Adventa u Zagrebu, koji je tri godine zaredom osvajao titulu najboljeg božićnog sajma u Europi, kampanja promovira adventska događanja u Čazmi, Đakovu, Osijeku, Dubrovniku, Splitu, Zadru, Šibeniku, Makarskoj, Hvaru, Opatiji, Rabu, Lošinju, Rijeci, Varaždinu, Mariji Bistrici, itd.

Page 1 of 58
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…