Dubrovčani su uvijek bili izrazito ponosni na svoj grad. Volimo taj miris mora, tu patinu zidina, Orlanda, Stradun, Lapad, Gruž.. Kad se preselimo, bilo zbog fakulteta, udaje, posla, teško nam pada taj odlazak i srce nam titra kada ga ponovo ugledamo.
„Rođena sam u Dubrovniku, najljepšem gradu na svijetu, prije 35 godina. Odrasla sam na lapadskim ulicama, bezbrižno se igrajući s djecom, pentrajući se po kriješvama, smokvama, izgulila sam koljena od trčanja i žmure. Sjećam se igre po Uvali, Rašici, svim dijelovima našeg krasnog Lapada.“, priča nam Dubrovkinja sa sadašnjom adresom u Đurđevcu, Iva Funtek, nekad Kosović.
„ Čak iz rata pamtim neke lijepe uspomene, ma kako je teško bilo..Nakon svake uzbune, trka u podrum pa „na poklape“, a kad bi uzbuna fermala i trenutno prestala opasnost, igrali smo se, ni manje ni više nego – gelerima. Tko ih je više sakupio, bio je pobjednik.“
Iva je nakon osnovne, upisala Ugostiteljsku i turističku školu u Dubrovniku.
„Obružavala sam, normalno, pa mi je glavna špica tad bila ić u „Mirage“, „Campari“ i „Giveme5“. Svi su me znali i ja sam svakoga znala! Mala i luda sto na sat, uvijek nasmijana i spremna na škerac. Valjda sam zato i dobila nadimak Iva Pozitiva“.
Iva kaže kako joj udaja nije padala na pamet, ali je Bog za nju imao druge planove.
„Zaljubila sam se u policijota i to ni manje ni više u Podravca, koji su mi dotad svojim kajkanjem strašno išli na živce. Mislila sam Bože, ko da sam u braku s Dreletom! Rodila sam svoju prvu veliku ljubav Nicol, 2011.u Gradu, naravno.Prekrasan smotuljak od 4 kila učinio me najsretnijom ženom na svijetu. Šetala sam je Lapadom i gradom i pričala joj kako će i ona upoznati ovaj kamen, ovo nebo.“ priča Iva.
Godinu kasnije, Iva je rodila svoju drugu kćer Karlu. Moj je život bio lijep, mi smo imale svoje rituale, muž je radio.
„Nikada neću zaboraviti 13.lipnja 2012.kad je moj suprug došao doma, pojeo objed i rekao: „ Iva, dobio sam premještaj. Prekosutra moram u Koprivnicu.“ Imala sam sto pitanja, a nijedan odgovor koji sam htjela, nisam dobila. Nekoliko dana kasnije, napuštam svoj grad. Oprostila sam se sa svojim prijateljima, familjom, poželjeli su mi sreću, a ja nisam znala što me čeka.
Spremila sam cijeli svoj život u par kofera. Uzlijetao je avion, diže se nad Čilipe, a ja gledam grad kako postaje sve manji. Tad sam prvi put zaplakala i pitala se je li moguće da ostavljam svojih 30 godina, najljepše mladosti, simpatija, pijanstava i odlazim u nepoznato?“, sjeća se Iva.
Otada je prošlo više od pet godina, a Iva kaže kako se još nije navikla na novu adresu.
„Fali mi moj Dubrovnik najviše na svijetu, ima dana kad želim pobjeć barem na jedan dan. Bilo je dana kad sam upala u depresiju, po mjesec dana se nisam iz postelje micala. Hvala mojim prijama koje su i tad uletile kao i uvijek kad je trebalo: Romana, Patre, Zana, Fani, Lora.. Hvala što su mi slale slike grada u sutonu.
Ovdje su ljudi drugačiji, zatvoreniji, samo „delaju“, ne druže se kao mi, ne piju kafe kao što je nama ritual, nekako nemaju tu našu dušu. Nekad mi se čini kao da sam u drugoj dimenziji, pa se družim s djecom i pokojom mamom iz vrtića. Svako malo me netko pita „a jooj kaj te vam dopeljalo?“ priča Iva Funtek.
Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Iva je postala treći put mama, ovaj put sina Emanuela.
„Moj sin se rodio u Podravini, pa kroz šalu rečem mužu kako je sad 3:2 i da opet gosparke vode! Djecu učim pričati i naš dijalekt, tako da znaju i što je pjat, ožica, pantaruo, pasta šuta. Slavim i Svetog Vlaha i Picokijadu.“
Iva iskreno kaže kako se nije navikla živjeti u unutrašnjosti. U posljednje vrijeme sve je češće puca nostalgija.
„Fali meni moje more, moj Grad, domaća čeljad…Pa tko može platit kad te netko tvoj vidi pa sa 100 metara viče“ đe si Iva, legendo“ i trči da te zagrli? Fali mi sjest na Stradun, pit kafu s prijateljicom i smijem se nekoj tamo koja je obukla žutu minicu koja joj ne stoji. Fali mi sveti Vlaho, zvono na zvoniku, fale mi golubovi, fali mi Lapad..I sve me to boli. Onaj tko me pozna, onda i vidi na mojim objavama na facebooku čežnju za voljenim gradom, mojim Dubrovnikom! I samo jedno znam: da ga sanjam, da ga volim, da ću se jednom vratiti, tom kamenu, na kojem sam rođena.“