S druge strane taksija: posjetili smo call centar

162

“Dobra večer, Plavi taksi, izvolite”, kažu one i do tisuću puta u 24 sata.

Zanimalo nas je kako izgleda to, “s druge strane taksija”. Svi imamo svoje mišljenje o taksistima, posebno nakon ovih gužvi koje se po gradu stvaraju. Pa smo odlučili poći “u njih doma”, vidjeti kako to zapravo funkcionira.

Đenana radi za Udruženje auto taksi prijevoznika Grada Dubrovnika već tri godine, a Patricia godinu manje. Njih dvije smo zatekli na predavanju smjene, jer u svakoj smjeni radi samo po jedna.

Primijetili smo dok smo s njima “odrađivali” dio smjene, kako telefoni stalno zvone, a pretežno zovu naši ljudi.

“ Za domaće ljude je tarifa ista preko cijele godine, 12 je start, a svaki pređeni kilometar još 6 kuna. Imamo naših standardnih klijenata, koji zovu već tri godine. kaže nam Đenana između dva poziva.

“Ljudi idu u bolnicu, u spenzu,u doktora opće prakse, zovu nas za svakodnevne stvari koje obavljaju. Ukoliko nemamo raspoloživih automobila, ljudi pričekaju 5 do 10 minuta, ali nije problem, jer su naši sugrađani vrlo strpljivi i razumni. Mnoge od njih znamo i po imenu, broju telefona, prepoznajemo ih već i po glasu, dodaje Patricia.

 U njihovom poslu ima mnogih nepredviđenih situacija.

“ Jednom nam je čovjek dao krivu adresu, nisu mu vlasnici apartmana rekli gdje se točno nalazi, pa smo ga dugo tražili. Naš je vozač bio toliko strpljiv da ga je tražio 40 minuta, našli smo ga kraj Brgata. Na kraju cijele priče, stranac nije imao ni dovoljno novaca za vožnju do aerodroma.”, priča nam Patricia.

 Đenana nam priča kakva je situacija sa strancima, koji ih često zovu, pogotovo u ljetnim mjesecima. “ Sa strancima nekad imamo nekih greškica u komunikaciji, obično zbog adrese na kojoj se nalaze. Oni ne znaju pročitati dobro adresu, pa speluju, pa nam kažu krivu lokaciju, ali snalazimo se. Često imamo situaciju kada izgube stvari, mobitele, novčanike, dokumente, spenze.”

“Svi naši vozači žive u Dubrovniku, velika većina je rođena ovdje, a par ih živi tu već više godina, postali su u međuvremenu i dubrovački zetovi.” pričaju ove drage cure, koje stalno prekidaju razgovor jer telefoni neprestano zvone.

 Vozači često i ne kažu kako su ljude počastili vožnjom, posebno stare i nemoćne koje često voze u svojim automobilima. Mušterije nazovu sutradan u centar kako bi se zahvalili.

Pitali smo ih kako im je raditi tijekom noći, u trećoj smjeni, od 10-06.

“Najviše volimo raditi po noći, obje smo noćne ptice!” uglas odgovaraju. Dodaju kako pozivi nisu rjeđi tijekom noćnih sati, čak ni pred zoru.

“Odspavam tri sata kad dođem doma i onda prelazim na druge obaveze”, govori Patricia, koja je majka troje djece. “Nije mi naporno, navikla sam na ovaj način rada.”

 Pričaju ove mlade žene kako se nekad čude tolikim pozivima i kad je vanka nevrijeme, pa čak I onda kada je padao snijeg, u tri, četiri ujutro, slale su vozače na određene lokacije. Zovu ih i kada treba pokupiti dijete iz škole, voze ljude na dijalizu, neke gospođe samo s njihovim taksijima idu u spenzu određenim danima u tjednu.

“Zvala me nekidan jedna naša starija gospođa, plakala mi je na telefon. Dirnula ju je gesta našeg vozača koji je nju odveo u spenzu, a kad je izašla, došao je po nju, uzeo pod ruku i uveo u auto. Znači to ljudima, to su male stvari koje ljudima čine život drugačijim. Sretni smo ako možemo pomoći.”, priča Patricia i dodaje kako ljudi znaju tražiti određenog vozača, poznatu osobu s kojom su se vozili više puta i bili zadovoljni prijevozom.

 Zadovoljni Dubrovčani zovu u centar osim da se zahvale, žele i upoznati tri djelatnice, vidjeti, donesu im čokoladu i kekse, zahvalni su na lijepoj riječi i izlasku u susret. Nekada, posebno oni stariji, nazovu čisto kako bi malo porazgovarali, jer su usamljeni.

 “Kad je bio lani maraton, grad pod blokadom, žena je zvala za svoju mamu, koja je slabo pokretna, da je odvedemo iz bolnice doma. Skombinirali smo da se po tu ženu ode, vozač je ukrcao i stao ispred Belleveuea i nije mogao dalje. Čekali su jedno uru vremena. Našli smo drugog vozača na drugoj lokaciji pa su je njih dvojica preveli pješke u drugo auto i odveli je gdje je trebala ići. ” priča nam Đeki, kako je zovu prijatelji. Kad je nakon takvih situacija nazovu i kažu “hvala sinjorina, pomogli ste nam,”, smatra to neprocjenjivim.

“Jedna je žena kad je bio snijeg, počela rađati. Siječanj, vrijeme užasno, ali ona je sigurno stigla i rodila sina.”, priča Patricia.

Vozači nekada idu i po novorođenčad, po izlasku iz bolnice.

 U nijednom poslu nije sve bajno. S ljudima je i najljepše i najgore raditi, pa smo pitali djelatnice Plavog taksija o crnoj strani ove priče.

“Ma ima i neugodnih ljudi, ali zbilja su vrlo rijetki. Ako su jako bezobrazni, onda ih stavimo na blok. Njima se više ne javljamo, ali moramo reć da je takvih svega dvadesetak. Primamo više poziva odjednom, ali kad razgovaramo, ostalima ne dava zauzeće, pa misle da se nismo htjeli javiti. Zbog toga su ti neki pojedinci bili vrlo bahati prema nama.”

 Vozači su zato imali svakakvih neugodnih situacija, od povraćanja po sicevima, za vrat, a jedan je čak čistio auto nakon velike nužde jedne žene koju je učinila na zadnjem sjedalu njegovog vozila.

“Imali smo situacije i kada se mušterije iskrcaju iz vozila, kažu kako idu po novce i ne vrate se. Jednom je vozač odveo mladića od Pila do Brsečina. Mladić mu je dao 30 kuna i rekao kako više nema. Nekidan se sezonska radnica, koja plaća vožnje, kao i svi sezonci, po cijenama za Dubrovčane, iskrcala iz taksija i jednostavno rekla kako neće platiti vožnju. Ima svega..”

 Što cure kažu za vozače Ubera u Dubrovniku?

“ Možemo o tome samo reći kako nas naši ljudi zovu i žale se na neke od njih. Ne dobiju uslugu kakvu su očekivali.”

 U Dubrovniku postoje tri call centra. Patricia i Đenana kažu kako se međusobno zovu “Žuti”, “Plavi” i “Narančasti” taksi.

Imaju li puno poziva iz Zatona, Orašca, Mokošice, Konavala? Potvrdno klimaju glavom.

“ Da, jako puno, samo moramo reći da ukoliko osoba zove iz Mokošice i ide u grad, onda je ta cijena prema taksimetru od momenta ukrcavanja u auto. Ukoliko vozač krene iz grada u Mokošicu, a osoba ide recimo u Lozicu, onda naplaćujemo od grada do Lozice. To ljude nekad zbunjuje. Odmah ih pitamo gdje idu, čim nas nazovu na telefon. “

 Postoje i dodatne usluge koje nude, kao što su prijevoz kućnih ljubimaca, karavane za velike obitelji i velike spenze, autosjedalice za bebe, ali se to mora dan ranije naglasiti, kakva im vožnja i s čim treba. Dodatne se usluge ne naplaćuju.

 Par sati smo proveli u call centru sa djelatnicama Udruženja auto taksija. Svaki put su se na poziv javile s osmijehom na licu. Kažu da sve probleme koje imaju ostave doma. Ima dana i kad se ne osjećaju najbolje, ima i onih dana u mjesecu, ali pokušavaju biti iste prema svima, jednako ljubazne i sa željom da svoj posao odrade onako kako najbolje znaju.

Kažu kako je čovjek najsretniji ako radi posao koji voli. Patricija i Đenana su primjer za to.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *