KOLUMNA ANE ALAMAT! Ana Bačić otkriva kako je postala trkačica

270

Što sam starija više mi se čini da trebam čitati bajke za djecu. Naime moj šestaš je upravo čitao Bajku o Vratima i baš kao svaka majka pomogneš djetetu ako vidiš da zapinje. No, ovaj put čak nije zapinjalo,  ovaj put je bilo interesantno kako za njega, tako i za mene.

Zašto pričam o ovoj bajki osim što  je njemu bila posebno zanimljiva, što me jako veseli, moram priznati da ni mene nije ostavila ravnodušnom. Neobična je i vrlo poučna, kako za djecu, tako i za nas roditelje.

Zašto je napisana ova priča i zašto je tako lijepo otvarati vrata? Uvijek trebate misliti da vas s druge strane očekuje nešto jednostavno čisto prijateljski, nešto što će vam izmijeniti život.Zlo je ako ne želite i ne možete otvarati vrata. To znači da ste slijepac koji ne može ni ući ni izaći.Tada, kako priča kaže treba nešto učinit (autor).

Kako u priči tako i u stvarnosti naša lijepa trkačica Ana je otvorila vrata i dočekalo je naravno, čisto i prijateljski nastrojeno društvo koje kako ona kaže trči ko ludo po Lapadu!

Ana Bačić: Kako sam postala trkačica?

Trebala sam nešto novo, nešto da pobjegnem iz ustaljene forme svakodnevice. Za moći pobjeći, prvo moraš naučiti trčati. Nikad nisam mogla trčati, bila sam sigurna da nisam stvorena za to. I stavila sam to pred sebe kao izazov. Nešto što ne mogu, ali želim.
Prije dvije godine s prijateljicom sam otišla na prvi trening Škole trčanja. Kad smo stigle na Petku ugledala sam sve te žene koje su rastežući se jedva čekale početi trčati. Spominju neki pace, kilometre. Ja ne razumijem ništa. Gledam u svoje noge. Prvi put u životu sam obukla sportske tenisice. Poželim otići. Odustati. Ali ne mogu. Iza mene trenerica Ana:’Bačić, trči!’

I trčim. Ja stvarno trčim. Ne znam disati dok trčim, ne znam kuda s nogama. Pomislim da ću se srušiti na sred one staze.Trčim, pa stanem. Hodam. Vruće mi je nepodnošljivo. Bole me mišići za koje nisam znala da postoje. Samo želim stati. Odustati. Trenerica ne da. Otrčim tri kilometra. Sljedeći trening 5 kilometara. I želim još. I još. Unatoč bolovima otrčim svaki put taj kilometar više. Bol miješam sa ugodom.Što je bilo teže to sam više upoznavala sebe.

Nakon dva mjeseca mog trčanja, Škola trčanja planira polumaraton u Splitu. Polumaraton, 21 km. Mislim kako je to nemoguće, toliko trčati. Ne želim niti razmišljati o tome. Trenerica kaže da bih ja to mogla. I krenem. Split je grad uz koji sam protekle tri godine bila usko vezana, koji me izgradio kao osobu. Pomislim ako ću ikada pokušati otrčati tih 21 km, neka to bude Split. Dugujem to Splitu i sebi. Prihvatim izazov. Otrčati ću to! Moji bližnji koji su u početku bili oduševljeni mojom odlukom sada su već propitivali sve moje odluke. S kakvim se ja to ludim ljudima druzim i trčim. Svaki put kada bih obukla tenisice slušala bih mamu: ‘Što ti ovo treba, toliko trčati? Po kiši? Što će ljudi reći?’.Treba mi. Treba mi taj osjećaj koji imam dok trčim.

Split sam istrčala. Više puta. Osjećaj neću opisivati,to se može samo doživjeti. Iza mene je nekoliko polumaratona i raznih utrka.Ispred mene ih je još puno kojima se veselim.

Imam svoju Školu trčanja.Sve te divne ljude(one lude što trče po Uvali jer nemaju pametnijeg posla),s kojima dijelim sve sretne trenutke koje proživljavamo trčeći.  Trenericu Anu bez koje se nikad to ne bi to usudila, koja je bila tu kada je trebalo reći: ‘Bačić maco ti samo trči, pusti selo neka priča!’ I moju Vujki s kojom svaki polumaraton počnem i završim.

Danas za sebe mogu reći da sam trkačica.Koja zbog obaveza nije redovita na treninzima, ali trči. Trči jer to voli, jer sama najbolje zna što joj treba. Koja zaveže tenisice i trči po kiši kada to poželi. I dok čeka prolaz na zebri mokra do kože osmjehne se onima koji je čudno pogledavaju, možda i oni sutra obuku svoje prve tenisice za trčanje.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *