Kad smo bili mali, govorili su nam da ne sjedamo na hladnom, jer ćemo prehladit jajnike. Govorili su nam da ne idemo vanka mokre kose jer ćemo dobit meningitis, govorili su nam da se maknemo od propuha, učili nas kako nam vazda bječve i gaćice moraju bit čiste, ne daj Bože neke prometne, zamisli da te nađu s rupom…Nitko nam nije govorio o rupi u duši, koja se stvara nekako čim staneš na svoje noge. Nitko nam nije rekao kako je život i nepravda i bol, kako ti se dogode stvari na koje ne možeš utjecati. Iako želiš, svim srcem. Iako daš sve od sebe.

Kad sam bila mala, zamišljala sam život kao neko čarobno mjesto, bez jednoroga (njih ne volim iz nekog nejasnog razloga). Nitko te ne pripremi na oluje u tebi, nitko ti ne kaže kako možeš roditi dijete s poteškoćama, imati rak na sisi, kako će ti netko blizak umrijeti, doživjeti rastavu braka ili bilo što takvo, što izaziva lom. Ono što te nauče jest da glumiš da je sve u redu, da se glupavo smijuljiš i kad ništa nije smiješno, jer “ne smiješ im dat gusta”. Nitko ti nije rekao kako će biti dana kad poželiš pasti u komu i zamrznuti svoj život na barem dvije godine. Nauče te da prolaziš kroz život poput nakeženog klauna koji onako jezivo izgleda i kako uvijek moraš imat napicu na stolu i urednu frizuru. Da ne bi netko rekao..da se netko ne bi sažalio…

Nitko nas nije učio kako život ima jako puno lica i kako se nećeš najbolje snaći. Zato mnogi od nas, onako sami sa sobom razgovaraju, s nutrinom svoje duše i pitaju se gdje sam to pogriješio. I onda dođeš u neke godine, kad jednostavno shvatiš, da 99 posto toga uopće nije važno. Shvatiš, kako glupavo smješkanje nema nikakvog smisla, osim lažnih bora smijalica.

Shvatiš kako si često sam ko Pale sam na svijetu, onih dana kada po nekoliko puta umireš u sebi.

Shvatiš, da moraš živjeti dan po dan, onako kako najbolje znaš. Nekada treba jednostavno leći na pod i praviti se da problema nema. Možda otiđe, nikad ne znaš s tim problemima..I prije toga obavezno skuhati kafu.

Shvatiš da je život sazdan od trenutaka i da jedino od njih moraš živjeti. Moramo naći život u osmijehu, (kad je stvarno smiješno), u zagrljaju svoje djece, u onim samotnim jutarnjim, najdražim kafama, dugim telefonskim razgovorima s dragom nam osobom, u maženju svog ljubimca, u momentima kad smo svoji.

I nastaviti disati.