Nina Crnogorac Šabić: Psihološka prva pomoć nije nešto što rade samo profesionalci

596

Piše: Nina Crnogorac Šabić, mag. psihologije

Psihološka prva pomoć može se definirati kao pružanje praktične podrške, razumijevanja i utjehe, ali i zadovoljavanje osnovnih potreba osobi u našem bliskom okruženju koja je nedavno proživjela vrlo stresan događaj. Takav oblik pomoći uglavnom pružaju pripadnici hitnih službi, no većina ljudi se u svakodnevnim situacijama nađe upravo u ulozi pružatelja psihološke prve pomoći iako toga nisu svjesni. Važno je osvijestiti postojanje takve mogućnosti kako bismo što kvalitetnije pomogli osobi/osobama kojoj je naša pomoć potrebna.

Stresan ili krizni događaj može biti na globalnoj razini i obuhvaćati veći broj ljudi (npr. u slučajevima prirodnih katastrofa, terorističkih napada, epidemije neke bolesti i sl.), a može obuhvaćati svega nekoliko ili jednu osobu (npr. prometna nesreća, pljačka, bolest, i sl.). Svaki takav stresan događaj ostavlja fizičke, socijalne i emocionalne posljedice na osobi koja ga je proživjela. U tom smislu je izrazito bitno pružanje rane psihološke pomoći kako bi se smanjile posljedice PTSP-a (Post traumatskog stresnog poremećaja). Reduciranjem inicijalnog distresa uzrokovanog traumatskim događajem potiče se kratkoročno i dugoročno prilagođeno ponašanje i suočavanje sa samim događajem ali i posljedicama koje prouzruči.

Što psihološka prva pomoć jest:

– nenametljiva, praktična briga i podrška

– procjena problema i potrebne podrške

– pomoć ljudima da zadovolje osnovne potrebe (za hranom, vodom, odjećom)

– slušanje, ali ne i prisiljavanje osobe na razgovor

– tješenje i smirivanje

– pomaganje u pronažaenju potrebnih informacija, stručnih službi

– zaštita osobe od daljnjih povreda.

Što psihološka prva pomoć nije:

– nešto što rade samo profesionalci (psiholozi, liječnici i medicinsko osoblje, vatrogasci)

– psihološko savjetovanje ili terapija

– klinička ili psihijatrijska intervencija

– analiza onoga što se dogodilo

– tjeranje osobe da priča o događaju, o tome kako se osjećala i što se točno dogodilo.

Kako bismo pravovremeno reagirali važno je da znamo prepoznati osobu kojoj je takav oblik pomoći potreban. Neke od mogućih reakcija na stresan događaj su:

– Fizički simptomi (glavobolja, drhtavica, umor, gubitak apetita, različiti oblici bola)

– anksioznost i strah

– plač i tuga

– sram, osjećaj krivnje (zbog preživljavanja, ili zbog ne spašavanja drugih)

– ushićenje zbog preživljavanja

– oprez, nervoza

– ljutnja, razdražljivost

– ukočenost, povučenost

– dezorjentiranost – osoba ne zna kako se zove, gdje živi ili što se dogodilo

– ne reagiranje na druge, potpuna šutnja

– osjećaj zbunjenosti, dezorijentiranosti

– nemogućnost skrbi o sebi ili djetetu (osoba ne jede i ne pije, nije u stanju donijeti najosnovnije odluke).

Bez obzira da li pomoć pružamo kao profesionalci ili slučajni prolaznici, članovi obitelji, vrlo je bitno da se uvijek ponašamo odgovorno. Trebamo biti iskreni i pouzdani, poštovati pravo osobe da sama donosi svoje odluke, ne nametati naša stajališta i uvjerenja, te poštovati privatnost i štititi informacije koje su nam povjerene. Također je vrlo bitno da ne dajemo lažna obećanja, da ne prisiljavamo ljude da prihvate našu pomoć, da budemo svjesni vlastitih mogućnosti i da ih ne prelazimo, te da ne osuđujemo ljude zbog njihovih osjećaja ili postupaka.

Što se može reći i napraviti u takvim situacijama:

– pronaći mirno mjesto za razgovor

– biti blizu osobe ali zadržiti pristojnu distancu ovisno o krakteristikama sugovornika (dobi, spolu, kulturi)

– dati do znanja da čujete i razumijete što vam osoba govori

– biti strpljiv i miran

– pružiti točne informacije ako ih znate, biti iskreni vezano uz to što znate kao i o onome što ne znate

– pružiti informaciju na način koji osoba može razumjeti

– poštovati privatnost

– pohvaliti snagu te osobe kao i način na koji je sebi pomogla.

Što bi bilo dobro izbjegavati tijekom te psihološke prve pomoći:

– tjerati osobu da priča svoju priču

– prekidati ili požurivati osobu dok priča

– davati svoje mišljenje o situaciji u kojoj se osoba pronašla, samo slušajte

– dodirivati osobu ako niste sigurni da li je to prikladno

– suditi o tome što jest ili nije ta osoba napravila i o tome kako se osjeća (nemojte reći: ne bi se trebao tako osjećati, budi sretan što si preživio…)

– pričati nečiju tuđu priču

– pričati o svojim vlastitim problemima

– davati lažna obećanja

– osjećati da morate riješiti sve probleme koje ta osoba ima

– nemojte im uzeti osjećaj da su sami sposobni nositi se sa svojim problemima.

Većina ljudi se vrlo dobro oporavi tijekom vremena, posebno ako su zadovoljene njihove osnovne potrebe. No postoje i osobe koje imaju ozbiljnije ili dugotrajnije posljedice, njima će ipak biti potrebna dugotrajnija dodatna pomoć i podrška. U takvim slučajevima bi bilo poželjno ohrabrivati i poticati osobu da potraži stručnu profesionalnu pomoć kako bi što uspješnije razrješila poteškoće uzrokovane proživljenim stresnim događajem.

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *