Nekidan sam pročitala kako narodne poslovice ne vrijede za ovaj naš, jer nije to uobičajen narod. Pa i nije. To je narod kojemu treba neprijatelj kako bi se ujedinio. Srbi devedesetih, na SP Francuzi, Englezi..Šalim se naravno i to ne uspoređujem, ali nacionalni naboj koji je vladao Hrvatskom proteklih dana, najsličniji je onom nacionalnom buđenju s početka devedesetih. Jedinstvo, usklici Mi, Hrvati, a da te netko istog trenutka ne nazove opančarem i seljačinom, zlata su vrijedni.
Nikad nisam mogla shvatiti zašto se samo u Hrvatskoj domoljublje naziva fašizmom. Pogledajte druge države, svi su ponosni na ono odakle dolaze i gdje su rođeni. Kod nas to, nije slučaj. U Hrvatskoj ima Hrvata, mrzitelja svoje domovine. Onih koji su se ovih dana silno ustresali na kockice, pisali kako im nema gore noćne more od promatranja, citiram, “razdragano sretnih Hrvata koji izazivaju mizantropsku, egzistencijalnu mučninu”. Eh, sad problem je u tome što je tih Hrvata koji su ovome liku i inim nebitnim likovima dizali želudac bilo jako puno! A teško se boriti protiv stotina tisuća, milijuna ljudi. Tako da to prozivanje s visoka određenih “nevladinih udruga”, smiješnih glumica, pojedinih političara i ostale koji samo u svom svemiru sebe smatraju elitom narod smatra nebitnim, jadnim i privlačenjem pozornosti.
Ono što su političari napravili u Zagrebu na dočeku naših Vatrenih je međutim, vrlo tužno. Isključiti mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu da ne otpjeva “Gene kamene”? Nije bitno volite li Thompsona, slušate li njegove pjesme, bitno je da se nisu poslušale želje naših nogometaša, naših srebrnih momaka, koji su srce ostavili u Rusiji, koji su bili naši najveći ambasadori. Tko ste vi gospodo, da isključujete mikrofon, je li mi živimo u Sjevernoj Koreji? Ima li istinitijih stihova od: “Izdali ste naše snove, Judini sinovi?” Gdje su sad one silne udruge za prava ljudi? Hoće li nam netko zabraniti pjesmu? Je li mikrofon isključen zbog naših susjeda koji su prozivali Vatrene da pjevaju ustaške pjesme, kad pjevaju “Lijepa li si”‘?
Nema te vlade poviše naroda, zapamtite to. I nema tog mikrofona kojeg vi možete ugasiti. Ovaj narod se probudio barem kratkotrajno i pokazao vam koliku snagu ima. Ono što bi mnogi od nas voljeli jest i da ovako izađemo na ulice i zbog svih onih blokiranih, svih ugnjetavanih, svih bolesnih, nemoćnih, zbog branitelja, djece, onih koji ručak nalaze po kontejnerima. Dok vi sjedite u saboru ili radite u HAZU, spremate hrvatske kune i hodate po ovoj zemlji koju ne volite, postoji narod koji voli, koji zajedno pjeva, koji zajedno plače. Ovo je narod kojemu ste uništili egzistenciju, proizvodnju, koji odlazi iz ove divne zemlje graditi neke nove države i tamo odgajati svoju djecu, ali to je narod sa ogromnim srcem, koji se digne onda kada je to najpotrebnije.
Ono čega se vi, dragi moji političari, iz koje god stranke dolazili, bili vi lijevo ili desno, trebate bojati jest narod. A miševi, s početka priče, zavucite se ponovo u rupe iz kojih ste i izmigoljili. Svi ste vi Judini sinovi.
