Načelnik Lasić s ravnateljicom MiGK Rusković Radonić i suradnicima položio cvijeće na grob velikog cavtatskog umjetnika Vlaha Bukovca

275

Načelnik Općine Konavle Božo Lasić, ravnateljica Muzeja i galerija Konavala Antonija Rusković Radonić, predsjednik i član Upravnog vijeća Frano Herendija i Julije Srgota te kustosica MiGK Helena Puhara položili su danas cvijeće na grob velikog hrvatskog umjetnika rodom iz Cavtata, Vlaha Bukovca povodom 100. obljetnice njegove smrti.
Načelnik Lasić ovom je prilikom naglasio kako je Bukovac veliko konavosko naslijeđe koje je nužno njegovati i prenositi na najmlađe generacije.
”Upravo zato je važno prisjećati se ovakvih jubileja jer koliko je Cavtat obilježio Bukovca, toliko je i on Cavtat”, rekao je načelnik Lasić te podsjetio kako je na inicijativu ove općinske uprave prije nekoliko godina na rivi otkriven spomenik ovom velikom hrvatskom umjetniku.

Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu. Rano djetinjstvo i mladost Vlaho proživljava daleko od obiteljskog doma. Već sa 11 godina odlazi sa stricem Franom u New York. Nedugo nakon dolaska u Ameriku stric umire, a Vlaha stričeva supruga, umjesto u školu smješta u popravilište na Hearts Island. Nakon četverogodišnjeg boravka u tuđini, vraća se u Cavtat. Kako ne bi roditeljima bio na teret, petnaestogodišnji Bukovac odlučuje plovidbom zarađivati za život. Nakon kraće nautičke naobrazbe, parobrodom Osmi dubrovački, kao mornar putuje na relaciji Carigrad – Liverpool – Odesa. Pomorski život ubrzo je okončan nesretnim padom u štivu broda. Upravo za vrijeme oporavka nastaju prvi slikarski radovi na zidovima rodne kuće u Cavtatu, a u mjestu se razglasilo da je Vlaho slikar.
Ubrzo ponovo odlučuje potražiti sreću u svijetu. 1873. godine s bratom Jozom odlazi u Peru. Zarađuje oslikavajući željezničke vagone, međutim već nakon godinu dana odlazi za boljim poslom u Kaliforniju. U San Franciscu započinje njegovo ”amatersko” bavljenje slikarstvom kao i prve poduke iz slikanja. Izrađuje portrete po narudžbi, a pozitivne kritike ohrabruju njegovu odluku da se vrati u Europu i studira slikarstvo. Za vrijeme kratkog boravka u Cavtatu priprema se za studij slikajući portrete svoje obitelji. 1877. godine pod utjecajem dubrovačkog pjesnika Meda Pucića obiteljsko prezime Fagioni pohrvatio je u Bukovac.

Pariško razdoblje (1877. – 1893.)
Uz pomoć Meda Pucića, te iste 1877. godine, odlazi u Pariz. Zahvaljujući maloj studiji ”Ruka” biva primljen na École des Beaux Arts, u već popunjenu klasu profesora Cabanela. U slikanju brzo napreduje te već 1878. godine po prvi put izlaže na jednoj od najznačajnijih svjetskih izložbi – Pariškom Salonu. Slijedećih 15 godina, sve do 1893. godine, Bukovac na Salonu izlaže slike na temu Crnogorki, aktove i portrete.
S vremenom Bukovac postaje prepoznat kao dobar portretist. Još za vrijeme školovanja i života u Parizu često slika i boravi u Cavtatu, Cetinju, Korčuli, Splitu, Zadru. Veliki broj portreta ostavlja u Engleskoj gdje, od 1886. godine, boravi u nekoliko navrata, zahvaljujući suradnji sa engleskim trgovcima umjetninama Vicars Brothers.
Iz pariške faze, a kao suprotnost akademskim kompozicijama, posebno su zanimljivi pejzaži i vedute slikani u Fontainebleauu, Montmartreu ili, pri posjetu domovini, u Cavtatu i okolici. 1892. godine Vlaho Bukovac oženio se mladom Jelicom Pitarević iz Dubrovnika s kojom će imati četvero djece, sina Aga i kćeri Ivanku, Jelicu i Mariju.

Zagrebačko razdoblje (1893. – 1898.)
Dolaskom u Zagreb 1893. godine Bukovac postaje centralna figura i kreator hrvatske umjetničke scene, pokretač likovnih događaja te svojim utjecajem na cijelu generaciju mladih slikara sudjeluje u stvaranju temelja hrvatske Moderne.
Mladi umjetnici poput Čikoša, Ivekovića, Tišova, Frangeša, Valdeca, Auera, koji su se do tada školovali u Münchenu, Stuttgartu i Beču, vraćaju se u Zagreb kako bi radili s Bukovcem. Ostavljajući im slobodu osobnog izričaja, ali upućujući ih na važnost slikanja u prirodi, kao njihova zajednička karakteristika nametnuo se svijetli kolorizam zbog čega su i nazivani ”zagrebačka šarena škola”. 1896. godine većina tih umjetnika, na čelu s Bukovcem, izlaže na Milenijskoj izložbi u Pešti. Nastojanjem tih istih umjetnika željezna konstrukcija za tu priliku sagrađenog umjetničkog paviljona po završetku izložbe prebačena je u Zagreb. Bukovčevu zagrebačku fazu, osim izvanrednih portreta, karakteriziraju i velike kompozicije koje slika za zlatnu dvoranu vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (Dubravka, Živio kralj), Hrvatsko narodno kazalište (zastor) i biskupa Strossmayera (Gundulićev san). 1897. godine Bukovac je potaknuo mlade umjetnike na istupanje iz koncepcijski zastarjelog Društva umjetnosti i na osnivanje Društva hrvatskih umjetnika, u duhu novog vremena. 1898. godine organizirali su u Umjetničkom paviljonu veliku izložbu Hrvatski Salon, prvo reprezentativno predstavljanje hrvatskih umjetnika. Te iste godine, neposredno prije otvaranja izložbe, zbog kulminacije nesuglasica s Izidorom Kršnjavijem Bukovac razočaran napušta Zagreb i povlači se u svoj rodni Cavtat.

Cavtatsko razdoblje (1898. – 1902.)
U Cavtatu ostaje četiri godine. Slika vedute i pejzaže Cavtata i dubrovačkog kraja, portrete obitelji i prijatelja. Za župnu crkvu sv. Nikole slika dioramu Kristov grob, veliku scenu u nekoliko planova koja se dan danas uoči Uskrsa postavlja u svetištu crkve. U to vrijeme oslikao je i strop Bondinog teatra u Dubrovniku. 1900. godine izlagao je na ”Svjetskoj izložbi” u Parizu, a 1901. godine po drugi put izlaže na venecijanskom Biennalu. U mirnom Cavtatu mu ipak počinje nedostajati rad i druženje s umjetnicima te se odlučuje zaputiti, ovaj put s obitelji, ponovo u svijet. 1902. godine odlazi u Beč gdje 1903. ima veliku samostalnu izložbu.

Praško razdoblje (1903. – 1922.)
Za vrijeme boravka u Beču, Bukovcu stiže mu poziv iz Praga na upražnjeno mjesto izvanrednog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti. Posljednjih dvadesetak godina života provodi u Pragu posvećujući se pedagoškom radu, a gotovo svako ljeto provodi u domovini. Prvu samostalnu izložbu u Pragu ima tek 1915. godine. Za vrijeme rata piše autobiografsku knjigu koja je tiskana pod imenom ”Moj život” 1918. godine u Zagrebu.
Posljednji put posjećuje Cavtat 1920. godine. Umire 23. travnja 1922. u Pragu. Ispraćen je uz najveće počasti i pokopan u svom rodnom Cavtatu.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *