PREKO FUNJESTRE by Ivana Žuvela Kalina ONI SU IMALI SRCE I MUDA, ŽAO MI JE ŠTO I VI NISTE

4091

Iako 06.prosinac bude težak dan jer nekako stanu navirati sjećanja, veselim mu se, jer znam kako ću taj dan provesti s meni najdražom populacijom ljudi, a to su branitelji. Ako izuzmemo činjenicu da su i članovi moje obitelji bili dio te populacije, dugo sam radila za branitelje, tako da u Dubrovniku poznam gotovo svakoga od njih. Među njima se jednostavno osjećam dobro, kao da sretnem svoju rođenu braću i iako nemam ni dana rata, što žalim i zamjeram i danas mojoj majci koja mi nije dozvoljavala da se prijavim u HV. Imala je tada kontrolu nada mnom, jer sam tek u studenom ’91 napunila 18 godina, a i bilo je to vrijeme kada se majke slušalo…

Mislim da nema videa, članka, priče ili knjige koje o braniteljima nisam pročitala. Tih devedesetih bili su svakodnevni gosti u našem domu, to su bili prijatelji mog tate, suborci, braća po oružju. Uz njih sam odrastala, uvijek izrazito cijenila ono što su uradili i uvijek se, od samog početka pitala zašto se svaki muškarac nije prijavio u obranu grada i domovine? To mi nikada nije bilo jasno, kako zdravo muško može mirno sjedati sa ženama i djecom po skloništu i gledati kako mu razaraju grad?? Danas je mnogima od njih vjerojatno žao što to nisu napravili, ali ne mogu biti generali nakon bitke.

Nakon provedenog dana s braniteljima, doma sam gledala film “Prkos je strujao Gradom” i ponovo su mi, vjerojatno deseti put tog dana došle suze na oči.Svaka ona granata koja je pala na moj Stradun, na moj Orlando, Svetoga Vlaha u srce mi se zabijala. Ponovo i ponovo…Odmah mi se u glavi stvorila slika sebe, sa nepunih 18.kako plačem mami i govorim joj, neka pogode naš stan, neka ode cijeli Lapad, samo neka mi ne diraju Grad. Neka mi ga ne diraju.. Rodila sam se tamo, Roko i Stradun bila su moja igrališta. Mojim venama teče getanska krv, tamo je rođen moj nono, odgajani smo da volimo ono gdje živimo, van svega. Ne dirajte mi Grad..Moje zidine, moju Minčetu, nemojte..nemojte dirati kulturu, tradiciju, starinu… Mrzila sam ih što to rade, mrzila što su primitivci, znala da ne razumiju..Nisu znali kako je mirisao moj Lokrum, kako je bilo penjati se na Svetu Mariju, igrati se na Prijekom ili u Karmenu. Nisu znali kako je more drugačije na Porporeli i na Banjama. Nisu znali..nije ih bilo briga.

Da nije bilo mojih prijatelja branitelja, ne bi ni mog Grada bilo. Oni su dali svoje živote, dijelove tijela, sebe za tebe, za nas, za Grad. Danas ih neki gledaju s podsmijehom, nazivaju svakakvim imenima, pišu kako su prodavali vodu, kako im je dosta tih ratnih priča… Kažu i kako su privilegirani. Privilegirani? Da su bar privilegirani…Znate li vi koliko mojih prijatelja branitelja još uvijek radi, zapošljava druge, znate li koliko je među njima humanitaraca? Ne znate, jer oni to rade u tišini. Kao i onda kada su uzeli lovačku pušku i pošli braniti neobranjivo. Da se mene pita, oni bi bili privilegirani, imali bi saborske mirovine i sve što zaslužuju. Da se mene pita nijedan od njih ne bi imao neriješeno stambeno pitanje ovoliko godina kasnije, ne bi sebe tražili na listama za stan 2018.godine. Da se mene pita, po njima bi se zvale naše ulice, a naša bi djeca učila o njima iz povijesti. Da se mene pita, oni bi u ovom gradu bili cijenjeni ljudi. Da se mene pita, svako vrijeđanje branitelja i generaliziranje ne bi olako prolazilo.

U utopijskoj državi kakvu zamišljam, nitko ih ne bi omalovažavao, niti bi pisao o njima kao o kockoglavim seljačinama, koji imaju dva zuba u glavi i ne znaju napisati Hrvatska. Jer, gospodo draga, nitko njih nije pitao te 91 znaju li pisati, koju muziku slušaju ni koje su vjere. Bilo je važno samo da je tu, da možeš na njega računati. Pa stoga, pitam ja vas, da pogledate sebe u ogledaloi da kažete što bi vi to učinili da ste te godine imali 18 i da je tinjao rat? Kalkulirali? Moralizirali?

Privilegirani? Znate što, jesu privilegirani. Jer su imali srce i muda. Jer su bili spremni položiti život za drugoga. Jer su bili tamo, a vi niste. Ako je to ono što vam danas smeta, žao mi je. Svak neka se češe tamo gdje ga svrbi.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *