MARIJANA VIŠTICA O POGINULOM BRATU MARIU MANDIĆU: Devet mjeseci smo čekali njegove kosti

44

Marijana Vištica imala je 1991. godine svega 5 godina. Njen brat Mario Mandić, heroj obrane Dubrovnika, poginuo je zajedno s Ivom Boticom, Mihom Klečkom i  Perom Nenadom 12. studenoga u Komolcu.

“Ponosan sam što sam s Mariom podijelio one prve i najteže dane obrane Dubrovnika, a zapamtio sam ga kao srčanog borca koji nikada nije kalkulirao nego je uvijek išao srcem. Nikada neću zabraviti poziv kapetana Baja, oficira bezbednjaka JNA, koji je nas dvadeset dvoje, u poluokruženju na Vukobratovoj farmi, nakon što smo locirani, radio vezom pozvao na predaju i jamčio nam Ženevsku konvenciju i sva ostala sranja koja idu uz to. Mario ga je istom radio vezom poslao u pičku materinu i ugasio motorolu. To je bio Mario Mandić, srčan i nevjerojatno hrabar borac.”, kaže dubrovački branitelj Braco Elezović.

“Znaš ja sam ko mala zamišljala da je Mario možda pobjegao u Njemačku… Niti sam znala šta je Njemačka sa 4-5 godina, al sam znala da su u Njemačkoj bili neki koji su mogli biti s puškom u ruci i braniti nas… Nekoliko dana prije pogibije Mario je zvao u selo i tata je otišao u rođaka na telefon i Mario mu je rekao “a tata postoji izlaz al ja neću izać…” Tata ga je molio – Mario izađi, ako ima načina spašavaj glavu i dođi kući..

“Ma ne.. Nisam ja tata zato došao” rekao je, “da na kraju sve ostavim i pobjegnem… Ja sam došao da poginem za Hrvatsku i ako treba poginut ću….” Noć prije pogibije 11.11. mater je izašla ispred kuće i plakala, zora je već bila kažu, i digla je glavu k nebu i rekla Bogu: “ja znam da se moj Mario neće nikad vratit, ako je Isuse to tvoja volja neka tako bude, zbogom sine moj… “

A još je tada živ bio…, ali valjda mater ko mater, kad srce zna zna i osjeća gubitak… Devet mjeseci smo čekali njegove kosti… Sjećam se kad su rekli dovest će Marija kući… Znam da se njegova soba uredila u bijelo ko nikada do tada… Oni su ga čekali u sanduku, a ja sam tatu pitala tiho – “je li tako da je živ i da će doć iz Njemačke….”

Ništa nije bilo onako kako sam ja zamišljala… Tada sam bila tužna i nesretna radi toga… Ja sam vjerovala da je živ, živ živcat… Što sam više odrastala bila sam svjesnija i zahvalnija…. Što je dao svoj život i što nikad nije otišao u Njemačku već što je ostao tamo gdje mu je srce pripadalo….”, sjeća se Marijana danas, kad nas tek par dana dijeli od obljetnice Mariove smrti.

Ova žena nosi u svom srcu tugu, bol, ali i ponos na svoju krv, svog brata koji je dao svoj život za Hrvatsku.

Mario je imao tek 20 godina.

Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata. Pokopan je na mjesnom groblju u Ljubuškom.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *