Sjećam se tih ratnih godina, nekih stvari kao da su bile jučer. Sjećam se žrtve, ali i ponosa i slave. Jer smo dobili Hrvatsku.
Bili smo ushićeni. Znali smo kakvu domovinu imamo, bogatu resursima i predivnim ljudima. Lijepu našu.
Nismo znali da dok su je jedni branili drugi su zgrtali imetak. Prodali nas.
Uskoro je to postala zemlja guzonjinih sinova. Onih koji nisu bili tu kad je grmilo.
Jučer je jedan od naših presreo dvojicu vaših. Da pita kakve ste to diskriminatorne i nebulozne pravilnike donijeli. Odredbe. Koje ljudima uništavaju živote.
Vi ste ti zbog kojih se branitelji doživljavaju kao kockoglavi, nepismeni, nekulturni. Pa ste na taj način i jučer postupili. S omalovažavanjem. Postavili pitanje: Tko ste vi? Prolazeći kraj čovjeka bahato, okrećući mu leđa, čovjeka pored kojega bi trebali ustati i stajati mirno. Dignuti se na noge kad se o njemu govori. Koliko je petnaestogodišnjaka branilo ovu zemlju?
Koliko ste vi godina imali premijeru? Imali ste anemiju. Ravne tabane. Bojali se da okisnete pa da se gluho bilo, ne prehladite?
Vi niste branili naš dom.
Branio ga je Robert Anđušić. Branili su ga Riki, Mihajlo, Pero, Edin, Damir, Dino, Blaženko…Znate li vi njihova imena? Sramota je da ne znate. Nitko od njih nije imao 18 godina. A bili su tamo gdje vi niste. Oni su obranili Grad pod Srđem, po kojemu danas ponosno šetate i pokazujete ga turistima. Koji vam obilato puni državni proračun.
Pitate Robija Anđušića zašto se iznervirao? Zato jer ga boli nepravda. Jer boli sve njih koji su svoju mladost dali tih devedesetih. Danas su umorni, obespravljeni, bolesni ili mrtvi. Mnogi su digli ruku na sebe. Da bi vi svoju na srcu držali.
Iznervirani su svi, premijeru.
Jer koalirate s neprijateljem. Jer u ovoj državi ništa ne funkcionira onako kako bi trebalo. Onako kako su to oni zamišljali. Oni su je vidjeli ponosnu i lijepu, kao u snovima, kako kaže ona pjesma.
Vi ste im je uzeli. Vi ste nam onemogućili dostojanstven život.
Oni svi koji su stajali sa strane i nijemo promatrali, žalosno je da nisu reagirali. I rekli: To je Robi, najmlađi branitelj Južnog bojišta. To je Robi, najmlađi zapovjednik odjeljenja u cijeloj zemlji. Sa 16 godina je zapovijedao ljudima dvostruko, trostruko starijim od sebe. Za svoje zasluge primio je priznanje od Predsjednika Republike.
Od ove države nije dobio ništa. Nije ni tražio. Nakon rata radi i sve ono što želi jest da postoje neka normalna pravila, pravilnici, zakoni i odredbe u ovoj zemlji. Da može zaraditi novac kako bi živio.
Da ne gleda nepravdu.
Pitajte Dubrovčane tko je Robert Anđušić. Mi ćemo vam reći, za razliku onih koji vam to nisu rekli, nego su stajali nijemo.
I reći ću za kraj, unaprijed se ispričavam na nekorektnosti, ali nisam taktična osoba, a niste ni vi bili korektni prema njemu jučer: Robert Anđušić je hrvatski branitelj, koji je imao muda, onda kada vi niste.
Stavovi izrečeni u kolumnama i komentarima portala su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije
