Na Porinu u Rijeci 29. ožujka nagradu za životno djelo dobit će skladatelj i dirigent Silvije Glojnarić, član Glavnog odbora Hrvatske glazbene unije i dopredsjednik UNISON-a, Hrvatskog glazbenog saveza, Paolo Sfeci te Ibrica Jusić, legendarni kantautor.
Rođen kao Ibrahim Jusić u Dubrovniku, odmalena su ga zvali Ibrica, a s bratom Đelom brzo je razvio strast za glazbom. No, u mlađim danima nisu puno surađivali jer su, kako je rekao, uvijek bili dva svijeta. U siromašnoj obitelji bilo je sedmero djece, od roditelja su naslijedili glazbeni talent, a obitelj je u Dubrovnik došla iz Blagaja iz Bosne. Majka i otac bili su djeca iz begovskih, plemićkih obitelji koje su razvlaštene.
Situacija u Dubrovniku tada je bila osjetljiva – Ibrica je rekao kako su postojali antagonizmi prema muslimanima u gradu.
“Grad je od mene htio napraviti kriminalca. Znao sam pobjeći iz Dubrovnika na mjesec dana kod mojih u Blagaj misleći da će me milicija zaboraviti. Ali čim bih se vratio, nisam ni legao u krevet, evo ih po mene. Opale ti dva-tri šamara i priznat ćeš da si ubio čovjeka kojeg nikad nisi vidio. I jednog mi je dana pukao film i rekao sam mami: Idem u općinu i odoh u dom”, ispričao je u velikom intervjuu za Večernji list.
Iduće četiri godine proveo je u popravnom domu, gdje je naučio tapetarski zanat i zatim to otišao specijalizirati u Pariz. U metropoli je učio i radio, išao na radionice tapeciranja namještaja u Louvreu.
Htio je otići u Njemačku, no Pero Gotovac uvjerio ga je da dođe u Zagreb. Bilo je to 1965. godine, a iduće tri radio je s Fadilom Hadžićem u kazalištu Kerempuh.
Na Zagrebačkom festivalu prvi put je nastupio 1968. i pobijedio – a to se ponovilo i iduće dvije godine.
Sedamdesetih ponovno je otišao u Pariz, ovaj put pjevati. Jezik tada nije baš dobro znao, ali to ga nije spriječilo da pjeva u kabaretima.
“Trebao sam 1973. prvi put nastupiti u kultnoj francuskoj emisiji ‘Velika šahovska ploča’ kamo su pozivali najveće umjetnike. I do njih je došla priča o malom iz Jugoslavije koji fenomenalno pjeva pjesme njihova idola Jacquesa Brela. I kad sam došao u studio, vidim da tu sjedi i veliki Brel. Smrznuo sam se kao malo dijete. Brel me zamolio da otpjevam nekoliko njegovih pjesama za probu. I krenem ja, kad vidim Brel se ukočio, drago mu. Ustane on, pruži mi ruku i kaže: ‘Mladi gospodine, imam osjećaj da sam ovu pjesmu pisao za vas, a ne za sebe.’ I to mi je najdraži kompliment koji sam mogao dobiti”, rekao je za Večernjak.
U braku je bio jednom, s Jadrankom, a ima dvoje djece, sina Kristijana koji živi u Parizu te kćer Eminu koja je u Švedskoj.
“Jedna radnica u tvornici šivaćih strojeva, Šveđanka, zainatila se da me dovede u Švedsku. I počela je pisati pisma, vrtjeti telefone, i došla je do Kineskog teatra u Stockholmu. Zvali su me i pred nastup vidim da je došla televizija, jugoslavenski program švedske televizije, tzv. Mozaik, koji je vodila novinarka Gorana Pavlović. I tu smo se mi upoznali, spetljali i dogodila se curica Emina. Međutim, onda se postavilo pitanje da bih se ja trebao poslije Zagreba i Pariza zakopati u Švedsku. Ma daj, nema šanse. Poslije sam svirao i u stockholmskom zabavnom parku Tivoli u kojem je tjedan prije mene nastupila Ella Fitzgerald, a tjedan poslije mene Bob Dylan i Santana“, ispričao je Ibrica.
Ibrica je u više od 50 godina osvojio publiku ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi. Od sevdalinki, prepjeva velikih kantautora do emotivnih skladbi odsviranih samo uz pratnju gitare, uvijek je znao pobuditi osjećaje svoje publike. Jusić je, između ostalog, uglazbio stihove Shakespearea, Brechta, Paljetka, Britvića, prepjevao je hitove svojih uzora…
“Znaju reći da sam plodonosan autor, a ja im onda kažem da ja drukčije i ne znam. Nezamislivo mi je da glazbeno prestanem stvarati, da prestanem pjevati i svirati. A nezamislivo mi je, bome, i da negdje nastupim na playback. Ponosan sam što to nikad nisam prakticirao”, rekao je.
Već je desetljećima njegov koncert na dubrovačkim skalinama nezaobilazan tijekom Ljetnih igara, a bez psa rijetko kad ćete ga vidjeti.
“Što više upoznajem ljude, sve više volim životinje. Jer one bar ne lažu. Odrastao sam uz mačke i nikad nisam imao priliku imati psa, a još kao dijete želio sam imati vučjaka. Tamo gdje me ne puste sa psom, ne idem. Znam da je zdrav, cijepljen, miran, niti ga čuješ niti ga vidiš”, kaže Ibrica.
IZVOR: 100posto.hr