Ines Tričković, veliko ime o kojem se malo govori i piše. No, to uopće ne umanjuje njenu veličinu. Dubrovkinja koja je svoju jazz karijeru započela moglo bi se reći slučajno, ali usudili bismo se reći suđeno. Osvojila je Porina za najbolju jazz glazbu, nastupala je u prestižnoj koncertnoj dvorani Carnegie Hall u New Yorku sa svjetski poznatim glazbenicima u svijetu jazza. Živjela je i gradila uspješnu karijeru u Kini.Razgovor s Ines je opuštajući i zaboravite na trenutak na sve. Ostanete hipnotizirani ugodnim glasom, predivnim osmijehom. Naravno, bliži se i njen koncert na Lokrumu 30.kolovoza, koji će, uopće ne sumnjamo, hipnotizirati sve prisutne.

Za početak recite nam zašto jazz?

To je jedna velika ljubav koja se dogodila kad sam imala 16. Dobila sam kazetu od Tea Čipčića preko zajedničkog  prijatelja bubnjara Gorana Kotlića koji je bio moj susjed u Gružu. Koka me često čuo kad bih pjevala i onda je on  prvi rekao kao ‘ova mala, moja susjeda ti dobro pjeva daj joj muzike da ona posluša’. Teo mi je dao kazetu “Ella  Fitzgerald sings Jomib” . Počela sam to slušati i poludila za tom vrstom glazbe. Do svoje osamnaeste godine sam preslušala  sve što sam mogla naći tad od kazeta. To je bila ljubav na prvi pogled, ljubav na prvo slušanje i zapravo je tako sve i započelo. Hobi mi je kroz srednju školu bio slušanje pjesama, skidanje riječi i vježbanje tih istih pjesmama, a nije mi ni  na kraj pameti bilo da ću s 18 početi profesionalno pjevati. Oduvijek sam voljela pjevati. Do svoje 18.godine  znala sam otprilike 400 pjesama. Jazz me taknuo jer je jako blizak mom senzibilitetu. Sviđa mi se što ima slobode u jazzu, što je uvijek nešto drugačije. Jednu te istu pjesmu možeš pjevati cijeli život, a svaki put je otpjevat na drugačiji način. Sviđa mi se forma slobode u jazzu i kompleksnost.

Smatrate li vi kao profesionalna jazz pjevačica da Hrvati imaju razvijenu ljubav prema jazzu? Shvaćaju li uopće jazz?

Imamo tradiciju jazza koju je u Hrvatskoj razvio Boško Petrović. Naša zemlja je mala i to automatski čini i mali  broj slušatelja. Što je veća zemlja, veće je i tržište. Nije popularna, ali je kvalitetna i to je bit. Ljudi koji  nisu ljubitelji jazza trebaju ga doživjeti uživo. Jazz se mora iskusiti, osjetiti i najbolje se sluša uživo jer upravo u tome i jest njegova cijela ljepota. 

Stvorili ste veliku karijeru izvan granica Lijepe naše, osvojili ste i prestižnu hrvatsku nagradu Porin u kategoriji najolje jazz glazbe, no i dalje se o vama piše jako malo. Što mislite zbog čega?

Jazz nije vrsta glazbe koja prodaje novine. Pogotovo u današnje vrijeme u kojem živimo gdje je sve “fast food”  pristup stvarima. Tresu se brda rodio se miš varijanta. Ne smeta mi pretjerano jer mi je jasno u kojem svijetu  živimo, a to ni ne utječe na moj posao i kvalitetu. Osobe koje prate moj rad uvijek dođu do informacija koje ih  zanimaju i meni čak ni ne pati prodaja ulaznica. A zašto je to tako? Takvo je vrijeme. Uvijek imaš nešto što je  za mase i nešto za publiku koja traži nesto više, dublje i finije. Publike uvijek ima bez obzira koliko se vi pojavljivali u medijima. 

Nastupali ste u prestižnoj dvorani Carnegie Hall u New Yorku, dvorani koja je sačuvana za posebne umjetnike. Kakav je bio osjećaj?

Tada kad se sve to događalo i odvijalo bilo mi je sve kroz maglu. Jako puno stresa je bilo prisutno,  vezano uz  organizaciju, a sama priprema je trajala godinu dana. Puno je tu odgovornosti. Morala sam opravdati svoje  pjevanje s organizacijom, pristupom, glazbom i sve je to bilo, pa malo je reći stresno. Zbog svega toga nisam bila  ni svjesna da sam u Carnegie Hallu. Tek nakon par mjeseci, kad sam se opustila shvatila sam gdje sam bila što sam  radila, a osjećaj je lijep jer je to priznanje za sav moj rad kroz 17 godina za koji sam dala cijelo svoje srce.  Carnegie Hall mi je najdraži zbog te moje suradnje s vrhunskih glazbenicima poput bubnjara Marcus Gilmorea,  gitariste Gilada Hekselmana, koji su u samom vrhu svjetskog jazza. Upravo to mi je bilo najveće priznanje. Stajati  na pozornici s takvim glazbenicima, ravnopravno. Sanjala sam uvijek da bi se to moglo dogoditi, i dogodilo se. Publika tamo sluša najbolje koncerte na svijetu i osjetila sam duboku zahvalnost da mogu raditi to što radim u  najljepšoj koncertnoj dvorani na svijetu. Koncertnoj dvorani koja je sinonim za kvalitetu. Svi novci ovog svijeta te ne mogu tamo dovesti ako to nije nešto što oni smatraju da je bitno za kulturu cijele Amerike. I sad kad  pričam o cijelom događaju zvuči mi nevjerojatno. 

U obitelji imate još glazbenika. Naime, ujak vam je Oliver Dragojević. Kako on komentira vaš uspjeh? Savjetuje li vas?

Otkad znam za sebe uvijek mi je govorio ‘ajde mala pjevaj sa mnom, mi ćemo nešto otpjevat’. Oduvijek je vidio u  meni talenat i ljubav prema glazbi. Podržavao me u obiteljskom smislu, kao dundo. Kad sam odrasla i krenula tim smjerom savjetovao me par puta u smislu ‘mala moraš pametno to, u jazzu ti nema puno para’ i izjave u tom smislu, ali to su sve dobronamjerne izjave koje bi ti rekli i majka i otac, tako da pokušaš napraviti ono što radiš  najbolje što znaš. Oduvijek sam imala u njemu imala potporu da radim to što radim i naravno da nastavim. Kad sam mu rekla za Carnegie i glazbenike s kojima radim bio je preponosan i sretan jer upravo on zna kako je to teško i  zahtjevno. Oduvijek je imao samo toplinu i podršku usmjerenu prema meni. 

Jedan period života proveli ste i u Kini. Što Vas je tamo odvelo?

Posao je taj koji me odveo u Kinu. Nastupi i festivali. Svakih šest mjeseci sam imala ture po Kini. 

Kakav je život tamo? Ipak se oni dosta razlikuju od našeg mentaliteta i općenito načina života.  

Kina je zaista Mars, ma možda čak i dalje od Marsa, neki Jupiter. Zemlja gdje su apsolutno sva pravila drugačija  nego u nas. Pristup poslu, pristup životu, sve je ubrzano. Glavni fokus je na rad i produktivnost. Rad rad i samo rad. Pravila pregovora i ugovora su drugačija i sve to skupa je jedno intenzivno iskustvo. Intenzivan život, trebaš  biti vrlo snalažljiv i prilagodljiv. Znati se nositi sa situacijama koje su u neku ruku ekstremne. Naravno tu je  i komplikacija s jezikom. Kad dogovarate posao, njihovi menadžeri znaju engleski, no u privatnom običnom životu Kinezi ne pričaju engleski. Moraš naučiti taj jezik koji je potpuno drugačiji te moraš prihvatiti njihov način  života inače ces svaki dan imati problema u prilagodbi. Također moraš se znati i posvađat na kineskom Npr. iznimno je što se tiče gužve. Čekaš red za taksi po dva sata da bi pošao u drugi kraj grada ili negdje malo dalje. U određenim dijelovima godine znaš čekati u redu i po dva sata samo za kupiti kartu. U početku mi je to bilo neizdrživo i nezamislivo, ali onda shvatiš da se i tebi promjeni način razmišljanja i gledanja na život. Zapravo Kina me najviše naučila toleranciji i velikom strpljenju. Za život tamo moraš imati zaista veliki prag tolerancije.  Sagledavši sve to mi je bilo jedno predivno životno iskustvo i taj dio svijeta bio  je moj dom. 

Kakva im je hrana?

Što se hrane tiče, naša hrana, naša kuhinja je ipak najbolja, a proputovala sam svijeta. Što se kineske kuhinje  tiče, ima i ribe i mesa i povrća i juha, ali je pristup pripreme i kuhanja te hrane puno drugačiji. Previše je začina, ulja i umaka. Miješaju slatko pa slano pa ljuto pa kiselo. Naše su namirnice same po sebi ukusne i ne treba puno začina dok je tamo dosta toga bljutavo te iz tog razloga moraju hrani dodavati što više začina. Jedu chillija u ogromnim količina.  No, gradovi u kojima sam ja boravila, Makao i Hong Kong, su ipak svjetski gradovi i tamo imate sve svjetske kuhinje, od indijske, talijanske, francuske, nepalske itd. Što ti srce poželi. 

Anegdota iz Kine.

Sjednem u restoran i naručim limunadu. Njihova limunada se pravi s gaziranom mineralnom vodom, znači nije isti način pripravka kao u nas. Zamolim ih da mi naprave limunadu s običnom vodom negaziranom, no oni mi donesu ponovno limunadu s gaziranom vodom. Poludjela sam, mislila sam da me zezaju, no onda su mi odgovorili da oni jednostavno toga nemaju u meniju. Onda sam ja probala drugu tehniku. Donesi mi iscjeđeni limun, naplati mi kao limunadu, i donesi mi čašu obične vode pa ću ja zamiješati. Nakon takve narudžbe konobari bi me gledali kao ludu. U njih takvih stvari nema. Ono što je na meniju to postoji, ono što nije – ne postoji. 

Pjevali ste i na ulici. Kako je do toga došlo. Vjerujemo da je to bilo prije uspješne karijere. Kakvo je to iskustvo?

U Dubrovniku sam napravila što se dalo napraviti do 2009. U nas u Gradu je vrh uspjeha ako imaš svakodnevno gaže. Ako radiš puno na gažama, uspio si i relativno svi znaju za tebe. Živim od jazza od 2004 godine. U tranziciji Dubrovnik – Zagreb se dogodilo ulično pjevanje. Kad sam došla u Zagreb, Zagreb je naravno imao svoju ekipu jazzera koji su se držali kompaktno. Prvih godinu dana u Zagrebu nisam imala ništa posla, te sam odlučila umjesto traženja posla u struci ili nekih sitnih poslova vidjeti koliko daleko mogu ići s jazzom te sam tako odlučila pjevati na ulici. Godinu dana sam pjevala a capella na ulici, pjevala jazz, te se to ispostavilo kao jako dobra ideja. Dobro sam zarađivala, bila sam sretna jer ako ti čovjek na ulici zastane koji te ne zna niti je ikad čuo za tebe i nije ih ni briga tko si, to znači da si stvarno taknut. Imala sam predivnih iskustava. Tih godinu dana na ulici u Zagrebu bih nazvala kao akademiju te su nakon toga krenuli pozivi. 

Spomenuli ste struku, pa nas je zaintrigiralo koja bi to mogla biti?

Lovstvo i zaštita okoliša, no ipak je ljubav prema jazzu prevladala. 

No, Ines bliži se i koncert na Lokrumu. Zašto baš Lokrum, vaš odabir ili?

Apsolutno moj odabir broj jedan. Dosta puta znam reći da je to jedino mjesto za kojim osjećam nostalgiju kad nisam u Hrvatskoj. Tri generacije s mamine strane su živkele na Lokrumu tako da je meni Lokrum dom. Djetinstvo sam tamo provela. Naučila hodati, plivati, trčati i govoriti, hvatati kosmeče i hobe. To je moja baza i moja esencija. Anđela Matić iz Event Laba, organizatorica koncerta, mozak operacije je prijateljica koju znam cijeli život, od četvrte godine života. Lokrum nam je bio prvi izbor za prošlogodišnji koncert, i kad smo vidjele kako imamo podršku i od rezervata Lokrum odlučili smo i ove godine tamo održati koncert. 

I za kraj, proveli ste dosta vremena na Lokrumu, vjerujemo tamo ste i prespavali koji put. Postoje razno razne priče i legende jesu li one istinite?

Jesam, dosta sam puta prespavala na Lokrumu. Osobno ja nisam imala nekih bliskih susreta s eteričnim svijetom ili nekih incidenata, ali mogu reći da moja obitelj koja je živjela jest i ima tu puno istine.

Komentari