“Jasno je kako je puno više onih kojima se političari i sve oko nas gadi, nego onih koji su spremni odvojiti dio svog vremena i pratiti ono što zagovaramo, nudimo građanima i za što se zalažemo. Teško je gledati i slušati sve prljavštine koje svako četiri godine isplivaju na površinu, kao da ne postoji život prije toga, niti će postojati život iza toga”, napisao je gradski vijećnik Maro Kristić, kandidat za dubrovačkog gradonačelnika.
“Mjesec dana uoči izbora je vrijeme u kojem mnogima ništa nije sveto ni nedodirljivo, a politička ukazanja onih koji se svako četiri godine sjete sugrađana su nešto što bi netko mogao vrlo lako iskoristiti u turističke svrhe i pretvoriti u turistički proizvod kao parodiju na religijski turizam.
Koliko god to bilo gadljivo važno je, jer politika snažno utječe na živote ljudi pa bi se i oni koje zanima i oni kojima je to odbojno trebali aktivnije uključiti u društveni život kako bi mijenjali stvari na bolje. Jer, nećemo se lagati, u Dubrovniku se malo što događa bez političkog utjecaja. Ovdje mislim na sitne i manje sitne osobne interese. No, kada je u pitanju širi društveni značaj i ključne teme za naš opstanak i našu budućnost onda se tek vidi tko je tko, koliko je politika opasna i kakvi se sve mediokriteti istom bave igrajući se ljudskim sudbinama.
Na žalost, u vremenu ogromnih izazova naša politika se i dalje svodi na asfalt, beton i šibicarenje. Takva je i kampanja. Dok brod tone, orkestar i dalje svira. A da brod tone najbolje govori onaj nepregledni red državljana trećih zemalja koji se iz dana u dan formira pred policijskom postajom.
Treba razumjeti da je svakome njegov problem najveći, poslodavci su nestrpljivi, radnici čekaju da počnu raditi, a žene koje rade na šalterima su izložene nenormalnom stresu i uistinu zaslužuju svako poštovanje. No, puno veći problem od toga je što se sve to događa stihijski, bez ikakvog plana i kontrole, a pritom nitko ne vodi računa o tome kako će to utjecati na zajednicu. Svi znamo da je problem s radnom snagom prisutan i na globalnoj razini, ali isto tako znamo da je do njega dijelom došlo i zbog sustavnog zanemarivanja domaćeg čovjeka i da su obijest, bahatost i ne briga za bližnjega također doveli do stanja u kojem se sada nalazimo.
Činjenica je da se u takvim okolnostima Grad mijenja i gubi identitet. Preko 10 000 ljudi drugačijih kultura, navika postaje dio naše zajednice, a o njima, niti o tome kako će to utjecati na naš Grad nitko ne vodi računa. Ti ljudi koji nemaju nikakvu identitetsku vezu s našim narodom isto imaju svoje živote, netko ih treba liječiti školovati ih, a sutra školovati i njihovu djecu, a mi imamo zdravstveni sustav koji je u rasulu i tri pedijatra na preko 8000 djece.
Nismo u stanju ni svoje probleme riješiti. Proces kojem svjedočimo nije samo vezan uz radnu snagu, nego i uz demografske izazove i proces zamjene stanovništva koji nam se događa pred očima. Iako Grad Dubrovnik ima nešto bolje demografske pokazatelje nego većina hrvatskih gradova prema tipizaciji dobnog sastava stanovništva naše stanovništvo i dalje stari i sve je manje radno sposobnih, a mjere kojima potičemo naše mlade ljude da ostanu nisu dovoljno snažne.
Turizam nema alternativu. Sveučilište nam ima više zaposlenih nego studenata, a veliki broj onih koji studiraju van Grada nastave svoj život negdje drugo, jer im ne nudimo nikakvu perspektivu. Pored svih nabrojanih problema u našem Gradu je mladim ljudima riješiti stambeno pitanje nemoguća misija. Dužni smo napraviti sve da zaustavimo te negativne trendove koji prijete potpunim gubitkom identiteta, ali to nećemo uspjeti ako nam je glava u betonu i asfaltu i ako ignoriramo prioritete, nego samo ako se sustavno posvetimo ublažavanju posljedica tih negativnih trendova, jer je nesporno da Grad svakim danom sve manje naš i da ćemo, ukoliko se ne trgnemo skroz potonuti i prije nego što sami očekujemo.
Vrijeme je da stanemo na kraj stihiji i da budemo svoji te da se počnemo ozbiljno baviti budućnošću naše djece koja je ugrožena. Za to je potreban drugačiji odnos prema politici i društvu u cjelini, zajedništvo i puno bolja otvorenija i iskrenija suradnja sa građanima, akademskom zajednicom i poduzetničkim sektorom.”
