PRIČA KOJU MORATE PROČITATI “Rekla mi je da je Beograđanka, a meni je prisjela vožnja koju nisam ni započeo”

338

Priču koju je na svom Facebook profilu napisao dubrovački branitelj Braco Elezović jednostavno morate pročitati. Jedna je to od priča koje ćete sigurno zapamtiti. Prenosimo je u cijelosti:

“Bilo je to u ljeto 2006. godine. Toga lipnja i srpnja sam taksirao jer je moj pokojni brat ležao u bolnici, pa sam ga zamijenio da bih mu i financijski pomogao u liječenju.

Dobio sam poziv iz hotela Argentina od bratovog prijatelja recepcionera. Trebalo je pokupiti neku gospođu i biti joj na raspolaganju nekoliko ura. Našao sam je ispred hotela. Bila je to gospođa od svojih 60 i nešto godina, obučena u brendiranu odjeću, uglađena, namirisana, očito vrlo bogata. Rekla mi je da je Beograđanka, a meni je taj trenutak prisjela ta vožnja koju nisam ni započeo. Nakon kraćeg uvoda pitala me je da je vozim na groblje gdje leže junaci. “Nema ti ovdje tvojih junaka” promislio sam, ali sam je istovremeno pitao o kojim i kakvim junacima govori. Rekla je vrlo smireno – vaši junaci, hrvatski mladići koji su poginuli u ovom zadnjem ratu. Ok, Boninovo, ali što bi jedna Beograđanka radila na groblju naših heroja. Naravno, vožnja je vožnja, pa sam je odveo na Boninovo, parkirao između Tri crkve te na njenu zamolbu krenuo s njom prema groblju.

Ispred groblja na Boninovu postoji mala cvjećarnica. Tu je gospođa zastala i zamolila me da izbrojim sve grobove u Aleji branitelja. Ni to mi nije bio problem jer u glasu sam joj prepoznao baš ono istinsko žaljenje. Kad sam se vratio i rekao joj koliko je tu grobova, uzela je isto toliko ruža i gerbera, ali i jednu veliku svijeću. Krenuli smo na groblje. Zastala je na prvom grobu, položila cvijet, krenula na drugi i tako redom od groba do groba. Usput je brisala suze, prave, iskrene. Na jednom grobu, ne sjećam se čijem, se zadržala nešto duže. Uzalud su joj bile velike sunčane očale kad su suze klizile i doslovno kapale po groblju. Na kraju je stala pored centralnog križa, zapalila svijeću, odmakla se par koraka i zajecala. Tu sam i ja pustio suzu jer njeno “oprostite”, upućeno herojima u grobovima, bilo je vjerojatno nešto najiskrenije što sam čuo u životu.

Kasnije mi je rekla da potječe iz jedne bogate srpske obitelji. Djed joj je bio poznati apotekar, komunisti su im sve oduzeli pa su se borili vratiti dio toga, pa su ustali iz pepela i opet stekli bogatstvo. Dubrovnik joj je, rekla mi je, oduvijek bio u srcu. Pričala mi je da je tijekom rata preko Mađarske slala pakete pomoći za Grad, da nije sigurna da li su ikad stigli na svoj cilj te da punih 15 godina nije imala hrabrosti doći, iako je prije rata svaku godinu ljetovala u Dubrovniku i imala tu dosta prijatelja, među ostalima neku vrlo bogatu Ruskinju koja je živjela na Pločama. Bilo je, kako je rekla, sram pogledati Dubrovčanima u oči. Želja joj je bila doći i pokloniti se onima koji su branili svoj Grad od njenih poremećenih sunarodnjaka. Iako joj nisam htio ništa naplatiti, na kraju vožnje, koja je trajala 4-5 ura, obilato me je nagradila.

Ne znam zašto, ali došlo mi je podijeliti ovu priču s vama. Nekim prijateljima sam je već ispričao. Neki su bili vrlo ravnodušni pa sam mislio da je ne treba dalje prepričavati. Ipak mislim da u ovo doba pred Dan branitelja ovakva priča treba biti ispričana. Iako su svi četnici Srbi, ipak nisu svi Srbi četnici.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *