Slavimo Dan neovisnosti RH. Ovo su dani kada se prisjećamo naših palih prijatelja, branitelja, nečije djece, braće, muževa, sestara, susjeda i poznanika. Sjećamo se onih dana kada su nas budile granate i sirene. Danas se mnogo puta pitamo zašto su oni pali, zašto smo živjeli bez vode i struje, zašto smo svakodnevno gledali smrti u oči? Tada smo mi, koji smo bili sudionici tog vremena smatrali kako će jednog dana sve biti bolje, kako ćemo imati Lijepu našu. Danas, osobno mislim, kako je sve, ali nije naša.
Imamo zemlju apsurda, državu kojoj se urušava zdravstvo, u kojoj se ne brine dovoljno o djeci s poteškoćama, državi u kojoj su pravobranitelji figure, u kojoj se premijer smješka onome koji podržava agresiju na RH. Jesmo li ikada mogli zamisliti kako će u našoj zemlji danas neka sutkinja reći čovjeku koji je izgubio ono najsvetije u Domovinskom ratu, kako mora tugovati u tišini? Jesmo li mogli zamisliti kako će smijeniti čovjeka koji pokušava pronaći mrtva tijela onih koji su mučki ubijeni u Vukovaru?
Imamo državu u kojoj se marginaliziraju branitelji, a njihove mirovine se smatraju povlaštenima. Povlašten si i kad sjediš u invalidskim kolicima već gotovo trideset godina? Povlašten si ako imaš gelere u sebi, ako si prošao torturu crnogorskih i srpskih logora? Povlastice, nema što.
Danas smo zarobljeni, od strane stranih banaka, politiku nam vode oni koji ovu državu ne vole. Uništavamo vlastitu proizvodnju za račun Europske unije. Kada pogledate unazad, sve je to dobro i odavno smišljen scenarij. Kome je u interesu odlazak cijelih obitelji iz domovine?
Danas čestitamo raskid državnopravnih sveza sa SFRJ, a oni zapravo nikada nisu prestali vladati ovom zemljom. Ovisni smo mi itekako, o kapitalu i njihovim sitnim i krupnim interesima.
Jesu li ginuli za to da danas u Hrvatskoj nemamo ništa hrvatsko?
Onda, kada su nas budile sirene i dok su nam sprovodi bili svakodnevnica, mislili smo kako će jednog dana biti bolje. Danas, više nemamo iluzija.
