RATKO I HELENA GALJER: NAŠ PUT U TAJLAND I KAMBODŽU

64

Naši sugrađani, Helena i Ratko Galjer upravo su se vratili sa kako kažu, putovanja koje će uvijek pamtiti. Posjetili su daleki Tajland i Kambodžu.

„Stigli smo u Bangkok, glavni grad i najvažniju luku Tajlanda. Ogroman grad, a ljudi kao u mravinjaku. Prijevozna sredstva su taxi, tuk tuk i motori. Na svakom kantunu možeš sresti ulične prodavače hrane. Grad je prekrcan smećem, ulice smrde, a urbanistički je nepovezan: ogromne građevine stoje tik do potleušica. Stalno se grade velika zdanja, na svakom koraku možete vidjeti dizalice, iznad ulica velike količine kablova, koji padaju i po balkonima zgrada. U prizemlju zgrada, uvijek je neki „obrt“,a na prvom katu prostori izgledaju napušteni, sa zamagljenim prozorima, zaštićenim željeznim oprugama. Ipak, iako se to tako ne doima, ljudi tu žive, iako se u prostorima život- ne vidi.“ priča nam Helena svoj doživljaj Bangkoka, 22.najvećeg grada na svijetu.

Ljepša strana Bangkoka su hramovi posvećeni Budi. Oko 95% Tajlanđana su budisti. Budizam se temelji na iskustvu, nauku i spoznajama Bude Siddharte Gautame. Većina stručnjaka se slaže da je Siddharta živio od 563.do 483.prije Krista.

„Do odredišta gdje se nalaze hramovi, vozili smo se brodom po smeđoj rijeci, po kojoj pluta nevjerojatna količina otpada, a iznad svake strane rijeke nalaze se potleušice u kojima ljudi nešto prodaju.. Obilazili smo hramove na Buda Day. Taj dan dobiješ svog tuk tuk vozača koji te vozi od jednog hrama do drugog. Najviše me se dojmio hram What Pho gdje je ležeći Buda.  Pozlaćen je i impresivan, velik 45 metara. Kraj Bude su molitvene posude u koje se ubacuju novčići. Sudjelovala sam u toj molitvi Budi. Jedan mladić, naravno, budist me uputio u molitvu. Inače su ljudi vrlo otvoreni, ljubazni i gostoljubljivi. Zapalila sam 15 svjećica, poklonila se i pokazala poštovanje. Htjela sam iskazati poštovanje zemlji u koju sam stigla.

Nakon Bangkoka Galjeri su 50 minuta letjeli avionom do slijedeće destinacije: Kambodže.

„Stigli smo u grad Siem Reap“. Nakon gungule, zbunjenosti i šokiranosti megapolisom, slijećemo na prekrasan aerodrom sav u zelenilu. Odmah se osjeća mir, balans i ljepota tog kraja. Vozimo se prema apartmanu i susrećemo ulične prodavače eko proizvoda. Vidimo i krave kako pasu netom do ceste. Silazimo na zemljani put, ulazimo u mali hotelčić gdje nas dočekuju dvadesetogodišnjaci s najljepšim osmijehom dobrodošlice. Iako govore jako loš engleski, daju sve od sebe da se mi osjećamo dobrodošlo. Pri samom ulasku u hotel ugledali smo i bazen okružen zelenilom. Bube i guštere srećemo po hodnicima hotela, ali ne i u sobama. Sobe su čiste, a na krevetu stoji natpis od zelenih grančica: Welcome!“

Helena i Ratko odlaze u Centar Siem Repa, podsvjesno tražeći centar grada kakav su nailazili po Europi. No, ovdje su zatekli nešto sasvim drugačije.

„Podsjetilo me na našu Grušku noć. Centar je ispunjen kafićima, a imaju i nešto poput naše place, gdje možete kupiti apsolutno sve, od igle do lokomotive. Prekrasni su im ručni radovi, jer oni svaku sirovinu koriste kako bi izradili proizvod. Nadalje, tu je i beskrajna kolona tuk tukova, vozači ti doslovno svake sekunde nude svoje usluge. To je jedno od zanimanja s kojim se ljudi ovdje mogu prehraniti, ali konkurencija je ogromna. Svi nastoje preživjeti. Ono što mi posebno upada u oči su obitelji, možete svako malo ugledati vrlo brižne roditelje, dobro odgojenu djecu, smirenu, veselu i nasmijanu unatoč životu koji uopće nije lak. Srećemo i grupu svirača na tradicionalnim instrumentima, vidim natpis i shvatim kako su to ljudi koji su ostali bez nogu od posljedica mina, ostalih još od rata s Kmerima. Krećemo u posjetu Angkor Watu.“

Angkor Wat najvažniji je i najveći hramski kompleks u Kambodži. Pokriva više od 1000 hramova, a nalazi se oko 240 kilometara od Phnom Penha, glavnog grada Kambodže. Sagrađen je u vremenu od 1113.do 1150.i najveća je vjerska građevina na svijetu. Veliki Mnogi zidovi hrama ukrašeni su figurama plesačica, od kojih svaka ima svoja vlastita obilježja.

„Vozili smo se kroz hramski kompleks s tuk tukom. Susretali smo se s lokalcima, djecom koja odlaze u škole. Na jednom motoru budu i po cijele obitelji, njih četvoro. Izdaleka ugledamo djecu kako igraju lastike. Kad su nas ugledali, ostavili su igru i kreću za nama kako bi prodali razglednice i zaradili dolar. Pitam djevojčicu kako se zove. Odgovara mi : „Nitko.“ Obećavam joj kako ću pri povratku uzeti razglednicu i ona mi poklanja najljepši osmijeh. Kasnije me dočekuje, dajem joj novac i vraćam joj razglednicu kako bi je mogla ponovo prodati. Tada mi kaže: „Zovem se Loon.“

Jedna jako malena curica u školskoj uniformi i torbom počinje pratiti Ratka bez riječi. On je nije vidio, ali gdje je išao on, išla je i ona. Kad ju je ugledao, ponudila mu je razglednicu. Ratko je pristao, uz molbu da se fotografira s njom. Kad je dobila novce, osmjehnula se i poskakivala od sreće. Poželjela sam da je svijet ljepše mjesto za život.

Drugog dana, Galjeri su u prospektu pronašli izlet s biciklima, obilazak sela i susrete s lokalnim stanovništvom. Te izlete organiziraju studenti i na taj način pomažu jedni drugima kako bi stekli obrazovanje. „Butterfly tour“ ime je studentske agencije.

„Dočekuje nas prekrasan mladić, koji nam kaže da ga zovemo Song, jer je nama Europljanima to lako izgovoriti. Bili smo sretni da uzimanjem ovog izleta možemo pomoći tim vrijednim studentima. Prva postaja je lokalna tržnica u kojoj možete kupiti eko proizvode, slamnate i od šiblja izrađene rukotvorine. Ono što me je iznenadilo je kako ljudi po selima nemaju frižidere. Meso i riba se prodaje tako da ih hladi samo ventilator. Sladoled se izrađuje tako da sladoledar riba veliku kocku leda, uzima kalup, utiskuje izribani led koji boja raznim bojama. Djeca čekaju takav sladoled u redovima.“

Song vodi naše sugrađane do jedne stare prosjede i krhke žene koja izrađuje košare sjedeći na podu. „To je zapravo zadruga gdje ta ženica smirena i blagog pogleda vodi i uči žene izraditi predmete od slame. Gledali smo je kako izrađuje dno košare. Dodirnula je moju kosu i pokazala mi gestom kako joj se sviđa, jer je za njih moja kosa poprilično neobična.“

U drugom dvorištu nailaze na drugu ženu koja špatulom iz kotla u kantu prebacuje neku bijelu smjesu. Song objašnjava kako je to šećer napravljen od kokosove vode.

„Degustirali smo i zaključili kako je kokosov šećer prefin. Svakoj smo ženi ostavili nešto novca, a one su pokazale veliku zahvalnost. Pogledi tih žena i dobrota u tim očima je nešto što ću dugo pamtiti. Obišli smo i kuću koja se bavi izradom kasica prasica, vidjeli smo ručno izrađenu peć od cigli, koja zahtijeva obnovu.  Ušli smo u jednu prostoriju i odmah ugledali križ na zidu. Taj nam je detalj bio čudan, ali se nismo previše osvrtali. Domaćin nas dočekuje s osmijehom i kaže nam „God bless you“. U tom trenutku bila sam jako dirnuta, ne znam to objasniti, kao da se razumijemo i poznajemo, otprije. Obuzeo me jedan jako čudan, topli, ljudski osjećaj“, priča Helena u dahu priču o ovim dalekim zemljama koje su je tako oduševile.

Song vodi naš bračni par do obitelji s troje djece. U prostoriji se peče rakija od riže. Tu je kotao, bambusove prostirke i naravno, riža. „Čovjek nas nudi rakijom koja je vrlo blaga i ukusna. Tik do manufakture je veliki krevet bez madraca s kojeg nam se smiješi dvoje prekrasne djece. Dolazi najstarija djevojčica na motoru, odjevena u školsku uniformu, presvlači se u radnu odjeću, a knjige sprema na radni stol smješten između kreveta i kotla za rakiju. Sve je uredno i posloženo. Kuća ima slamnati krov, a umjesto zidova su rastegnute žice. Do kuća se nalazi prostorija u kojoj se nalaze svinje. Song kaže kako su zapravo svinjari, a pečenje rakije im je sporedni posao. Jedna litra rakije košta 50 centi. Ljudi jako puno rade samo kako bi preživjeli.“

Galjeri čuju kako je u Kambodži demokracija koje zapravo nema. Ne smije se ništa reći protiv premijera, a vlada kupuje proizvode samo od odabranih poljoprivrednika, a tako obespravljeni mali poljoprivrednici nemaju svoje proizvode gdje plasirati. Polja riže čekaju monsune i kiše, a do tada se na poljima sade drugi proizvodi.

„Kambodža je najdivnije mjesto na svijetu. Urbanistički i arhitektonsko daleko od Europe, ali ono što je čini prekrasnom to su ljudi. Osjećaš mir, toplinu, ljudskost, dobrotu, zahvalnost, poniznost. To je zemlja nasmiješenih ljudi. Kad to vidiš, shvatiš koliko nas je kapitalizam pokvario i kako smo prestali biti ljudi.“, kaže nam Helena.

Iz Kambodže Galjeri su se vratili na Tajland, točnije u Kanchanburi. Vozili su se Death Relaway prugom prema Burmi. Na izgradnji te željeznice umrlo je jako puno ljudi.

„Vozili smo se rijekom Kwai, bili na mostu na kojem je sniman film „Most na rijeci Kwai“. Brodom smo obilazili prirodnu spilju koja vodi duboko u unutrašnjost Zemlje, a posvećena je Budi. Takvu spilju mogao je stvoriti samo Bog. Druga stranica brodom bila je groblje na kojem su pokopani zapadnjaci poginuli na Tajlandu za vrijeme II.svjetskog rata.“

Potom su Helena i Ratko otišli na Erawan slapove. Motorom su obišli prekrasne zelene oaze, prekrasnu prirodu Tajlanda. Upozoreni su da uspore jer tu dionicu prelaze i slonovi. Slapova je sedam i do njih se baš mora planinariti, ali za takvu rijetku ljepotu ništa nije teško učiniti. Susreću se i s majmunima koji nepažljivim turistima kradu hranu.

Zadnji dan boravka na Tajlandu, Galjeri odlaze vlakom do Nam Toka i dolaze do muzeja na otvorenom, imena Hellfire pass.

„Dolazimo do nekadašnje stijene, koja je prepolovljena, između tih stijena nalazi se željeznička pruga. Zarobljenici japanske vojske razbili su dinamitom, a onda svaki kamen iznosili rukama. Polovica te stijene pola je našega Srđa. Vidjeli smo i vagon kojim su kamenja izvlačili dalje. Ono što mi je prošlo kroz glavu bilo je kako hodamo po pruzi ispunjenom smrću, pa samo na tom mjestu umrlo je 100 000 ljudi.

„Ovo je bilo najljepše putovanje koje sam imala i koje ću ikada imati. Najviše od svega dojmili su me ljudi koji žive u siromaštvu, a vole, koji su ljubazni, topli, nenasilni, skromni. Ovaj je put bio duhovna obnova mene same. Voljela bi da naša djeca vide kako djeca koja nemaju ništa imaju iskren i veseo osmijeh. Shvatiš da negdje žive ljudi koji cijene život, svaki preživljeni dan, dok u Hrvatskoj živi puno obijesnih ljudi, koji su izgubili toplinu za drugoga.“

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *