Kažu kad nađeš mir, našao si sebe. Nekome pomaže joga, trčanje, čitanje, a nekome vjera da će sutra biti bolje u smislu da će se sve neriješivo ipak riješiti i da iza kiše dolazi sunce. Zar nije tako?
Imam sreću da se i družim s takvim ljudima, nemaju vremena za kukanje, loše stvari, ako i imaju takve situacije, rješavaju ih i idu dalje sa svojim životima, plove ovim životom koji nas svih nosi ionako prebrzo.
Počinjem bježati od zdravih, da naglasim ‘zdravih ljudi’, koji su ovisni o tuzi i obožavaju ulogu žrtve, njima ne treba savjet jer onda neće više biti žrtve.
Kakve veze trčanje ima s tim? Trčanje vam daje toliki mentalni mir da u stvari dok trčite možete razmišljati o stvarima i idejma koje bi htjeli napraviti, odlukama koji biste željeli donijeti, to je vrijeme kada možete razmišljati što napraviti bolje za sebe, jer tada vam je um čistiji i zdraviji, a ujedno s tim i vježbate. Znači, osim što je dobro za vaše tijelo, dobro je za mentalnu higijenu.
Trčanje vas čini mlađim, poletnijim, snažnijim i s puno više energije, a kako moja prijateljica Lada Tedeschi Fiorio uspješna polumaratonka kaže ‘ne trebate se bojati da će vam se lice osušiti i ispiti od silnog trčanja, naprotiv boravak na zraku i znojenje upravo rade suprotno’. Ona tvrdi, a ja vam potvrđujem da vam lice dobije neku novu svježinu. I uvijek iznova ponavljam, u svim mojim tekstovima pišem o ljudima i trkačima- trkačicama koje nisu prije nikad trčali/e. Mislim da svatko treba biti polivalentan i što se tražimo u više zanimanja, sportova i više situacija to ćemo biti sretniji s većom mogućnosti da se razvijemo u zadovoljniju sebe.
Svatko nalazi mir na svoj način, ja sam ga našla u čitanju i trčanju, a za Meri bi rekla, čije početničko iskustvo možete pročitati u tekstu ispod, da ona uspijeva u tome – kako u životu, tako i u sportu!
Meri Šuman Tolić (docentica Sveučilišta u Dubrovniku):
Zašto trčim i što Škola trčanja ima s tim?
Kako je sve počelo? Sasvim slučajno, kao i većina lijepih stvari u životu. Nikada nisam bila neki sportski tip jer sam bila zaokupljena obavezama vezanim za obrazovanje i obitelj, ali sam uvijek 2-3 puta tjedno vježbala pilates, aerobik ili step. Majka sam dviju predivnih djevojčica, Karle (15) i Lare (9), koje su mi uvijek bile prioritet. Suprug zbog posla dosta putuje, ali su mi njegovi roditelji uvijek bili podrška i uskakali kadgod bih trebala pomoć. I tako su djeca pomalo rasla, a ja sam „skinula s vrata“ poslovne obveze koje su me često opterećivale i u slobodno vrijeme. S tim se nekako poklopio i Anin prijedlog da se priključim školi trčanja i podržim tu novu ideju.
Samo sam se grohotom nasmijala… Na satu tjelesnog sam uvijek smišljala izliku kada je trčanje bilo u pitanju. Trčanje sam smatrala dosadnim i napornim. A osim toga, daleko sam od atletskog tipa građe. Problem broj jedan je bio pronaći adekvatnu opremu koja će obuzdati sve dijelove tijela kako bih se nesmetano mogla kretati. Ma ne znam ni disati dok trčim. Sve su to bili razlozi koje sam Ani navela da se opravdam, ali ideja se nekako motala po glavi i nas pet prijateljica (Ptice trkačice) je odlučilo pokušati.
I sada sa sigurnošću tvrdim da nikada ne bih istrčala ni pet kilometara da nisam krenula u Školu. Kada se samo sjetim te muke i napora na prvim treninzima…Želiš stati, ali vidiš pored sebe ljude s istim izrazom agonije na licu, ali ne odustaju, pa neću onda ni ja. Ti prvi treninzi su bili toliko lagani da su nas djeca zezala da mi pričamo da trčimo, a da u stvari hodamo. Svaki trening je značio podizanje kondicije, zadovoljstvo povećanjem pređenih metara i vrlo brzo se distanca počela mjeriti kilometrima, sram od trčanja u javnosti je blijedio…ekipa se povezivala, bodrili smo jedni druge, a najveću podršku smo dobili od trenerica koje su nas već nakon dva mjeseca treniranja spremile za prvu trku… Zidine! Uhhhh!
I danas za mene najteža, ali najljepša utrka. Nisam uopće bila svjesna da moram pretrčati Stradun sama, pa sam kao u transu uz povike navijača došla na glavni ulaz na zidine. Imala sam se onesvijestiti od skalina koje sam previdjela u svojim pripremama za trku, ali ponos i razina ednorfina koju sam doživjela pri prolasku kroz cilj, (koji kao da se izmicao) bile su motiv za sve sljedeće utrke… A sada je tu već nekoliko utrka od 5 km, 10 km i dva polumaratona. Trke od 10 km su mi najdraže.
Iako zbog obveza ne stignem redovno trenirati u Školi, njen sam aktivni član od samog početka…Škola je razbila sve moje predrasude vezane za trčanje i pomogla mi da pobijedim sebe što je i moto Škole. Nastojim se redovitije priključiti Školi kada se pripremam za neku utrku te na izletima i druženjima jer sam tamo stekla brojna poznanstva s ljudima koji „pozitivno zrače“. Uz moje Ptice trkačice i prijatelji iz Škole su uvijek izvor nove snage kada malo posustanem ili napravim pauzu. Trčanje je postalo moj medij za pražnjenje stresa i raščišćavanje glave. Kao da sve probleme istresem u tenisice i kapljice znoja, a organizam napunim seratoninom koji me nosi kroz ludi životni ritam. Kako dosta putujem stekla sam naviku da najprije u kufer pakujem tenisice i gradove koje posjećujem upoznajem iz nove perspektive…osmijeh ili pozdrav slučajnih kolega trkača u bilo kojem dijelu svijeta daje Vam osjećaj povezanosti i pripadnosti jednoj posebnoj skupini ljudi, koja iz dana u dan raste. Pridružite nam se!!!
A mi dragi početnici i početnice u trčanju vidimo se uskoro na stazi
Ana
