Podržava Hrvatska medicinske sestre, podržava i učitelje, profesore, policajce, Severinu, sve one nezadovoljne svojim primanjima, broju radnih sati, uvjetima koji to nisu i sudskim odlukama donešenim u Lijepoj našoj. Postavljam pitanje: zašto ne podržavate osobe koje su sve to: i medicinsko osoblje, čistači, njegovatelji, kuhari, logopedi, maseri, konobari, učitelji? Takve su osobe svugdje oko vas, a danas-sutra to možete biti i vi. Mislite li kako vam se ne može dogoditi da vam se svijet okrene turbulentno naopako preko noći, da vi, vaša sestra, vaša kćer ili sin dobijete dijete s posebnim potrebama, da vam netko strada u prometnoj nesreći ili ga pogodi neka bolest? Mislite li kako vam se ne može dogoditi da danonoćno bdijete nad osobom koju volite 24 sata? Mislite li da se takve stvari uvijek događaju nekome drugome? 

Nameće mi se zaključak kako u Hrvatskoj velik broj ljudi misli samo na sebe. Da, ponekad pročitaju tužan naslov i stave tužnog smajića, netko i podijeli priču, netko uplati 50 kuna i zaboravi na sve. To je u neku ruku normalno i ljudski, da ne legnete u krevet opterećeni tuđim problemima. Ipak, što vas košta da i za njih podignete glas? Što vas košta da izađete na ulicu i podržite te ljude koji prosvjeduju? Oni imaju dohodak manji od svakog ljudskog minimuma, oni nemaju ni godišnji, ni plaćene slobodne dane. Oni ne mogu ni na bolovanje, jer nemaju pravo biti bolesni. Kada njihovo dijete ili suprug kojeg su njegovali umre, oni isti tren nemaju nikakva primanja, nemaju pravo na oplakivanje, nemaju pravo na tugu i bol. Nemaju, jer se moraju misliti od čega preživjeti idući mjesec, jer ni crkavice od 2500 kuna više nema. 

Ti ljudi se ne pripremaju na potres i ostale katastrofe niti skupljaju dokumente i hranu za preživjeti, jer u tom trenutku ne mogu napraviti ništa. Ti ljudi ne mogu često otići na sprovod, vjenčanje, frizuru ili običnu kavu jer nema tko ostati s njihovim najdražim bićima. Oni su kronično umorni i samo im ljubav svako jutro ulijeva snagu da se dignu i nastave sa svojim životom. Često su sami i nemaju ničiju podršku. 

Podignite glas i za njih iako nemate nikoga o kome biste se na ovaj način brinuli. Hrvatska to može i mora. Kažu da se sustav jedne zemlje ogleda upravo u odnosu prema onim najnemoćnijima. Učinite to za njih, za sebe, za svu našu djecu. Nikada ne znate što donosi sutra.

04.12. 2019. u 10 sati, na Trgu Nevenke Topalušić, Hrvatska mora reći DOSTA JE.