INTERVJU S BALERINOM ATINOM TANOVIĆ: ‘Bila je to ljubav na prvi pogled’

364

Zamislite život u kojem novac zarađivate radeći ono što najviše na svijetu volite te ono što vas najviše ispunjava. Upravo tu sreću u životu imala je mlada Dubrovkinja Atina Tanović s adresom u Zagrebu. Naime, Atinino radno mjesto je Hrvatsko narodno kazalište no ona ne glumi. Ona pleše, i to balet. Graciozan ples, čiji treninzi to jest probe nisu nimalo lagane te treba imati itekako dobru kondiciju. S veselom i uvijek nasmijanom Atinom čuli smo se telefonskim razgovorom, u kojem nam je ispričala odakle ljubav prema baletu, kakav je život balerine, putuje li se i još mnogo toga što možete pročitati u nastavku. 

Za početak, odakle ljubav prema baletu i kako je sve krenulo?

-Počelo je kad sam imala četiri godine, mama me upisala u Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku. To je bio dječji kutić, ništa ozbiljno, no nakon toga sam položila audiciju za Osnovnu školu isto u Dubrovniku, te sam tu završila četiri godine. Tadašnja profesorica baleta Alida Jalovčić je predložila da odem u Zagreb na audiciju za srednju školu. Došla sam u Zagreb položila audiciju, završila srednju školu i nakon toga odmah počela raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu. 

Kako je raditi u HNK?

-Raditi u HNK je divno, to je nešto što sam oduvijek htjela i što je bio neki moj cilj i to ne bih mijenjala za ništa drugo. Imaš lošijih i boljih dana, ali kad se sve zbroji to je to. Radni dan počinje u deset ujutro, započinjemo s kondicijskim vježbama koje traju sat i 15 minuta. Slijedi kratka pauza nakon čega se kreće s probama do 15 sati. Ponovno slijedi pauza i ako je potrebno probe budu od 19 do 21 sat. Onim danima kad su predstave, vježbe i probe su do 13 sati te popodne završne pripreme. 

Koliko se dugo baviš profesionalnim baletom, koliko si u HNK?

– U HNK plešem od 2008. godine. Znači skoro pa 10 godina. 

Balerinama je možda lako, ali vjerujemo da bi mnogi pali na koljena nakon ovoliko tjelovježbe. Umoriš li se od jutarnjih i popodnevnih proba na dan kad je predstava?

-Naravno da se umoriš, kad toliko radiš. No, opet toliko si istreniran, toliko si u svemu tome, pogotovo na dan predstave. Adrenalin i uzbuđenje su prisutni,ne možeš se ti tek tako opustiti. 

Znajući da plaće u Hrvatskoj nisu nešto zavidno visoke,  morali smo priupitati može li se od plaće balerine ‘normalno’ živjeti ili su ipak ljubav i strast prema plesu bitniji?

-Ja osobno mogu živjeti sa svojom plaćom, no isto tako mislim da ovaj posao ne radiš zbog neke velike zarade već iz ljubavi. Postoji mogućnost da se napredovanjem poveća plaća i kad više radiš.

Ljubav prema baletu je postojala oduvijek, no nekad ni ljubav prema nekom poslu nije dovoljna da to radimo što se reče do kraja života. U kojem si trenutku shvatila da je to zapravo to i da je ples nešto što želiš raditi zauvijek?

-Znala sam već u Osnovnoj školi. Od petog razreda Osnovne škole balet je postala stvar na prvom mjestu. Bilo je dosta trenutaka gdje bi radije išla tri puta dnevno na balet nego u školu. S prvim predstavama, kad osjetiš scenu, publiku…meni je to bila ljubav na prvi pogled.

Imaju li baletani i balerine dobru kondiciju te da li je uopće potrebna za ples?

-Za različite stvari treba različita vrsta kondicije. Svaki put kad plešeš balet kroz te probe ni ne shvaćaš koliko su vježbe teške jer ideš postepeno, ali da ti treba kondicija i užasno puno snage, treba. 

Koliko imaš vremena za privatni život i slobodno vrijeme?

-Ja osobno ne odvajam svoj poslovni i privatni život. Uglavnom se družim s ljudima iz kazališta,a što se izlazaka tiče uopće ne izlazim. No, ako bilo što želiš napraviti možeš se organizirati. Ako želiš izlaziti svaki dan ne možeš, no izaći možeš. Imaš vremena onoliko koliko sebi sve posložiš.

Balerine kao i sportaši, imaju svoje vrste ozljeda. Najviše im ginu stopala zbog baletnih papučica ‘špica’ koje su napravljene od gipsa da bi balerine mogle stajati na prstima. Koje se sve ozljede mogu dogoditi?

-Na špice se navikneš, to postane ko’ bječva doslovno. Naravno ako imaš probu pet sati u špicama osjetiš da te bole i prsti i stopala. No, meni su puno gore povrede koje se dogode tijekom plesa i vježbanja a to su većinom zglobovi i koljena. Sat vremena prije probe dođem se sama zagrijati da bih bila što spremnija. Veliki je to napor, ne možeš doći tri minute prije probe. Povrede su psihički najgora stvar jer se dogode većinom kad si na vrhuncu. Što se tiče špica uvijek te nešto boli, ali navikneš se na tu bol. 

Važnijih uloga je vjerujemo bilo. Reci nam barem jednu. 

-Žrtva – “Posvećenje proljeća” ,koreograf Edward ClugLilith
– “Faust ” ,koreograf Milko Šparemblek
-Por vos muero, koreograf Nacho Duato4 para
– “2nd symphony ” ,koreograf Uwe Schol

Putovanja, gostovanja? Vjerujemo neizostavni dio tvog posla.

-Putovanja, otkad sam ja u kazalištu, ima puno više. Idemo tipa Split, Rijeka, Beograd, Ljubljana. Nedavno smo bili u Ljubljani, dok smo prošlu sezonu bili u Sankt Petersburgu. Bilo je predivno, grad je divan a hrana vrhunska. Jednu sezonu smo čak bili u Trstu tjedan dana, a ovo ljeto smo bili u Dubrovniku(smijeh). Super su turneje jer se zbližiš još više, cijelo vrijeme je opuštena atmosfera, zezancija. 

Ima svega. I povreda, ali i putovanja. No, vjerujemo da i balerine vole papati.Moraju li paziti na prehranu, postoje li dijete ?

-Balet je vizualna umjetnost, ne možeš biti pretil i obući tajice. Nije to baš tako drastično jer puno radimo i puno se trošimo. Ne uspiješ se ti zdebljat. Naravno ima ljudi koji teže gube kile, ali sve to izađe kroz trening, a i tu je uvijek pomoć nutricionista. 

Koja država bi se mogla pohvaliti kvalitetnim balerinama?

-To je pak individualno i ovisi o ukusu. Za mene su to Njemačka, Francuska, Engleska. 

Baletani- normalno u svijetu da muškarac obuće tajice i zapleše. No, u nas je situacija malo drugačija po tom pitanju. Kakvo je stanje u HNK? Ima li baletana?

-Naši baletani su većinom stranci. Dolaze većinom iz Japana, Rumunjske, Engleske, Portugala. Super stvar je što trenutno u baletnoj školi postoje tri ili četiri muškarca koja se još uvijek žele baviti plesom i baletom, tako da napredujemo po tom pitanju. U moje vrijeme, kad sam tek počinjala nije bilo baletana. 

Smatraš li da ćeš jednog dana biti profesorica baleta i voditi baletne sate?

-Iskreno, ne želim reći ne jer nikad se ne zna, ali zasad definitivno ne. 

Povratak u Dubrovnik? 

– U daljoj budućnosti da. Ono što se reče ‘po stare dane’.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *