Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Email: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

Naša sugrađanka, Lana Kodžaga radi nešto vrlo neuobičajeno i zanimljivo. Već neko vrijeme objavljuje recepte i spravlja kolačiće i torte: za pse! Pitali smo Lanu, kako je došla na tu ideju:

- Kad sam, prije tri godine, udomila Laru, o psećoj prehrani ništa nisam znala. Moj pas Čupko je godinama jeo isti dehidrat i ja sam mislila da je to izvrsna hrana za njega. Dolaskom Lare u naš dom, štošta se promijenilo. Naime, Lara je imala 15 kg viška i enzimi gušterače su joj bili u katastrofalnom stanju. Nakon što sam probala većinu pseće hrane dostupne u nas, a Larino stanje se nije mijenjalo, odlučila sam se informirati o prehrani pasa i polako počela svojim psima kombinirati sirove i kuhane obroke i peći poslastice za nagradu. Izbacila sam industrijsku hranu za pse i od tog dana moji jedu samo domaće. Kroz godinu dana takve prehrane i redovite rekreacije, Lara je smršavila 15 kg i enzimi gušterače su joj se vratili u normalno stanje.

Objavljivala si recepte i pisala članke o psećoj prehrani.

- Negdje u vrijeme moje borbe s Larinom debljinom sam upoznala Rujanu Jeger na Facebooku. Pratila sam portal Pasji život by Rujana Jeger i obratila joj se nekoliko puta vezano za Larinu kilažu. Ubrzo me pozvala da pišem za Pasji život i sad će dvije godine otkako objavljujem svoje recepte i pišem članke iz perspektive svojih pasa u rubrici Larina kuhinja. Kad su časopis Njuškica otkupile Anita i Sanja, dvije žene s vizijom i zaposlile Rujanu kao glavnu urednicu, ona je povukla i nas- suradnike s Pasjeg života.

Prvi broj nove Njuškice je izašao iz tiska 03.12.19. i može ga se pronaći u dubrovačkim pet shopovima Aldi i Scooby Doo.

- Bila sam na promociji u Zagrebu i konačno upoznala Rujanu i ostale suradnike uživo. Napravila sam i keksiće za pse i nazvala ih po Dubrovniku- Medena šapa sa Straduna, Mali razlajani Dubrovnik i Ja sam kučak s Porporele. Na moju veliku radost, poslastice su izazvale opće oduševljenje među četveronožnim sudionicima promocije, tražio se keks više.

Da nisam udomila Laru, ne bih upoznala sve one divne ljude, zaljubljenike u pse (i sama sam takva) i ne bih ni saznala da imam san- otvoriti slastičarnu za pse gdje bi moja p(r)a sica dočekivala goste veselo mašući repom, dodaje Lana. 

Želimo Lani svu sreću u ostvarenju njezinih snova, a ima ih ona, kako doznajemo-još. Nadamo se kako će tržište prepoznati ljubav prema životinjama, ljubav i požrtvovnost- sve u jednoj ženi.

Nakon spektakla na Stradunu, Marko Perković Thompson ostao je još jedan dan na hrvatskom jugu. Dubrovački branitelji, uz goste i braće po oružju iz Vukovara i Gruda uživali su u druženju s pjevačem i njegovom ekipom u konavoskim Čilipima uz zelenu menestru. 

Kako je bilo u Konavlima, pogledajte u našoj maloj fotogaleriji.

Težak dan za Dubrovnik, natopljen krvlju njegovih branitelja.
U Sustjepanu su 06.12.1991. poginuli:
 
MARKO BITUNJAC, pripadnik 2.bojne 4.brigade ZNG-e. Pokopan je na mjesnom groblju Ruda.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
MIROSLAV BUNTIĆ, pripadnik HV-e, pokopan u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
ŠABAN ISLAMOVSKI, pripadnik HV-e, pokopan na muslimanskom groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
MARIO ZELENIKA, pripadnik 2.bojne 4.brigade ZNG-e. Pokopan na mjesnom groblju Jare, Široki brijeg.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
 
Ispred hotela Libertas, poginuli su:
 
BRUNO GLANZ; pripadnik HRM-e, pokopan u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
ANTE JABLAN, pripadnik HRM-e, pokopan u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
NIKO MIHOČEVIĆ, pripadnik vatrogasne postrojbe pri MUP-u. Pokopan na mjesnom groblju u Pridvorju.
u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
TEO PASKOJEVIĆ, pripadnik vatrogasne postrojbe pri MUP-u. Pokopan na mjesnom groblju na Bosanci.
u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
ANDRO SAVINOVIĆ- pripadnik vatrogasne postrojbe pri MUP-u. Pokopan na mjesnom groblju na Čibači.
u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
 
Kao branitelj i ratni snimatelj Ministarstva informiranja RH, u staroj gradskoj jezgri poginuo je PAVO URBAN. Pokopan je na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
 
VLAHO ŠKILJ, poginuo je u luci Gruž, kao pripadnik pričuvnog sastava MUP-a. Pokopan je na mjesnom groblju u Dunavama.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
STJEPAN SALMANIĆ, poginuo je u Dubrovniku. Pokopan je na mjesnom groblju u Hodovu.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
ILIJA RADIĆ, poginuo je ispred hotela Lero, prilikom izvršavanja radne obveze. Pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.
DRAGO OBRADOVIĆ, poginuo je u Dubrovniku kao pripadnik CZ-e. Pokopan je u Aleji branitelja na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Sustjepan je na današnji dan 1991. izgubio četvoricu svojih branitelja. Miroslav Buntić, Šaban Islamovski, Mario Zelenika i Marko Bitunjac ostavili su svoje živote na ovoj nultoj crti obrane grada pod Srđem. Podsjetimo, Sustjepan je bio kao mali Vukovar, od 79 kuća koje su tada bile u malom naselju Rijeke dubrovačke, 78 je direktno pogođeno. 

Danas se, kao i svake godine prisjećamo njihove žrtve. Vijence polažu suborci, udruge proistekle iz Domovinskog rata i predstavnici Grada.

Ovaj sam tekst napisala prije tri godine, kada sam napravila intervju s braniteljem Žikom Gustinom. Kako sam tada radila za Nportal koji se ugasio i sačuvala tekst, mislim da ovaj razgovor jednostavno mora ostati u bespućima interneta. Zbog naše djece, njihove djece, Žikine djece i svih nas...

Ima li netko u gradu da nije čuo za Željka Gustina-Žiku? Žika je veliki čovjek, legenda Dubrovnika. Svak onaj tko ga pozna, znao je da će ići odmah na prvu crtu, dati sve od sebe za svoju obitelj, prijatelje, za grad. Žika je čovjek ogromnog srca. To je srce negdje napuklo, od svega što je doživio i vidio. Zato ga nećete sresti više po ulicama grada, po njegovom Babinom kuku, Uvali, Stradunu. Među ljude više ne može, toliki su ožiljci na njegovoj duši.

  • U Domovinski rat sam se uključio 1.listopada 1991. Prvo su nas poslali na Pobrežje, gdje smo imali 6 ranjenih i gdje je poginuo mali Zvono, sa svojih 16 godina. Nismo imali više municije pa smo se morali povući. Potom smo pošli na Brgat, gdje su se vodile žestoke borbe s neprijateljem. Tamo su nas tukli minobacačima. Čekali smo naredbu o daljnjem raspoređivanju. Vratili su nas na Orkanske visove i i Orsulu. 5.12. smo pošli na Srđ.Rano u 6 ujutro, četnici su krenuli s napadom. Tukli su nas svim i svačim, nemilice.. vodile su se i bliske borbe. Bilo nas je tridesetak gore, ja sam bio s HOS-ovcima, mi smo držali desnu stranu Srđa. Krenuli su tenkovima prema tvrđavi, jednog je uništio Cvijeto Antunović. Izletio sam iz tvrđave, bacio nekoliko bombi na njih, a i oni na nas. Ranjen sam u leđa ručnom bombom negdje oko 11 sati ujutro. Potom su se popeli u pomoć Mišo Ljiljanić, pok. Srećko Kljunak, Vuk i ostali specijalci. Mene je Cvijeto vezao za svoja leđa i dole me snio,a leđa nam je čuvao Josip Čorić koji je poginuo dan kasnije. Dole su me prihvatili specijalci, sjećam se Roba Curića, on me ubacio u auto. Odveli su me u bolnicu, tamo su mi izvadili slezenu, oštećen mi je želudac, jetra i nemam dio pluća. Nije bilo organa koji nije bio načet, a operacija je trajala 6 sati.Doktori su mislili da neću preživjet operaciju.

Kakav je bio osjećaj tada biti na Srđu, o čemu si razmišljao?

  • O ničemu. Samo o tome da treba obranit Grad i ljude. Da smo sišli, grad bi bio okupiran. Mi smo dali sve od sebe, nažalost neki danas nisu živi. Da je tog dana pao Srđ i Sustjepan, i grad bi pao.

Tvoj brat Vido je isto bio pripadnik HV. Obojica ste branili grad.

  • Vido je bio od samog početka u HV. On je bio s Begušićem i Teom Andrićem.

Nakon ranjavanja, vratio si se u postrojbu.

  • Tako je. Nakon ranjavanja bio sam na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama. Spaso Bilić me došao vidjeti. Vratio sam se kako bi se mogao opet priključiti. Stavili su me u logistiku, dali mi da budem portir. Reko sam im vratit ću se ja mojima, ne mogu ja izdavat ključeve, nisam vam ja od toga. Bio sam tako možda dva, tri dana u toj logistici i pošao sam opet nazad na Orkanske visove, pod zapovjedništvo Eduarda Čengije i Mladena Jurkovića. Tamo sam ostao do kraja.

Je li te rat promijenio kao čovjeka?

 

  • Jest. Išao sam po sprovodima mojim prijateljima i suborcima. Pero Nenada je na primjer, bio moj prijatelj od djetinjstva. Jednom, kad smo imali smjenu, predvečer, išli smo s autom, nas petorica, Zec je vozio auto. Bili smo Mišo Vodopić, Riki, ja i Ivan Prkačin. Ivan je sjedao lijevo, ja u sredini, kad smo išli niz serpentine, počeli su pucat po nama i njega je pogodio metak u leđa. Na rukama mi je umro, samo je zavikao „pogođen sam“. Pokušali su ga reanimirati, ali nisu uspjeli. Previše mrtvih..

Znaju li tvoja djeca o tvom sudjelovanju u Domovinskom ratu?

  • Znaju, pričao sam im. Vodio sam ih na Srđ i pokazivao mjesto mog ranjavanja. Ne odgajamo ih tako da odrastaju s tim. To je nešto što je bilo i ostalo iza nas.

Kako danas gledaš na sve što se dogodilo, s odmakom vremena?

  • Teško mi je ići na ta mjesta, na okupljanja, obljetnice. Tamo je masa svijeta, svaka čast svakome ko može, ja ne mogu. Dok sam mogao, išo sam i polagao vijence. Razbolio sam se i ne mogu izać vanka, ne osjećam se dobro u gužvi, uhvati me panika. Izgubljen sam u prostoru i vremenu. Išao sam se liječiti u Jankomir, u Zagreb, na odjel za branitelje. Doktori koji su tamo baš za PTSP su rekli kako su učinili sve što su mogli. Kako mi je ,tako mi je. Puno sam gledao mrtve ljude, sve te smrti su me dotakle. Kad se ubio pok.Mišo Papac našao sam se tamo i pomogao sam ga iznijeti iz mora i to je bila kap koja je prelila čašu.

Žika ne voli promociju ni internet. Ali, zaslužuje svaku riječ o njemu napisanu, izrečenu, snimljenu. Bog ga je blagoslovio predivnom ženom i troje prelijepe, zdrave djece. On je jedna velika hodajuća duša, koja nije mogla bez rana izdržati ratne dane. Ne samo one fizičke, nego one dublje, psihičke, koje su mogle dodirnuti samo dobro srce čovjeka koji je bio na prvoj liniji obrane.

Hvala ti Žika, za sve što si učinio za našu slobodu. Voli te Dubrovnik.

 

Župan Nikola Dobroslavić uputio je čestitku povodom Dana dubrovačkih branitelja i blagdana sv. Nikole. Tekst čestitke prenosimo u cijelosti:

Poštovani sugrađani, poštovani branitelji,

Čestitam svima Dan dubrovačkih branitelja, dan koji pamtimo kao jedan od najtežih u našoj povijesti. Tog kobnog petka, već od šest sati ujutro agresorske snage udarile su na Grad iz svih snaga. Živote su izgubili mnogi naši sugrađani, branitelji, civili, uništeno je neprocjenjivo kulturno blago. 
U Dubrovniku nije bilo ‘vojarni koje treba osloboditi’ niti ‘naroda kojeg treba spašavati’, na našim žrtvama kristalo se jasno očitovala velikokosrpska politika osvajanja. No nismo pokleknuli, nismo se predali, stali smo u obranu onoga što je naše i zato svim našim braniteljima vječna hvala i slava.
Na današnji dan moramo se prisjetiti svih onih koji su nam slobodu stvarali, ali nisu više s nama da u njoj uživaju. Neka im je laka hrvatska zemlja.


Župan 
Nikola Dobroslavić

Rat je te, 1991. već dva mjeseca trajao na krajnjem hrvatskom jugu. Ipak, jedan dan se svima nama koji smo ga doživjeli posebno urezao u pamćenje.

Počelo je u zoru, točnije u 05.40. Krenulo je razaranje povijesnoga grada i trajalo je cijeli dan. 06. prosinca 1991. u Dubrovniku je poginulo 11 branitelja, živote je izgubilo 14 civila, a 52 osobe su ranjene.

Tog crnog petka dubrovačkog, dogodilo se najstrašnije razaranje stare gradske jezgre. Agresor je udarao po tvrđavi Imperial na Srđu, Sustjepanu, Nuncijati i Belvedereu. Naš Stradun, ulice, fontane, crkve, stari dio grada pogođen je sa preko 2000 granata.

Neprijatelj je uspio popeti se na tvrđavu u kojoj su bili branitelji na Srđu, ali su naši hrabri branitelji odbili svaki napad.

Grad je gađan i s mora, pucano je na sve vidljive ciljeve cestom, a prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, poginuli su dubrovački vatrogasci.

Oštećeno je 460 zgrada, a devet dubrovačkih starih, stoljetnih kuća progutao je požar.

U 19.25. sirena je dala znak za prestanak opće opasnosti.

Usprkos gubicima, Dubrovnik je opstao. Srpsko-crnogorski rezervisti potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom shvatili su tog dana da se Dubrovnik neće predati, da će ga naši branitelji braniti do posljednjeg daha. Shvatili su da nikada neće „piti kafu na Stradunu“ i da će se u njemu ponovo vijoriti zastava Libertas. Tog dana obranjena je dubrovačka sloboda.

Neprijatelj je shvatio kako će izgubiti rat.

 

I tako, dolazi Thompson na Stradun. Pitaju me kako to da nisam napisala tekst o koncertu? Pa nisam, nekako čekala da se svi izredaju. Ne razumijem što je sporno? Dok je trajalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, mnogi su se Srbi našli uvrijeđeni jer su naši nogometaši pjevali "Lijepa li si". I poneki Hrvati. Oni što im se nije nikako sviđala ni karirana crveno-bijela napica, a kamoli šahovnica, pjesma, reprezentacija ili bilo što što ima "hrvatsko" kao predznak. Oni dobiju ospice i na kampanju "Kupujmo hrvatsko", a variolu veru na podizanje barjaka. Normalno, što bi u Hrvatskoj pjevali hrvatske pjesme, dizali bandijere, ponosili se zemljom. Ma kakvi. Odma si nacionalist i nitko i ništa. Nula. Nepismen. E da, i nemaš zube, logično.

Tko je vidio veličati Domovinski rat, tko je vidio plakati za palim braniteljima? To sve treba zataškati, staviti pod tapit, kao da se nije ni dogodilo. Okrenimo se budućnosti, viču. Viču oni koji su vrijeme Domovinskog rata proveli u nekim tamo Njemačkama..Viču oni čiji očevi nisu imali pušku na ramenu, oni koji nisu nikoga izgubili. Jedino što jako vole i što im ne smeta su hrvatske kune.

Osim "Lijepa li si", najgore su ipak "Čavoglave". To slušaju samo seljaci, isti oni viču Za dom spremni i kako mislite da će se ta pjesma otpjevati na jednom Stradunu? Pa, ovako: bilo je HOS-ovaca gospodo, koji su branili Grad, krvarili poviše Straduna, poginuli za Dubrovnik. Oni su nosili oznake Za dom spremni. Za vas danas, kako bi laprdali hoće li Thompson pjevati ili neće. Nisu to oni koji su ubijali i razarali, nešto ste pomiješali, jer su ti bili s druge strane. Isti ti koji osuđuju "Bojnu Čavoglave", nemaju problema s nastupom Seke Aleksić ili nekakve Milice, jer "Bože moj, to je samo glazba." I Čavoglave su glazba i to omiljena za mnoge uši u ono vrijeme kad je stvorena. Sjetite se, bila je to pjesma koja je dizala moral, koja je govorila neprijatelju, agresoru kako se nećemo predati, kako nas neće tako lako osvojiti. 

Ima li netko tko nije za dom spreman? Ili ste vi oni koji biste pobjegli u Munchen kada bi vam napali kuću, obitelj, grad i domovinu? Ako i jeste, u manjini ste. Stradun će biti pun. Prepun. 

Page 1 of 73
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…