Kristina Dražeta, voditeljica inicijative “40 dana za život”: Više nego ikad ljudima je potrebno objašnjavati da je to dijete isto čovjek

1396

Piše: David Vasilj

Kažemo često kako je život dar, a dijete je i dar i život. U 21. stoljeću čovjek je dosegnuo vrhunac zla, a to je ubojstvo i oduzimanje dara života najmanjem i najčistijem stvorenju. Danas, više nego ikad u povijesti čovječanstva pobačaji se izvršavaju u gotovo svakom dijelu svijeta. Nije li to prestrašno? Kako možemo uopće pomisliti na ubojstvo čovjeka, a kamo li nerođene bebe? To dijete sutra može postati najizvrsniji liječnik, humanist, sportaš, učenik, pisac, pjevač… Jesmo li svjesni da tom djetetu oduzimamo dar života i pravo na život? Uzimamo mu pravo da nakon poroda prvi put zaplače, pogleda svoju majku i oca, da ih dodirne, osjeti njihova srca i toplinu ruku i zagrljaja kao najvećeg utočišta od svih nedaća. Potpuno nezaštićeno i golo, došlo je na svijet kao dar života, dar Boga roditeljima.

Voditeljica inicijative „40 dana za život“ u Dubrovniku i regionalna voditeljica za Dalmaciju, Kristina Dražeta, također i učiteljica razredne nastave; majka više djece na nebu i jednoga na zemlji, nezamislivo je hrabra i borbena žena za nerođene i njihove majke. Ispričala je o nastanku i djelovanju ove inicijative.

Inicijativa je nastala u SAD-u 2007. godine kada su dvoje-troje muškaraca stali za drveni stol i razmišljali kako bi oni mogli pomoći da se iskorijeni zlo pobačaja u svijetu. U Sad-u je to veliki profit, imaju klinike za pomoć ženama gdje im nude besplatne prezervative i tako uče žene spolno odgovornom ponašanju i onda računaju s tim da će to zakazati i nude im rješenje u obliku pobačaja. Kroz molitvu im je došla ideja 40 dana jer 40 dana u Bibliji označava puninu i Isusovih 40 dana kroz pustinju i to je ta simbolika zašto se inicijativa zove baš „40 dana za život“.

Kristina naglašava da su oni počeli danonoćno moliti konkretno pred klinikama za pobačaje. Tako su se i ljudi počeli okupljati prepoznajući da je to uistinu problem i tako se pokret molitvom proširio na čitav svijet.

Hrvatska je baš država s puno mjesta bdijenja, ali baš se po cijelom svijetu inicijativa proširila i Bogu hvala ima jako puno konkretnih plodova“ – dodaje.

Priča kako su ciljevi ove inicijative osvijestiti dostojanstvo svakog nerođenog djeteta; u biti i progovarati o zlu pobačaja.

Ne priča se baš puno o tome. Statistički gledano na godišnjoj razini svake sekunde jedno dijete izgubi svoju borbu. Znači, to je temeljna borba, borba za život, a to je pravo djetetu uskraćeno. Nama ljudima nije drago kad nam se uskraćuju prava; npr. ne volimo kad ne dobijemo plaću, ne volimo biti bez prava na osiguranje itd., mrzovoljni smo kad su nam ta prava uskraćena. A pravo na život, dakle ono što statistike pokazuju su da je godišnje ubijeno 50 milijuna djece. U tu statistiku se ne ubrajaju žene koje imaju spiralu ili u postupcima potpomognute oplodnje. Dakle, statistika bez toga je 50 milijuna ubijene dječice godišnje. To je baš poražavajuća brojka.“

Više nego ikad, ljudima je potrebno dokazivati i učiti ih da je i to malo stvorenje isto čovjek. To bi svima trebalo biti jasno. Svako dijete mora biti rođeno, mora živjeti jer je i nastalo da bi živjelo.

Svako dijete ima pravo na život. Ako dijete u majčinoj utrobi ima neku manu, svejedno zaslužuje i mora živjeti. Svi bismo mi voljeli život bez križa. Križ nikome nije primamljiv. Moramo se boriti za dostojanstvo nerođenog djeteta. I moje dijete se sutra može razboljeti, i što sad? Hoću li ga se riješiti, ne daj Bože preventivno, da ne pati? Jako smo plemeniti ako dijete usmrtimo u majčinoj utrobi da ne pati i ne bude bolesno jer svi želimo život sa što manje križa. Ali upravo preko križa dobivamo milosti, dodaje Kristina.

Kristina je spomenula i rad Centra za život u Splitu:

Oni tamo rade divne stvari, od kuhanja za beskućnike, non-stop su na raspolaganju za majke i očeve kojima treba pomoć, bilo da je potreban razgovor ili higijenske potrepštine, dakle bilo što. U zadnje vrijeme sve ih više dolazi s ranom pobačaja i baš dolaze u inicijativu jer možda misle da bi ih svećenik osuđivao i sl. Ovdje čuju iskustva i onda ih mi dalje usmjeravamo npr. kod psihologa, pohađati programe za iscjeljenje rana pobačaja. Tu mogu reći da je mene to najviše učvrstilo u ovom postulatu, budući da sam se priključila 2017. godine. Ja sam molila u Splitu dok sam studirala, a nisam ni znala da to postoji u Dubrovniku. Udala sam se i počela raditi ovdje.“

Progovorila je i o bolnim trenutcima vlastitoga života kroz iskustvo spontanog pobačaja, a samo mjesec dana nakon toga počela je voditi inicijativu.

Baš mjesec dana prije početka rada imala sam iskustvo spontanog pobačaja. To je bila moja prva trudnoća. Izgubila sam dijete u 16. – om tjednu. Kroz to sam vrijeme i u borbi sa Bogom i sa samom sobom osvješćivala da sam izgubila svoje dijete nenamjerno. Osjećala sam veliku grižnju savjesti, postavljala pitanja je li moglo nešto biti drukčije? Onda sam razmišljala o ženama koje dođu u situaciju da namjerno oduzmu život svome djetetu i kolika je to kasnije drama savjesti oko svega. I baš nakon toga dobila sam poziv da postanem voditeljica ove inicijative.“

Na programu „U šutnji“ Kristina je upoznala i mnoge žene koje imaju iskustvo pobačaja. Prosjek je bio 50 – 60 godina.

Te žene nose godinama, po 20 godina tu ranu i one su to ispovijedale. Navečer nam je bilo vrijeme za priču. I kad to sve čujete, imate toliko sućuti za te žene. Bilo tko, tko je u inicijativi aktivan, ne žali te žene, nego baš ima sućut za njih i želi im pomoći. Tamo smo da bismo bili posljednji znak nade, ali i prvi znak milosrđa za one žene koje su učinile pobačaj jer poslije krene vrijeme i onda se one javljaju sa suicidalnim mislima da su u depresiji, obitelj im se raspada itd.“

Ističe da je danas djeci potrebna ljubav, briga, zajedništvo. Molitveno bdijenje ove inicijative odvija se pred bolnicama i klinikama za pobačaje. Zašto baš tu, ona odgovara:

Amerikanci, gdje je i započela ova inicijativa su shvatili da treba biti baš na tim mjestima gdje se to zlo odvija i natapati to mjesto upravo molitvom. Svi kažu Isus je rekao nemojte moliti po ulicama da vas vide. Meni je draže moliti doma, nego tamo da me gledaju kao neku ludu, ali ja znam zašto sam ovdje. Ova inicijativa je aktivna već šest-sedam godina i trudimo se širiti to u medijima jer ima još ljudi koji ne znaju za ovo. Ne znaju da im netko može pomoći. I zato ispred bolnice jer ako žena ide napraviti pobačaj, govori: „Ja kad sam vidjela tamo vas i kad sam vidjela te afirmativne transparente: Trebaš pomoć?, Dragocjena si u mojim očima, Nisi sama, Ne boj se…“, žene se doslovno predomisle, ne treba s njima razgovarati.“

Koliko muškarci preuzimaju odgovornost, koja je njihova uloga u svemu?

Muškarci se isto javljaju, organizira se program baš za njih. Sve više dolaze i govore kako su htjeli to dijete, a žena nije htjela. Čak ga nije ni pitala želi li to dijete, samo je rekla da to ne može. To je jedna vrsta rane, a druga vrsta je kad kažu muškarci da je njihova žena htjela, ali on je rekao da ne može, nije preuzeo odgovornost i nije joj bio oslonac. Statistike kažu da kad je muškarac uz ženu, one se ne bi odlučile za pobačaj. Potrebna im je podrška.“ Ovo nije aktivizam, ovo je duhovni boj koji se dobiva s krunicom, na koljenima i u molitvi; nikako drukčije – dodala je.

Kako je moguće da su neki liječnici danas bezosjećajni i „tvrdi“ pa mogu stati pred neku buduću majku i reći joj kako dijete ima neku manu, te joj sugerirati pobačaj. Zašto nemaju dovoljno empatije prema toj ženi pa ne kažu: „Bori se ženo, možda se sve preokrene na dobro, rodi to dijete. Sutra će ti biti blagoslov.“, Kristina tumači:

Pa ne znam, možda je to neki obrambeni mehanizam. U takvim situacijama žena ne očekuje da će ju liječnik zagrliti ili nešto, ali doslovno osjetiš kao da si im broj, ili se oni ograđuju jer imaju sve više žena. Ako ne mogu pomoći, onda barem neka potaknu. Jer u klinikama za pobačaje baš ne daju da se čuju otkucaji srca jer im je u cilju da žena to ne čuje i da napravi pobačaj.“

Nadalje, ona ističe kako baš moramo moliti za obraćenja srca tih doktora, medicinskih sestara i svih koji su tu uključeni:

To je tako lijep posao kada vidiš da oni donose novi život na svijet, ali kad vidiš onu drugu mračnu stranu gdje toliko djece završava kao medicinski otpad ili se čak ni ne zna gdje završavaju. Edukacije tu ne mogu pomoći, one pomažu samo u smislu usavršavanja, ali kako spasiti život, to se može jedino molitvom, potrebna je prava promjena srca. I kad mi molimo, ne molimo samo za žene, uvijek je tu uključeno bolničko osoblje i svi liječnici. U Dubrovniku baš imamo puno liječnika koji imaju ‘priziv savjesti’. Ništa se ne događa preko noći, sve je to proces u kojem Bog mijenja i naša srca. Ja vidim po sebi koliko sam se promijenila, koliko se i moj odnos prema molitvi promijenio, odnos prema djeci itd. Treba moliti i ustrajati do kraja.“

U konačnici se vrijedi boriti za život i za osmijeh djeteta. Djeca su najveći ukras i blagoslov svijeta. Da nema njihovog osmijeha čovjek bi se zaboravio smijati s obzirom na sve životne udarce koje u odrasloj dobi iskusi. Puno toga i naučimo od djece. Naučimo biti bolji čovjek, naučimo zastati na trenutak i pogledati njihove oči u kojima se zrcali beskonačna ljubav i sreća. Život je radost, naučimo ga darovati najmanjima. Život je borba, pokažimo kako se borimo za nerođene. Život je molitva, zamolimo Boga da podari savjest svim roditeljima i da spasi sve nerođene.

Zašto je vrijedno boriti se za život, Kristina dodaje:

Bila sam na jednom nacionalnom susretu. Joj, koliko sam se tada isplakala. Zapravo sam tek tada vidjela djecu koja su rođena, a ne bi bila rođena. Kad to vidiš i slušaš te majke, gledaš djecu kako trče, raduju se, igraju se loptom, stojiš i misliš kako ovo dijete ne bi ovdje bilo. I gledaš te majke koliko su one sada sretne. Nijedna koja je rodila nije se pokajala. Toliko ih ima koje žale dan danas, a toliko je godina prošlo. Taj program je jako bitan jer žene sebi nakon toliko godina oproste. To je toliko nužno i one svjedoče kako znaju da im je Bog oprostio, nije njih svećenik osudio, ali uzalud kada one sebi ne mogu oprostiti. To bude predivno, ja to ne mogu opisati. Toliko iscjeljujuće, oprostiš sam sebi, prihvatiš to dijete, daš mu ime, krstiš ga na Svetoj misi. To je tolika razlika kao Veliki petak i Uskrs. To je baš uskrsnuće, novi život. Kakve su bile te žene na početku, a vratile su se kući svojoj obitelji slobodne, bez ogromnih tereta koje su nosile.“

Život je poput rijeke koja nosi sve sa sobom. Jednoga dana otići ćemo i mi. Ali to kratko vrijeme dok smo s nerođenima, pokažimo im ljubav i brigu. Brinemo se oko nebitnih stvari, a ne znamo pokazati brigu zbog toliko ubijene nevine dječice u svijetu.

Moja curica sad ima skoro 5 godina. Kao da sam je jučer rodila. Već vidim koliko sam vremena mogla više i bolje. I to je dobro da smo mi kritični i da vidimo što možemo bolje. Dijete će narasti, ono što najviše možemo je dati mu to vrijeme i prisutnost.“

Koliko je djeci bitna ta prisutnost, ona naglašava iz vlastitog života:

Meni je sestra došla i govori kako joj je moja curica rekla da joj napravim neki sok i odem se poigrati s njom. Ona popije sok, ja odem leći i uopće se ne poigram s njom. Znači djeci je bitna ta prisutnost i blizina, da ja imam 10 minuta, a to njoj znači kao tri sata. Đavao čini sve da otme radost majčinstva, pogotovo tim ženama koje su u dvojbi. On samo gleda i onda trlja ruke kad se žena odluči riješiti djeteta.“

Plač jednog djeteta snažniji je od svih oluja svijeta, svakog potresa i svake poplave. Čovjek se zgraža i plaši kada vidi kako je potres uništio neko područje svijeta, a ne znamo se zaprepastiti kada roditelji zajedničkom odlukom naprave potres u majčinoj utrobi i ubiju nevino stvorenje. Upravo je majčina utroba najveće ratište dobra i zla na svijetu.

Netko je napisao da nitko ne bi bio za pobačaj kad bi vidio ženino tijelo od stakla. Kada se dođe na pregled, gleda se kuca li srce, a ne morfologija. Ako srce ne kuca, nema se što dalje gledati. Godišnje u svijetu je statistika 50 milijuna ubijene djece. Ja ne znam koliko je u genocidu sve skupa stradalo ljudi, ali kad gledamo godišnje, to su stravične brojke. Od nove godine do veljače već je ubijeno četiri milijuna djece u svijetu. Znači cijela jedna Hrvatska se nije rodila. Te brojke samo idu svake sekunde. Mi znamo za 25 tisuća spašenih života u svijetu otkad je nastala inicijativa, ali to je baš potvrđeno.“

Zastanimo samo na trenutak i pogledajmo u nebo. Što vidimo? Vidimo li sliku djeteta koje smo ubili? Znaju li roditelji da i dijete koje je još u utrobi sve osjeća i razumije, ali ne može govoriti. Znaju li da beba u utrobi reagira na svaki dodir i zvuk? Zamislite kako tek reagira i pokušava se maknuti od zlobnih sprava koje ju žele raskomadati. Hoće li dobro na kraju pobijediti, hoće li život pobijediti smrt, Kristina odgovara:

Krist je pobijedio smrt. Mi smo promišljali otajstva Velikog tjedna i ne možeš vjerovati da su ljudi koji su Isusa hvalili, za pet dana Ga i razapeli. To je zapravo život. Hvale te, pa te kude i razapinju. Ali ne bi bilo Uskrsa bez Velikog petka. Isus je pobijedio, mi ga slijedimo i dobro već sada pobjeđuje. A kad će biti veliki trijumf i pobjeda, nama je neshvatljivo, ali trebamo strpljivo čekati.“

Ove se godine u ožujku održavao Križni put za nerođene u spomen na Isusovu muku na križu. Koja je simbolika križa i nerođenog djeteta?

Eh, koliko je nerođene djece zapravo razapeto?! – uskliknula je Kristina i dodala… u strašnim bolovima i mukama. Dijete osjeti kad ga iščupaju iz majčine utrobe. Sve osjeti. I ti filmovi i ta svjedočanstva… to je strašno. Kad pogledaš koliko je to okrutno, pa tako u nekim državama, ako ti je sutra termin, ti danas možeš pobaciti svoje dijete, pa čak i kad se rodi. Do toga je došlo. Ta djeca su baš razapeti Krist. Šteta je kako smo Ga mi onda razapeli i razapinjemo Ga grijesima, tako ta djeca bivaju razapeta u majčinim utrobama. Zato mi križni put molimo svaki mjesec na Srđu. Uvijek je isti križni put, uvijek promišljaš kroz prizmu nerođenog djeteta. To je baš bolno, ali je iscjeljujuće i potiče te da još više ustraješ u svemu. Uvijek se borimo i skupljamo novac za nekog drugog, a za te malene…Ali kad pogledaš, da se može čuti njihov vapaj, mislim da bi nam se zaledila krv u žilama. Nažalost, krik nerođenog djeteta se ne čuje i nema se tko za njega boriti. Bog podiže one koji se žrtvuju, to je dosta iscrpljujuće, ali svijeća daje svjetlo tako što izgara. Ti nestaješ, ali netko te prepozna. Ne možemo svi biti u tome.“

Kako čovjek ostaje i dalje čovjek i to čovjek sa savjesti? Može li se netko uopće nazvati čovjekom nakon čina kakav je pobačaj? U svim bezizlaznim situacijama moramo birati život. Život ispred svega! Rađanje djeteta je rađanje novog i ljepšeg života. To mijenja svijet, to mijenja ljude. Postajemo bogatiji i osjećajniji. Naučimo se već jednom da je život dar i moramo ga darivati jedni drugima. Naučimo se dok nismo u potpunosti nestali zbog svih grozota koje radimo.

Bog ima plan za sve. Tu sam shvatila da On stvara život i On odlučuje kad će ga uzeti. Ja se mogu otvoriti, ali Bog odlučuje. On je Gospodar života. Koliko god nama nekad bilo teško za prihvatiti, to je već duša, jedna duša na nebu“, zaključila je Kristina.

Jesmo li izgubili kompas? Jesmo li svjesni što radimo?

Jesmo. Vidim kako djeca uče prema modelu. Djeca gledaju crtić i onda to oponašaju. Prije je bio jedan crtić, nije bilo društvenih mreža, sad su tu i veliki kompleksi. Danas je takav svijet. Svugdje su se izgubile vrijednosti. Svi gledaju na sebe, rijetko tko na drugoga. Čovjek treba toga biti svjestan i boriti se.“

Kako njegovati dijalog s neistomišljenicima?

Ponekad je stvarno teško. Mislim da je potrebno promijeniti pogled. Kada gledamo Kristovim očima onda uopće nemamo potrebu odgovarati na neke provokacije. Ja se sjećam kako sam u srednjoj školi pričala sa svojom prijateljicom o pobačaju. Ona je bila za pobačaj, a ja sam uvijek prirodno bila protiv toga. Međutim, Bog je dotaknuo njezino srce 10 godina poslije. U društvu smo različiti i moramo prihvatiti i tuđa mišljenja. Mogla sam se tada prestati družiti s njom, ali nisam. Na nama treba biti vidljivo ono što živimo. Bitno je pričati svjedočanstva. Mislim da sad svi znaju da to nije majčino tijelo, to je tuđe tijelo. Žene koje urade pobačaj ne smiju naići na osudu. Potrebno ih je ohrabrivati i uvijek širiti pozitivne poruke. Moraju dobiti ljubav, milosrđe i zagrljaj.“

Dodala je da su svjedočanstva jako bitna, puno djece je spašeno upravo zbog njih.

Sve više žena izlazi u medijima sa svojim svjedočanstvima i to je jako bitno. Svi misle da će žena nakon izvršenog pobačaja zaboraviti taj čin. Žena ne zaboravlja. Neće se ništa riješiti time što se riješiš djeteta. Samo sebi stvoriš ogromne terete, bol, grijeh, rane… S tim djetetom je puno lakše, izvesti ga na put i othraniti ga, biti s njim, nego prolaziti sve to što žene prolaze nakon pobačaja. Jer one to kasnije ne mogu vratiti. Uvijek ima nade za sve. Bog svima oprašta po svom milosrđu i hvala Mu na tome. Uz iskreno pokajanje, vodstvo svećenika i dobre ljude oko sebe, te rane mogu zacijeliti“ – zaključila je na kraju Kristina.

Vrijedi se boriti za život. Samo jedan mali „krik molitve“ rađa najljepši krik kojim započinje novi život!




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *