INTERVJU MIHOVIL ŠPANJA: Nepopravljivi optimist za kojeg nema prepreke

32

Mihovila Španju, našeg najtrofejnijeg sportaša s ukupno 26 medalja, ne treba puno predstavljati. Ponos grada Dubrovnika, a za njegovo ime i uspjeh je čuo cijeli svijet. Tko privatno poznaje Mihovila ili kako ga prijatelji od milja zovu Mihi, reći će vam da je to jedan veliki pozitivac u životu, uvijek spreman pomoći. Pozitivac koji ne vidi prepreke i mnogima veliki uzor. Nakon malo je reći uspješne plivačke karijere, kao veliki humanitarac skrasio se u Hrvatskom crvenom križu. Razgovorali smo o njegovoj funkciji, općenito Crvenom križu, dotakli smo se i Grada Dubrovnika u kontekstu prilagođenosti invalidima, ali i nekih privatnih pitanja. No, za početak znajući Mihija, nakon svih njegovih uspjeha nije rekao ‘e dosta sad ću se odmoriti’ pa je i bilo logično da prvo pitanje bude upravo ovo. 

Odakle ti snaga?
Sve je stvar kako čovjek percipira život i na što usmjeri svoje snage. Postoji krasna rečenica iz jednog filma koja glasi: “Get busy living or get busy dying”. Pitanje je hoćemo li neke svoje snage, sposobnosti i talente usmjeriti prema onome što možemo ili ćemo se zadržat na nečemu što nas ograničava. Ja očito imam takvu karakternu crtu, ali sam također imao jako veliku podršku obitelji, svojih roditelja. Njihovom velikom zaslugom, ali i zaslugom trenera Deana Kontića sam danas gdje jesam.Uvijek ističem jednu stvar koja je veoma bitna kad je u pitanju moj invaliditet. Kad sam dobio novinarsko pitanje kako sam svoje tjelesne nedostatke pretvorio u svoje prednosti, istaknuo sam da je pitanje pogrešno postavljeno jer taj invaliditet postoji i uvijek će postojat u mom slučaju. Jednostavno sam se koncentrirao na ono što mogu, a ne na ono što me fizički u ovom sluèaju ograničava. 

Nakon uspješne sportske karijere, počeo si raditi u humanitarnoj organizaciji Hrvatski crveni križ? Koja je točno tvoja funkcija?
Trenutno sam županijski koordinator Hrvatskog crvenog križa kroz službu spašavanja života na vodi i ekološke zaštite našeg priobalja. To podrazumijeva kompletnu spasilačku službu u našoj Županiji. Nažalost, veliki je izazov za cijeli Crveni križ,a  mislim da govorim i u ime dosta koncesionara, nedovoljan broj spasioca na našim plažama. Nadam se da će se već u idućoj, 2018.godini to promijeniti, te da ćemo ozbiljno pristupiti obuci dovoljnog broja mladih ljudi koji će već sljedeće godine biti u službi i građana i gostiju koji dolaze u Dubrovnik i cijelu Županiju. 

Smatraš li da imaš dovoljno velik utjecaj u Crvenom Križu da nešto promijeniš?
Ja sam netko tko je došao iz sporta i  hijerarhiju jednog sustava sam uvijek poštivao i tako će biti i dalje. Usko surađujem sa središnjicom Crvenog križa u Zagrebu. Meðusobna suradnja je na obostrano zadovoljstvo. Sretan sam da mogu svojim iskustvom bivšeg plivača, ali i kao komunikator pomoći da zaista osvijestimo ne samo u Duborvniku, nego u cijeloj županiji. Jednako su nam bitni i Konavle, Ploče, Metković i Peljašac. Ulaze nam u isti red naših prioriteta i to je proces koji će trajati. Osvijestimo ostalim subjektima u županiji da je uloga ne samo moja nego kompletne spasilačke službe u Županiji jako bitna. Govorimo i o Lučkoj kapetaniji, obalnoj straži, policiji – svi pušemo u isti rog, a boljom komunikacijom i koordinacijom svih službi možemo doći do toga da sigurnost podigemo na višu razinu. i da se slučajevi iz bliske prošlosti više nikada ne ponove ili pak smanje na najmanju moguću mjeru.

Za humanitarnu organizaciju Crveni križ, čuli su svi uzrasti. No, kojim se sve ona aktivnostima bavi?
Naši građani gledaju ulogu te organizacije isključivo kroz dobrovoljno darivanje krvi koje je naravno izuzetno bitno. To je jedno od najhumanijih djela Crvenog križa te spašava ljudske živote. Međutim, Hrvatski Crveni križ ima čitav niz aktivnosti koje su izuzetno društveno važne i odgovorne. Između ostalog tu je i služba spašavanja života na vodi, zaštita priobaljaja. A postoji i drugi dio koji se manje naglašava a jednako je bitan. I mi sa svoje strane, a i građani moramo pokušati učiniti sve da se ne događaju situacije tipa bacanje opušaka u more s barke ili obale, da se skupi smeće koje se nakuplja na plaži ili gdje se god nalazili. Nažalost vidio sam jako puno negativnih primjera. Puno je gostiju koji dođu u Dubrovnik, a povećanjem gostiju povećava se i količina smeća na dnevnoj razini.

Čuli smo za projekt Crvenog križa pod nazivom “Znak Crvenog križa”. Možeš li nam reći o kakvom je točno projektu riječ?
Riječ je o projektu koji se zasniva na obuci za Prvu pomoć svih službi. Recimo kad je riječ o koncesionarima meni je osobno kroz funkciju županijskog koordinatora bitno obučiti veći broj zaposlenika unutar hotelskih kuća, da imaju dovoljno znanja i sposobnosti u slučaju da se nađu u takvoj situaciji da mogu pružiti prvu pomoć i gostu i kupaču neovisno jesu li spasioci ili ne. Također tu bih pohvalio pogotovo Crveni križ Dubrovnik koji već nekoliko godina rade na projektu “Crveni križ u Gradu” gdje su mladi članovi obučeni za davanje prve pomoći. Nalaze se i na Stradunu i na Lokrumu i na Zidinama i to je zaista pohvalno. No, nadam se da neće ostati samo na tome te da ćemo dogodine imati licencirane spasioce. To su momci ili cure u lako prepoznatljivim žutim majicama i crvenim šorcevima koji u slučaju hitne situacije mogu reagirati na adekvatan način. Tu bih volio imati podršku i grada Dubrovnika i Županije i bitno je usko surađivati. 

Smatraš li da je osnovnim i srednjim školama potreban predmet “Pružanje prve pomoći”, a ne da se s time susreće prvi put kad upišu autoškolu?
Ne da smatram već je to u redovnom programu Crvenog križa. Postoji nekoliko programa kao junior spasioc. Posjećujemo djecu 3. i 4. osnovnih razreda Županije i pokušavamo prezentirati barem osnovna davanja prve pomoći te se nastavlja s programom slučajnog spasioca. Bilo koja služba, od vodiča, do vlasnika agencija svi oni bi trebali imati nekoliko osoba koje su zaposleni te koji rade s njihovim gostima te imaju položeno za davanju prve pomoći. Neke stvari imamo u programu, nadam se da ćemo ih ove godine početi i realizirati. 

Nakon Crvenog križa te njegovog programa kao humanitarne organizacije, dotaknimo se i teme Dubrovnika, grada koji ne ide u prilog invalidima. 
Da sam ja tako razmišljao kad sam se uključivao u sport i mislio da se ništa ne može napraviti mislim kako bih digao ruke od svega jako davno. Nepopravljivi sam optimist, kakva god situacija bila mislim da se može jako puno napraviti i puno više. Svi mi koji govorimo i kritiziramo pokušavamo prst usmjeriti prema nekome, prema određenim državnim službama, no mislim da svi mi sa svoje strane moramo napraviti neke korake da upozorimo službe da situacija u Dubrovniku barem po pitanju kretanja osoba s invaliditetom, pogotovo težih oblika, nimalo nije bajna. U zadnje vrijeme sam veliki naglasak stavio na način na koji se iscrtavaju parking mjesta za osobe s invaliditetom. Jako je mali broj takvih mjesta. Kad govorimo o parking mjestu za invalide, to nije isto dimenzijama, trebalo bi biti puno veće od parking mjesta koje koriste osobe bez invaliditeta. Volio bih da zaduženi za tu problematiku prođu sva naša parking mjesta, ne samo gradske, nego sve koje koriste i robne kuće te da vide kako situacija nije onakva kakvom se predstavlja. U dosta slučajeva se samo zadovoljava forma, a nažalost time se ne pomaže osobama s invaliditetom.

Osvrnimo se i na napis u medijima u kojem gradonačelnik Franković spominje kako će se na Pilama osloboditi tri parking mjesta za invalide. 
Ne bih volio da to bude parking mjesto kakvo je danas za taksi stajališta već da se zadovolje norme. Ako se već to radi,treba napraviti da se onaj tko koristi to mjesto, pogotovo osoba u invalidskim kolicima može slobodno dovesti do svojih vrata automobila, te ući bez opasnosti od ostatka prometa. To trebaju biti invalidima adekvatna parking mjesta, a ne mjesta gdje će se umjesto taxi stajalista iscrtat znak invalidskog mjesta. Ipak pričamo o Pilama, gdje dnevno prođe najveći broj automobila. Definitvno sam netko tko inicijativu podržava, no puno mi je važnija sigurnost osoba s invaliditetom koja će koristiti ta mjesta.
No, nisu samo problem parking mjesta već i zapošljavanje.Nadam se također da će grad Dubrovnik puno, puno aktivnije raditi po pitanju zapošljavanja osoba s invaliditetom i u svojim službama, a i naravno poticati sve tvrtke, hotelijere, da što više osoba s invaliditetom kvalitetnije uključi u svoj rad i nadam se kroz nekoliko godina, ajmo reći do 2020. godine će se zaposliti što više takvih osoba. Nije bauk da osoba sa štakama bude jedan turistički vodič grada Dubrovnika, da to ne bude znanstvena fantastika. Uvijek navodim primjer našeg bivšeg političara Dražena Budiše, koji je pri kandidaturi za predsjednika, dobio opasku od drugog političara da državu ne može voditi netko s bolesnom nogom, na što mu je Budiša odgovorio ako i bude vodio državu da je neće voditi bolesnom nogom, nego zdravom pameću. To bi trebao biti poziv i svim političarima, ali i poduzetnicima i ugostiteljima da ne gledaju na nečija ograničenja nego na sposobnosti te ljudske kvalitete. Nama je još uvijek šok kad u butizi vidimo invalida u kolicima kako obavlja spenzu, šok je kad vidimo osobu bez noge. Osobe s invaliditetom baš iz tih razloga izbjegavaju pokazivati svoje tjelesne nedostatke, te izbjegavaju pojavljivanja u javnom prostoru. Ja srećom nisam imao nikad problema s time. To je dio mog bića. 

Tvoj savjet za mlade s invaliditetom.
Roditelji su ti koji sputavaju vlastitu djecu i koji se srame invaliditeta svoje djece. To je jedan od najvećih problema, nisu dječji strahovi već razlozi zbog kojih imaju strahove, a to su njihovi roditelji. Najčešće se upravo oni ne znaju i ne mogu pomiriti sa zdravstvenim stanjem svoje djece te ih drže u kućama. Tek kad to dijete izađe na ulicu, druga djeca budu osvještena da je drugačije, i kad im se da dovoljno vremena djeca će znati reagirati na pravi način. Roditelji su ti koji moraju biti najveća podrška svojoj djeci. 

Igrao si i Divlju ligu s Penaturom. Kakav je bio osjećaj kad su te zvali da im se pridružiš u igri?
Već dugo, dugo, dugo nisam pozvan već se sam pozivam. Ove godine smo ušli kroz iglene uši u sami turnir. Zahvaljujem se gosparu Tončiju Vlašiću, alfi i omegi Divlje lige već dugi niz godina, rekao bih i više od toga. Dao nam je onih potrebnih pet minuta da se skupimo iako to nismo opravdali svojim igrama. Penatur je puno više od Divlje lige te puno više od polufinala i finala. Penaturu nije ni funkcija osvajanje već jako dobra zabava. I taj duh Divlje lige se lagano počeo gubiti. Nadam se da će se liga vratiti na staze stare Porporele, starog Penatura, starih Danača.

Divlju ligu voliš,a voliš li poći na Hajduka?
Uh, to je nešto što već dugi niz godina ne propuštam ako imam priliku poći i pogledati. Dok sam se aktivno bavio sportom te stvari sam zaobilazio zbog manjka vremena. No, evo prošlo je već pet godina od moje zadnje službene utrke u Londonu. Za mnoge stvari nisam imao vremena, a sad sve nadoknađujem pa tako i posjet dragom Poljudu. S obzirom na prave i iskrene navijače Hajduka koji idu i na gostovanja, ne samo na važnije utakmice Hajduka, s njima se uspoređivat ne mogu, to bi bilo licemjerno. Poštujem svakog onog koji će zadnju kunu iz špaga potrošiti da bi popratio Hajduka.

I za kraj reci nam koji ti je najsretniji, a koji najtužniji događaj u životu? 
Najsretniji trenuci su mi rođenje mojih dviju nećakinja Tonke i Marte. Samo se rođenje vlastite djece može usporediti s tom radošću, dok mi je najteži trenutak odlazak oca, kojeg sam teško prebolio. Reklo bi se kako sam posijedio preko noći.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *