U starome Dubrovniku spominju se priležnice i prostitutke. Priležnice su dolazile iz redova sluškinja, jer se zna kako je postojao velik broj izvanbračne djece, čiji su očevi mahom bili dubrovački plemići. Postojanje te djece bila je javna tajna jer su se i očevi u svojim oporukama rijetko sjećali svoje nelegitimne djece, a naravno, i njihovih majki.
Treba napomenuti da se tolerirao samo muški preljub, a žena je morala čuvati svoju čestitost. Ukoliko bi se slučajno i dogodio izlet ženskog člana obitelji, to se zataškavalo i brižno skrivalo od očiju javnosti.
Zašto je uopće bila raširena prostitucija u srednjovjekovnim gradovima poput Dubrovnika? Dobna granica supružnika je bila često vrlo velika, jer se muž trebao skrbiti za obitelj, pa se ženio sa trideset, četrdeset godina, a mladenka je imala između 16 i 20. Takvi brakovi sklapani iz interesa nisu bili dobri brakovi, supružnici nisu bili zadovoljni izborom.
Tako su muškarci posezali za izvanbračnim vezama, a to im se na neki način i „odobravalo“ jer nitko ništa nije poduzimao protiv toga, iako su takvi odnosi bili kažnjivi. Dubrovačke vlasti nisu podupirale prostituciju, ali su je tolerirale. Prema Gordanu Ravančiću, povjesničaru Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, postojao je još jedan razlog dubrovačkoj toleranciji prema načinu na koji su te žene zarađivale za život. U Dubrovniku nije bilo previše slučajeva silovanja, ali su često gosti grada, a i dubrovačka muška mladež dokazivali svoju muškost napadom na nezaštićene djevojke. Dubrovnik je bio često posjećivana luka i usputna stanica brojih putnika na istok i zapad. Tako su vlasti prostituciju smatrale manjim zlom od čestih napada na pripadnice nježnijeg spola.
Javne kuće imale su točno određenu lokaciju.Živjele su po dvije žene ili više njih zajedno, rjeđe same. Starješica javne kuće zvala se još i anatessa di peccatries.1490. donosi se odredba kojom se naređuje da javne prostitutke koje žive u Dubrovniku moraju stanovati od kuće Marina Crijevića do ograde hospitala Marina Budačića kod crkve svetog Petra, u ulici ka moru do gradskih zidina samo tu i nigdje drugdje u gradu. Prije su prostitutke živjele u današnjoj Palmotićevoj.
Kasnije se otvorila i javna kuća u Karmenu koja je dovela do brojnih protesta građana. 1905. biskup Marčelić uz supotpise tridesetak osoba moli općinu da se redarstvenim mjerama stane na put javnim skandalima koje stvara javna kuća u Karmenu. Postojao je veliki otpor ukidanju javne kuće, a kao razlog je navođeno njezino kontinuirano dugo djelovanje kroz stoljeća Dubrovačke Republike. Nakon mnogo pritužbi, ukinuta je konačno 1928.
Izvori: Gordan Ravančić, povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu
